Nedavni slučaj napada na novinarku Lejlu Čolak, zbog njenog Facebook statusa o nošenju burke i nikaba, pokrenuo je ponovo u dijelu bh. javnosti važna pitanja: šta je to javni prostor, šta je sloboda govora i koliko je sloboda govora kao kategorija rastegljiva.

Potom je ovaj slučaj verbalnog napada na novinarku otvorio i pitanje da li postoje društvene pojave koje ni na koji način nisu podložne kritičkom propitivanju, te koliko je javnost u BiH spremna prihvatiti drugačije, otvorenije i kritičnije stavove.

Pogledamo li unazad vidjećemo da posljednja decenija u bh. javnom prostoru donosi cijeli niz sličnih slučajeva kao što je ovaj Lejle Čolak. U više navrata smo bili svjedoci različitim vrstama verbalnih i drugih napada na novinare i druge javne djelatnike. I zajedničko svim tim napadima je bilo da se, putem prijetnji ili drugih vrsta ugrožavanja sigurnosti, nastoje ograničiti dometi javnog izražavanja kritičnih stavova. Stoga se može donijeti prilično jasan zaključak da biti novinar u bh. okolnostima ni u kom slučaju nije jednostavan zadatak. Ipak, postoji nekoliko simptomatičnih segmenata koji slučaj Lejle Čolak, kao i nedavni slučaj verbalnih napada na novinara Vuka Bačanovića, čine specifičnim i prikazuju našu medijsku stvarnost u nešto drugačijem svjetlu. Preciznije, u svjetlu onoga što je odgovornost novinara i javnih djelatnika za napisane i izgovorene riječi.

Nesumnjiva je i neosporna činjenica da niko nema pravo ugrožavati na bilo koji način sigurnost druge osobe zbog iznesenog stava, te da svakom čovjeku, posebno javnom djelatniku, mora biti osiguran neometan prostor za javno formulisanje mišljenja.

Međutim, javno iznošenje mišljenja podrazumijeva i određene odgovornosti onoga ko to mišljenje iznosi.

Najprije u pogledu ispravnosti i istinitosti iznesenih stavova, a potom i u načinu na koji su oni prezentovani javnosti.

Postoji čitav niz zastranjenja i pogrešnih koraka koji od javnog izlaganja vlastitih ideja i mišljenja mogu prouzrokovati veoma negativne efekte.

Sloboda govora kao kategorija naravno ne smije bilo čime biti ograničena, ali ona kao takva ne smije ni u kom pogledu, upravo da bi se održala njena nedodirljivost, biti zloupotrebljavana da bi se putem nje iznijeli stavovi koji nanose štetu drugima.

Ako ono što neko smatra vlastitom slobodom govora ugrožava nekoga drugog onda sloboda govora postaje sloboda neargumentovanog i uvredljivog napada na druge. Što će reći, postaje suspendovanje prava durgog, radi vlastite slobode govorenja.

No, vratimo se najprije na početak priče. Ono što je simptomatično u pomenutim slučajevima, posebno onom Lejle Čolak (kojem ćemo ovdje posvetiti najviše pažnje) jeste da se radilo o mišljenju iznesenom u okvirima društvene mreže (tačnije na autoricinom privatnom Facebook profilu). Ono što bi ovlašnom posmatraču najprije trebalo zapasti za oko jeste da je ono što je napisano na Facebooku privatna stvar. Ipak, da li je to tako?

Činjenica da neko na bilo kojoj društvenoj mreži objavi svoj stav ili mišljenje već odavno izlazi iz okvira privatnosti. Onog trenutka kada ste pristali na pravila društvenih mreža, pa tako i Facebooka, gotovo bezuvjetno ste potpisali da pristajete na odsustvo privatnosti u svakom smislu riječi.

Faceboook, kao i druge socijalne platforme, već nekoliko godina figuriraju kao sasvim relevantna javnost. Istina je da je time, svođenjem komentara i mišljenja na status ili slične društvenomrežne forme, pojam javnosti i javnog prostora u mnogome simplificiran i prilagođen uzusima vremena koje ne trpi nikakvo dalekosežnije i dublje promišljanje, već u svemu traži sažetak u koji su udjenuti svi segmenti koji su neophodni za brzo i efikasno varenje svake polu-informacije.

Opisane okolnosti stoga počinju biti ozbiljan izazov za sve javne djelatnike. Budući da nije moguće više napraviti razdvajanje privatnog i javnog (koje je sa društvenim mrežama postalo posve izmiješano) osoba koja participira u javnom prostoru mora biti još više opreznija u formulisnaju vlastitih stavova.

Dodamo li tome, a zbog široke vidljivosti privatnih Facebook profila i njihovoj pomalo špijunskoj ili stalkerskoj prirodi, mogućnost da jednu pojednostavljenu ili u bijesu formuliranu misao za tili čas može preuzeti bilo koji drugi portalski medij (koji jedva čekaju takvu vrstu egzibicionizma) onda imamo posrijedi jednu mnogo složeniju situaciju, koja sama po sebi povlači još veću odgovornost osoba koje javno djeluju.

