Ženama koje dožive seksualno uznemiravanje u redakcijama potrebni su povjerenici, a još više osobe od povjerenja

foto: Pixabay / Ilustracija

I kad sam se prvi put upoznao s ključnim nalazima istraživanja o seksualnom uznemiravanju i nasilju nad novinarkama i medijskim radnicama, i kad svaki naredni put otvorim bilo koji od dokumenata nastao kroz projekt „Zaustavimo uznemiravanje u radnom okruženju u medijskom sektoru u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – Žene u medijima“, osjetio sam i osjećam uznemirenost. Zapravo, užasnu uznemirenost. Prepoznajući razmjere onoga što se događa, moram se i zapitati – šta očekivati od redakcija, odnosno novinarstva koje ugnjetavaju svoje zaposlenice? Jer taj neimenovani netko tko je komentirao izgled kolegice, dobacivao neukusne primjedbe, imao dvosmislene priče i pričao glupe, masne viceve – radio je to iz pozicije kolege ili šefa, a reakcije nadređenih / odgovornih nije bilo, pogotovo ne sankcija. I nerijetko sve ne završi samo na riječima, nego i na težim oblicima uznemiravanja i zlostavljanja.

A kad shvatim koliko je sve to rasprostranjeno, da se ne radi samo o izoliranim incidentima, jer četiri od pet kolegica doživjelo je neki oblik rodno uvjetovanog nasilja, a dvije od tri seksualno uznemiravanje, uznemirenost poziva na akciju i izaziva samo jednu reakciju: Dosta je bilo!

Niti je svaka riječ koja drugome izaziva stres dio posla, niti je svaka rečenica koja u drugome izaziva strah posebna vrsta humora, niti se bilo što neprihvatljivo – i horizontalno, od kolega, i vertikalno, od nadređenih – treba trpjeti jer je drugačije nemoguće napredovati. Uostalom, ovo je druga polovica trećeg desetljeća 21. stoljeća, civilizacijski smo prilično napredovali u odnosu na početke novinarstva i organiziranje prvih redakcija, a nekad pretežito muški novinarski svijet (u kojem je netko kao Marija Jurić Zagorka bila tek egzotična, slučajna pojava) danas je uglavnom ženski svijet (iako žene uglavnom nisu visoko u hijerarhiji).

Imamo i konvencije, zakone, pravilnike… ali su oni, u pravilu, mrtvo slovo na papiru. Dok se ne pokrene tromi mehanizam, dok se ne probude povjerenici i formiraju komisije, dok se ne utvrde sve okolnosti – žena koja je bila izložena uznemiravanju ili nasilju je već daleko od redakcije, ali i izvan novinarstva. Pritom, treba jasno ukazati na odgovornost i nadređenih (glavnih urednika / urednica, urednika i urednica, onih koji vode smjene), ali i vlasnika medija da spriječe neželjena ponašanja i odmah reagiraju ako do njih dođe, te stvore uvjete u kojima se garantira sigurnost za svaku svoju zaposlenicu, za svakog svog zaposlenika. Svi oni, dakle kolege koji nisu prstom mrdnuli, koji su šutjeli ili glavu dublje zaronili u monitor ili mobitel, ostaju raditi u nezdravoj sredini, jer redakcija u kojoj se tolerira uznemiravanje nije samo nesigurno radno mjesto. Ona je, zapravo, loša redakcija, jer strah, šutnja i zloupotreba moći neminovno narušavaju profesionalne standarde, povjerenje i kvalitetu novinarskog rada.

Najlakše je okrenuti glavu, mnogo teže glasno se usprotiviti

Nažalost, četiri od pet anketiranih kolegica koje su doživjele neki oblik uznemiravanja i nasilja nisu to nikad i nikome ni prijavile. Zašto? Niti vjeruju onima kojima su prijavile slučaj, niti očekuju sankcije ili bilo kakvu promjenu, niti imaju razumijevanja sredine. Sam povratak u redakciju, zbog svega navedenog, donosi im tračeve i izolaciju, jer ipak moraju imati malo deblju kožu. Svaki pokušaj borbe u takvim okolnostima već je u počecima osujećen, a predator samo nastavlja ono što je i do sada radio – kao slučajno grli kolegice, neprimjereno ih dodiruje ili pokazuje eksplicitne fotografije intimnih dijelova svog tijela, a za ugovor o radu ili veću plaću otvoreno traži seksualne usluge.

