U članku Zorana Ćirjakovića “Bosanska stranputica” objavljenom 11. februara 2014. u u Politici, autor pokušava odgovoriti na pitanje “zašto u Bosni još nema pobune srpskih i hrvatskih radnika koji ne žive ništa bolje od bošnjačkih gubitnika u tranziciji”. Odgovor daje sumirajući nekoliko teza: prvo da korupcija, samovolja, nepotizam i pljačkaška privatizacija “nisu jedini razlog za to”, već je u pitanju “nekropolitika”, koju bošnjački političari vode od kraja rata. Prema toj politici, bošnjački lideri nastoje da kapitalizuju stradalništvo Bošnjaka. 

 

Strogo esencijalistički gledano, koja god inicijativa dođe od Bošnjaka, ona Srbe zapravo dovodi u pitanje. Kapital nad kojim bošnjačka politika profitira, autor podsjeća,“nije mali” i pretpostavlja da se “budućnost može izgraditi na temelju masovnih grobnica žrtava srpskog zločina,” što Srbi i Hrvati u BiH ne prihvataju ili nastoje da ospore. On takođe navodi da se protesti u Tuzli “ne mogu posmatrati nezavisno od te nekropolitike” a ideja da je “nekropolitika jedini put” za autora predstavlja “bosansku stranputicu” (1) . Ako je ovo stranputica, autor nas ne obavještava o tome šta bi mogao biti proskribirani put, sigurno ne ovaj kojim od 1995. naovamo kao društvo idemo.

 

 

 

Prvi problem s ovim tekstom je proizvoljno i usko korištenje termina nekropolitika, kao termina iz postkolonijalne teorije i subalternih studija koji koristi Mbembe (2003) (2)  kad govori o robovima na plantažama ili subalternima za vrijeme kolonijalne vlasti, a koji danas svoju primjenu ima npr. u Palestini. Nekropolitika se izvodi iz pojma nekromoći unutar koje je Zapadni osvajač ili kolonizator, ili Izrael potpomognut SAD-om, imao ili ima mogućnost da odluči nad nekom populacijom da li će da živi ili je treba pustiti da umre, a koji svoju teorijsko uporište crpi od Foucaultove biopolitike, odnosno biomoći kao domena života nad kojim je moć preuzela kontrolu (Foucault 1997; Mbembe 2003: 12).

 

Prema autoru, nekropolitika koju vode bošnjački političari, i koju danas podržava Zapad, izbacuje Srbe iz političke jednačine budući da ih vidi isključivo kao agresore. To je jedan ideološki obrazac o kojem se može raspravljati ali autor propušta druge ekstenzije balkanske nekropolitike kao suverenosti odraženoj u moći da diktira ko će da živi a ko da umre. 

 

Mbembe se pita “ko je subjekt ovog prava i šta nam primjena ovog prava govori o osobi koja tako biva usmrćena i odnosu neprijateljstva koje tu osobu stavlja spram njenog ili njegovog ubice” (Ibid. 12)? Ako je subjekt srpski narod i srpska politika a ubica neoliberalni kapitalizam i međunarodna zajednica, onda srpski narod mrzi tu međunarodnu zajednicu kao i bošnjačku politiku koja na tom profitira, plaši je se, i gleda je kao neprijatelja, prema kojem, šmitovski rečeno, suprotstavlja svoju, srpsku politiku. Ako je subjekt bošnjački narod koji je u najvećoj mjeri izginuo u bivšem ratu gdje je nadmoćnija, srpska strana potpomognuta od JNA imala moć da u Sarajevu, Srebrenici ili Omarskoj, čije netom otkopane kosti iz septembra 2013. zveckaju dok ovo pišem, odluči ko će da umre a ko će da živi, čudi me kako u tekstu nema nimalo mjesta za stvarne mrtve, koji “su mrtvi” bez da su “bošnjački mrtvi”. 

 

 

Nekropolitika koja je stvorila “bošnjački” nekrokapital spominje se tek u prolazu (“Srebrenica kao najsramnija strana srpske istorije”), da bi autor nastavio dalje o tome kako “mnogi na Zapadu veruju ne samo da su bošnjački civili bili najveće već, praktično, jedine bosanske žrtve”. Ovakvi i i slični argumenti iako prividno priznavaju srpski teret zločina u posljednjem ratu -neki mogu reći da je i to značajan napredak u moru onih koji poriču da se desio genocid, zločin velikih razmjera, nasramnija strana srpske istorije i sl.- naprosto ne vide ili ne žele da vide srpsku i srbijansku, odnosno hrvatsku nekropolitiku kao politiku terora gospodara života i smrti s početka devedestih. Etničke manjine, koje su to postale raspadom Jugoslavije, svako na svojoj koži osjetio je te politike terora a ponajviše civilne žrtve logora širom BiH. Upravo su u logorima logoraši bili svedeni na goli život bez ikakvog političkog statusa u nanehumanijim mogućim uslovima (Agamben 1999, 2003, Mbembe 2003 ) a logori etničkih ili rasnih Drugih uvijek u sebi nose pomalo Auschwitza. Njihova jedina politika je “rad smrti”, ergo onaj ko je imao logore sprovodio je nekropolitiku budući da je imao moć da ubije.