Facebooku status nije zanemariva forma oglašavanja, ali često jeste forma koja zbog prirode medija u kojem se objavljuje povlači za sobom ad hoc konstruisano mišljenje, lišeno argumenata i osnovnih suvislosti.

Dolazimo sada do onoga što je u slučaju novinarke Lejle Čolak zapravo bilo sporno, a to je njen Facebook status. Da bismo ga razmotrili u kontekstu gore navedenog, najprije ga ovdje u cjelosti prenosimo.

"Nositi na glavi burku, nikab ili bilo kakvo vjersko obilježje za mene je isto kao nositi strap on u javnosti. Zamisli hodaš okolo sa džinovskim dildom i traumiraš ljude. Vjera bi trebala biti ono čovjekovo najintimnije, baš kao i njegova seksualnost. Zadrži je za sebe i svoje istomišljenike. Ne nameći je drugima. Ne traumiraj ljude. Nositi vjersko obilježje jednako je perverzno kao i nositi džinovski dildo. S tim da je dildo puno bezopasniji".

Zbog navedenih riječi je Lejla Čolak (nakon što je njen status prenio portal SAFF) počela dobijati različite vrste prijetnji, od kojih su neke uključivale pozive na silovanje i ubistvo. Za svaku je, dakako, osudu bilo kakvo pozivanje na nasilje. I čini se nespornom činjenica da svaka osoba, a posebno osoba koja se bavi novinarskim poslom, mora imati neometano pravo da iznese vlastito mišljenje o nekoj temi. Iz tog razloga, jasno je da sve državene instance moraju reagovati kada se poziva na nasilje nad nekim njenim građanom.

Međutim, otklonivši u svakom smislu sumnju u važnost sprječavanja nasilja nad javnim djelatnicima, treba postaviti pitanje šta biva sa odgovornošću novinara za iznesene stavove?

Ovdje jeste riječ o privatnom stavu Lejle Čolak, koji je u okolnostima kakve one na društvenim mrežama jesu veoma brzo postao privatni stav iznesen u javnosti. A kada jedan stav formulirate na ovaj način, fejzbučki ga pojednostavljivajući, onda je sasvim logična posljedica njegove takve formulacije mogućnost različitih zloupotreba takvih stavova na društvenim mrežama (pa i njegovog korištenja kako bi se uputile različite vrste prijetnji).

Empirijski gledano, bez obzira što je iz perspektive većine vjernika komparacija koju je Čolak napravila uvredljiva, mogli bismo kazati da je stav ove novinarke djelimično ispravan. Tačnije, ispravna je njena potreba da se o jednom fenomenu (sveprisutnom i često radikalnom iznošenju religijskih stavova u BiH) progovori. Posebno ima li se na umu da u bh. javnosti postoji čitav niz (posebno etničkih i religijskih) tema koje se smatraju nedodirljivim. Tačnije, tema za koje određeni autoriteti ne dopuštaju da budu kritički vrednovane. Religijske teme, nesumnjivo, spadaju u taj okvir. A budući da je BiH, bar još na papiru, sekularna zemlja, potreba i nužnost kritikovanja negativnih fenomena u okrilju religijskih zajednica ni u kom pogledu ne bi smjela biti sporna.

Problem nastaje onog trenutka kada se novinari (ponukani opštom društvenom degradacijom svake pofesije) povedu za pojednostavljenim i nezgrapnim istupima u javnost.

Upravo neko ko se poziva na slobodu govora, ko drži do važnosti javne riječi, trebao bi prije svega znati na koji način iznijeti svoje mišljenje.

Lejla Čolak je, gledano sa profesionalne strane, i uz činjenicu da je to bio Facebook status, ipak odabrala (bez obzira na djelimičnu tačnost njenog istupa) pogrešan način. Svodeći vlastiti poziv na razinu neargumentovanog statusa.

Postoji zaista mnogo načina kako stilski uobličiti vlastitu misao, te kako je učiniti vehementnom u dokazivanju svih ovdašnjih društvenih zastranjenja. Tarik Haverić je, na primjer, to sjajno pokazao u svojoj knjizi "Kritika bosanskog uma". Samo što je to teži put, jer zahtijeva predanije bavljenje temom, mnogo znanja i istraživanja, da bi se konačno donio neki sud.

Ali zašto bi bh. novinar sebe umarao podrobnijim bavljenjem nekom temom, kad prosto može napisati status i misliti da je time sve kazano. A onda kad nezgrapno artikulisana misao, sa mnogo prostora za različita njena izvitoperenja, dođe do puka koji je isto tako nezgrapno usvaja, posljedice su i više nego jasne.