Novinarka Klix-a, Lejla Čolak, bila je žrtva vulgarnih i brutalnih napada, prijetnji i uvreda, zbog javnog iznošenja stavova o nošenju nikaba ili drugih vjerskih obilježja. Udruženje BH Novinari tražilo je sankcije za osobe koje su na društvenim mrežama prijetile novinarki i pozvale na linč i nasilje nad njom.

S druge strane, novinar Arnel Šarić na svom blogu se osvrnuo na komentare Lejle Čolak. Tekst prenosimo sa Onajkojikuca.com:

"Nositi na glavi burku, nikab ili bilo kakvo vjersko obilježje za mene je isto kao nositi strap on u javnosti. Zamisli hodaš okolo sa džinovskim dildom i traumiraš ljude.  Vjera bi trebala biti ono čovjekovo najintimnije, baš kao i njegova seksualnost. Zadrži je za sebe i svoje istomišljenike. Ne nameći je drugima. Ne traumiraj ljude. Nositi vjersko obilježje jednako je perverzno kao i nositi džinovski dildo. S tim da je dildo puno bezopasniji."

Gore ispisani status na svom privatnom Facebook profilu napisala je Lejla Čolak, novinarka portala Klix. Iako je mene frapirala činjenica da jedna pripadnica medija u 2016. godini može sebi dopustiti izbacivanje afrikata iz upotrebe, čini se da je određeni dio javnosti u Bosni i Hercegovini ipak dublje uvrijedio sadržaj izjave. Nakon pisanja portala Saff, Lejlino Facebook sanduče bombardovano je degutantnim prijetnjama kao Brisel francuskom vatrom 1695. godine.

Cijela priča bi me u potpunosti mimoišla da jedan dio mojih poznanika nije izrazio podršku Lejli Čolak. Vatra se rasplamsala, a određenim komercijalnim medijima u službi desničarske vlasti moronski ispadi ‘zaštitnika Islama’ (čitaj: totalnih jebenih idiota koji veze sa duševnom čistotom i blagostanjem nemaju) sjeli su kao kec na desetku i savršeno poslužili kao uvertira u nadolazeću predizbornu kampanju. Odjednom, cijela priča je poprimila sulude razmjere – u jednom uglu stoji novinarka Klixa kojoj prijete silovanjem u cilju zaštite Boga i Islama, dok ona gordo štiti pravo na izražavanje vlastitog mišljenja. Bojište je Bosna i Hercegovina gdje se sekularizam i ateizam lome pod naletima radikalizma.

Vrijedi napomenuti da veoma dobro poznajem neugodne osjećaje kroz koje prolaze mete nečijih prijetnji. 2011. godine sada nepostojeći portal islambosna.com objavio je listu islamofoba Bosne i Hercegovine koja je po svim parametrima ličila na listu za odstrel. Na njoj su se našli svi koji su se usudili javno kritikovati određene aspekte Islama ili one koji Islam tumače suprotno onome što je Islam u Bosni i Hercegovini dugi niz godina.

Moja prva reakcija došla je iz muda, ne iz glave; napisao sam tekst “Ja sam islamofob” koji je objavljen na blogu Radija Sarajevo. Pročitale su ga hiljade i hiljade ljudi, a u istom sam naivno, ali srčano kritikovao i nazvao sebe neprijateljem institucija i desničara koji pravdaju svoje postupke Božjom voljom ili bilo kojom svetom knjigom.

Već dan-dva nakon objavljivanja, počeli su pozivi. Prvo kućni broj, pa onda i mobitel. Od klanja, želje za bolešću, lomljenja nogu pa do učenja na arapskom, sve to zajedno proživjeli smo moja mama i ja. Sve sam uredno prijavio policiji, iako sam duboko u sebi vjerovao (i nadao se) da su prijetnje isprazne. Nisam se povukao, nisam promijenio broj telefona. Nakon nekoliko sedmica pozivi su stali. Nisam doživio nikakvu neprijatnost.

Možda se pitate, kakva je razlika između Lejle Čolak i mene?

Lejla Čolak nije kritikovala, Lejla Čolak je uvrijedila.