 

Nekropolitika kao isključivo bošnjačko pravo žrtve, kako to vidi ovaj autor, preemptira i nedozvoljava sagledavanje rezultata nekropolitika devedesetih, koje su urodile novima politikama terora, koje Jasmina Husanović zove “tanatopolitkama” (2011) a Asim Mujkić (2011) “etnopolitikama”. Ove politike, kao nastavci nekropolitika devedesetih, kapitalizuju i parazitiraju kao hibridi neoliberalno-kapitalističkih interesa razgrađivača zajedničkog, društvenog dobra kao socijalističke, radničke stečevine koju su na kraju oni privatizovali  pretvarajući radnicu prvo u “srpsku radnicu”, a potom “otpuštenu Srpkinju” koja više nije radnica već dio prekarijata, ni živa ni mrtva, kojoj je oduzeto sve i koja, svedena na goli život, predstavlja ogilvijevski “ljudski otpad” (l’homme jetable) (Ogilvy 1995). 

 

 

Njihove perjanice, kao nova buržoazija, u atmosferi opšteg siromaštva palacaju nacionalističkom retorikom obilno potpomognuti narodnim ovcama u izbornim kampanjama ali i međunarodnom zajednicom (agentom podrške Ćirjakovićevoj bošnjačkoj nekropolitici s početka teksta)  koja je prvo sprovodila zakon sile učeći Bosance/ke i Hercegovke/ce demokratiji a potom prećutno dozvoljavala parazitiranje etnokapitalista pod premisom očuvanja mira i stabilnosti. 

 

Skoro dvadeset godina od Dejtona, ništa se nije promijenilo do 5. februara, do Tuzle, a potom i ostatka države u većoj ili manjoj mjeri. Kako je moguće da mrtvi i kosti ne budu “zajednički kapital” borbe protiv trenutnih pljačkaša i oligarha,  i kako je moguće da se “narod” u BiH ne čita bez odrednice “bošnjački” odnosno “srpski”? Odgovor ne treba tražiti u tome zašto se srpski i hrvatski “gubitnici tranzicije” ne nakače na “tuzlansko proljeće”, već zašto se svaki pokušaj zajedničkog djelovanja van etničke matrice subvertira kao “stranputica” i diskredituje kao oprečan “autentičnoj srpsko-hrvatsko-bošnjačkoj misli”? 

 

 

Ova diskreditacija nastavak je nekropolitike kao politike terora prema narodu koji odbija biti zazvan i zaveden tom matricom jednostavno jer više nema šta da jede niti da izgubi. Poniženi radnici i radnice bez posla Mbembeove su i Fergusonove sjenke, kao izbjeglice izgubili su domove, potom pravo na tijelo koje pripada etnokapitalisti. Odbacivanjem etničkog oni gube politički status u rasističkoj dejtonskoj BiH ali jedino tako mogu biti slobodni, kreirati, kako Damir Arsenijević kaže “nešto lijepo” i “nove mogućnosti” u “bezobličnoj budućnosti”. 

 

Ova promjena ne mora doći odmah, ali samo obećanje istorije koja je nepredvidljiva, zavodljivo je. Ona ne dolazi sa vrha, ne dolazi od teorije, ne dolazi od “normalizatorskih” medija- ona dolazi iz baze, iz neklase, nevidljive podklase kojoj treba politička vidljivost, kako Svjetlana Nedimović kaže, da bi svoje zahtjeve mogla artikulisati. Ona je subalterni koji “može da govori” i koji konačno progovara uprkos konstantnom “stanju boli”, okružen “utvrđenjima, znakovima vojne opasnosti, blokadama na putu, zgradama koje nose bolna sjećanja, ispitivanjima, premlaćivanjima, policijskim časovima” u ”jednoj vrsti ludila” (Haas 1991 u Mbembeu 2003: 39).

 

 

Mbembeova “Nekorpolitika” je vizionarski, složen test koji ćemo tek da čitamo. U savremenim režimima okupacije, subaltern je. u “domorodačkim gradovima”, sa nekompatibilnim narativima i istorijama, u gradovima gdje se “domorodci rađaju, bez obzira gdje i kako, gdje umiru bez obzira gdje i kako…gdje žive jedni na drugima… “gladni, bez hljeba, mesa, cipela, uglja, svjetla…domorodački grad je…grad na koljenima” (Fanon 1991) u kojima nekropolitika  omogućena ratom i rasno-etničkim politikama vladanja nad dominatnom istinom želi da obezvrijedi svaki pokušaj da se može biti neko drugi, neko ponosan, neko slobodan od “topografije surovosti” i “terora nekropolitike”.

 

 

(1) Možda autor insinuira dio koji se odnosi na “u sljedećim godinama očekujemo sljedeće promjene u upravi” gdje se navode “izmjena Zakona u Bosanskohercegovačkom državnom ustavu koja će zabraniti postojeće i buduće nacionalističke i religiozne političke partije i opredijeljene stranke” te “ukidanje kantona i entiteta, sa ciljem smanjenja javne potrošnje.ahtjev za promjenom Ustava” a koji se nalazi ispod Manifesta Grupe Udar i njihovih tridesetak zahtjeva 

 

(2) Mbembe Achille, 2003, “Necropolitics”, Public Culture 15(1): 11–40.