Kada čujem “ovo je sekularna država”, oblije me znoj i sve kontam da se neko zajebaje. Reći da je Bosna i Hercegovina sekularna država je sljepilo kraj zdravih očiju, nerazumijevanje značenja riječi ‘sekularno’ i odnosa između državne vlasti u BiH i religijskih zajednica. Sve istaknute političke vođe u Bosni i Hercegovini viđene su u kriminalnom ili se povezuju sa kriminalnim miljeom, a posjećivanje vjerskih objekata im za vrijeme mandata dolazi kao obavezna misija jer je upravo u tim redovima kor njihovog biračkog tijela. Kod nas se nacionalizam usko veže za Boga i to je nešto što se ne može negirati. Bosna i Hercegovina nije ništa drugo nego zombi monoteizma čiji se smrad pokušava ugušiti parfemisanjem Eau De Demokrati, a na čijem se tjemenu poput vaški gnijezde nakupine agnostika, ateista i ostalih manjina.

Nositi na glavi burku, nikab ili bilo kakvo vjersko obilježje za mene je isto kao nositi strap on u javnosti. Zamisli hodaš okolo sa džinovskim dildom i traumiraš ljude.

Koliko god želio odvojiti Lejlu Čolak od Lejle Čolak u ulozi novinara, apsolutno mi je nejasno kako jedna osoba koja radi u elektronskom mediju ne poznaje pojmove težine riječi i privatnosti na mreži. Na Facebooku ne postoji privatno – sama konstrukcija mreže složena je tako da Facebook pomno prati šta radite, šta vam se sviđa, a šta ne i na osnovu toga vam servira reklame. Kada u sve to ubacimo i ljudski faktor, može doći do svakakvih problema. I to sam naučio na gorak način kada je 2011. godine moj nekadašnji urednik Adi Sarajlić uzeo moju izjavu sa privatnog profila, izvitoperio je i na portalu Depo objavio degutantan članak u kojem me dobro posvađao sa jednim sarajevskim bendom sa kojim sam prije toga uspješno sarađivao.

Znate onu: apstinencija je jedini stopostotni način zaštite od spolno prenosivih bolesti? Jedina privatnost na Facebooku je nemati Facebook račun. Javno se veoma lako može okarakterisati kao nešto što je učinjeno ili postoji izloženo pogledima. Status Lejle Čolak bio je objavljen pod friends dozvolom, a danas za isti znaju desetine hiljada. Privatnost? Privatnije su nudističke plaže od Facebooka.

No i da postoji privatnost koju zaista priželjkujemo, da li privatno znači da trebamo vrijeđati?

Imam ne jednog, već nekolicinu prijatelja, muslimana-vjernika, koji poste svaki Ramazan. Sa mojim stavovima o organiziranim religijama su upoznati svi koje me za iste pitaju ili koji me duže poznaju. Da li to znači da imam pravo nazvati ljude koji poste idiotima? Recimo da imam. Hoću li? Neću iz dva razloga.

Prvi je taj što smatram da praktikovanje religije koje ne dovodi u pitanje slobodu drugih osoba nije idiotizam. Da i mislim da jeste idiotizam, drugi razlog zbog kojeg ću šutiti je što imam zeru pristojnosti prema svima sve dok se ne dokažu kao šupci, a onda im pokažem vrata. Lejla je sebi dopustila da poveže tuđu vjersku uniformu, odnosno nošenje iste kao načina pokazivanja pripadanja nekoj ideji,  sa nametanjem i traumiranjem. Malo se zaigrala u ulozi policije i vrhovnog suca. Činjenica da je imenom izdvojila i naglasila uniforme koje se vežu za Islam, a sve ostalo stavila u manje istaknutu sekciju ‘drugih vjerskih obilježja’ baš i ne pomaže u cijeloj situaciji.

Ja nikad nisam osjetio nikakvo nametanje ni traumu kada na ulici vidim muškarca sa bradom ili ženu pokrivenog tijela. Samo labilne osobe bilo šta religijsko mogu doživjeti kao nametanje. Nikab i burka uistinu nisu dio tradicije Bosne i Hercegovine i u istu su došli sa nekim novim strujanjima i poimanjima islama. Ipak, nazvati nikab i burku u javnosti prijetećim pojavama je jednako kao reći da je svaki pripadnik selefijske zajednice terorista ili hladnokrvni ubica, svaki istetovirani muškarac kriminalac, a svaki panker zelene boje kose narkoman. Ono što treba traumirati sve nas u Bosni i Hercegovini je nemogućnost legitimno izabranih organa sigurnosti i vlasti da spriječe idiote obučene u vjerske uniforme da prave sranja. Ako hoćete aktuelnu paralelu, nisu problem Arapi koji kupe zemljište na Vrelu Bosne, problem su lokalne vlasti koje dopuste tako nešto.

Najveći prestup u svemu je poređenje vjerske uniforme sa seksualnim pomagalom koje, suprotno Lejlinoj izjavi, nije tako bezopasno. Ukucajte riječi smrt i vibrator i dopustite da vas Google upozna sa nebrojeno mnogo slučaja smrti izazvanih seksualnim pomagalom – od strujnih udara do brutalnog umlaćivanja. Da su nikab i burka u Bosni i Hercegovini ikada ubili nekoga, ja nisam čuo. Da je dildo ozlijedio nekoga, e za to sam čuo.

Porediti komad tkanine koji jednom krugu ljudi ima višu vrijednost i dio je određenih normi sa pomagalom koje se veže za tabu temu seksa je ništa manje od loše konstruisanog i nepromišljenog argumenta koji za cilj nema pokretanje zdrave diskusije, već jeftino izazivanje reakcije. Možemo mi sad sjediti i naklapati kako je moguće da smo bukvalci i da je Lejla spomenula burku i dildo kao simbole. Ako želiš da pričaš o simbolima, onda moraš prvo gospodariti suštinom i onime što je na vidjelu svima, pa tek onda provlačiti ideje kroz filtere. Simboli i konstruktivne rasprave se ne ganjaju kroz Facebook statuse, vjerujte mi.

U drugom statusu, koji je objavljen pod javnom dozvolom, Lejla je naglasila da je ateista te ja vjerujem da u tom grmu leži zec. Ateisti nisu oslobođeni obaveze da imaju i izražavaju poštovanje, a nisu ni lišeni agresivnosti koja je veoma često (i nepravedno) vezana isključivo za monoteističke religije. Budimo realni, najveći broj primjera radikalnog agresivnog ateizma svodi se na bezobrazno izazivanje religioznih ljudi sa seksualnim konotacijama i sličnim sadržajem o kojem većina religija šuti, brani ili ga se jedva dotiče, dok oni što praktikuju agresivno izbijanje boga iz glave uživaju da okarakterišu nabrekle penise ili prizore homoseksualnih osoba u snošaju koji se podmeću vjernicima kao slobodu mišljenja i govora.

Lejlino mišljenje dolazi u jeku rasprave o burkiniju, pa kao osoba koja je gradila dio karijere na provokacijama, ne mogu, a da ne pomislim da je prije ovog garant uslijedio i jedan u kojem je Lejla kritikovala burkini pod izgovorom ‘to su pravila u Francuskoj, moraju se poštovati’. Da li je takav status postojao, znat će oni koji je prate na socijalnim mrežama.

Biti kontraš je lako. Međutim, biti pametan kontraš i pokrenuti raspravu je odlika velikih. Biti ateista, anarhista ili jedan od rijetkih trebalo bi predstavljati oslobođenje od upravo onih stvari i principa po kojima djeluju osobe sa kojima se ne slažeš. Biti sve to znači biti slobodan, ali uz veliku moć dolazi i velika odgovornost, a to je poštovati tuđe i ne suditi primitivno, baš onako kako ne bi htjeli da se nama sudi. Izrečeni stav i pogubnost pristupa, odnosno bavljenje ozbiljnim pitanjima kroz vid mahalaško-papanskog obraćanja kroz socijalne mreže nije ništa manje opasno od brutalnog premlaćivanja i ubijanja novinara koji kritikuju Islam, a zajedničko im je jedno – u gluposti nema diskusije.

Vjerske slobode i slobode govora apsolutno ne moraju isključivati jedna drugu, ali za zdravu raspravu su potrebni intelektualci, odnosno ljudi lišeni predrasuda i spremni da prihvate i daju kritiku. Drugim riječima, kada se sa jedne strane nađe osoba čije mišljenje u iznešenoj formi brutalno vrijeđa osjećaje i vjerovanja jedne grupe ljudi, pa joj se na iste odgovara pozivima na paljenje, gaženje i silovanje, znam, zvučat će brutalno, ali to je klasični primjer kada udari junak na junaka. Kakve sagovornike priželjkuješ, takve ćeš i (u 99% slučajeva) dobiti.

P.S. Jesam li jedini koji je Lejlino “Vjera bi trebala biti ono čovjekovo najintimnije, baš kao i njegova seksualnost. Zadrži je za sebe i svoje istomišljenike. Ne nameći je drugima. Ne traumiraj ljude.” u jednu ruku shvatio i kao “Pride bi me istraumirao jer je javno iznošenje činjenice da LGBTQ zajednica postoji i u Bosni i Hercegovini ništa manje od nametanja i traumiranja”?