Baš zbog toga, svim zaposlenima su potrebni povjerenici / povjerenice za zaštitu od uznemiravanja, definirani onako kako ih je definirao Pravilnik o sprečavanju seksualnog i drugih oblika uznemiravanja u redakcijama medijskih kuća uz znanja i vještine te ugled, integritet i neovisnost koje ta osoba mora imati. Još više potrebne su osobe od povjerenja, kolege i kolegice koje se neće praviti da ništa nisu čuli i ništa nisu vidjele osim vrhova svojih cipela, oni koji će stati uz njih i glasno reći ono spomenuto Dosta je bilo! Najlakše je okrenuti glavu, baviti se svojim poslom, ne dizati prašinu. Mnogo teže, ali pravednije, poštenije, kolegijalnije i ljudskije zapravo je zauzeti stranu i jasnu poziciju, tiho ne odobravati nego se glasno usprotiviti. Uostalom to i jeste suština novinarstva – propitivati sve što treba propitivati i usprotiviti se svakome tko je na poziciji moći i tu moć zloupotrebljava. Doista, kamo ide profesija koja dozvoljava da se srozava i urušava iznutra? I možemo li, umjesto konstatacija neću praviti probleme ili treba mi ovaj posao, postaviti sebi pitanje – želim li ja, uopće, raditi u takvoj redakciji i za takvog poslodavca?

Novinari i novinarke ionako rade svoj posao i biraju profesiju i ostaju u njoj jer je najčešće vide kao poziv i zato što vole svoj posao. Činjenica je i da je to profesija koja je potplaćena, radno mjesto nestabilno, a zaposlenice i zaposlenici pod stalnim pritiscima. Upravo zbog toga treba očekivati da će novinari htjeti unapređivati, a ne svjedočiti srozavanju profesije. Dosta je napada izvana da bi se dozvolili i napadi iznutra, pa bi i novinari mogli sagledati problem iz drugog ugla – jer su i oni na udaru moćnika, jer je novinarstvo nesigurna profesija, a sad, uz sve to, imaju i dodatni teret na leđima. Zbog toga je na njima da dijele taj teret sa kolegicama, da ga umanjuju i uklanjaju, a ne da razmišljaju po modelu „to se nas ne tiče, to su ženske teme“. Ovo nije „ženska tema“, ovo je tema medijske slobode.

U svemu, pokazuje se još nešto na što treba ukazati – da se ne pravimo mrtvi kad se oko nas događaju neugodne i neprihvatljive situacije (istraživanja pokazuju kako ih je mnogo, baš kao i počinitelja) kojima se ugrožava profesionalni integritet i mentalno zdravlje žena, ali i da radno okruženje u kojem je sramota prijaviti zlostavljanje, a nije sramota biti zlostavljač – nije prihvatljivo. I da se ne šuti o svemu tome – ni unutar tako toksičnog okruženja, ni izvan njega. Samo se tako može pokušati, vjerujem i uspjeti, uznemiravanje i nasilje nad novinarkama učiniti vidljivim, ohrabriti ih da ga prijave, a odgovorne da sankcioniraju počinitelje. Na kraju, da pognute glave ne hodaju žene iz medija koje su doživjele neki oblik rodno zasnovanog nasilja samo zbog toga što su žene, nego zlostavljači.

Postati svjestan koliko je problem raširen

Zaključno, nije ovdje riječ samo o seksualnom uznemiravanju i rodno uvjetovanom nasilju u medijima i to mi je bilo jasno kad sam stekao uvid u sve nalaze, a pogotovo kad sam, s onom groznom uznemirenošću koju sam već spomenuo, čitao iskaze kolegica. Svjestan da problem postoji, ali ni blizu svjestan koliko je zapravo raširen, razmišljao sam samo o tome kako je moguće da takve redakcije postoje i da se, uglavnom i u pravilu, ništa ne radi da se promijeni takvo okruženje. Nema profesionalne slobode tamo gdje postoji strah, kao što nema ni kvalitetnog novinarstva u sredini koja traži šutnju ili okretanje glave.

Pravilnici mogu biti korisni, pogotovo ako su jasno i precizno napisani kao što je to ovdje slučaj, ali sam, detaljno čitajući i ovaj akt, postavljao sebi pitanje: šta ako se nastavi stara praksa da odgovorni u redakciji možda i prihvate dokument, ali ga ostave na dnu ladice ili u folderu na kojem piše: ne otvaraj!

Upravo takvima treba pokazati da nema guranja predmeta u ladicu, a problema pod tepih, da je solidarnost jača od hijerarhije, a dostojanstvo važnije od plaće i napredovanja, ali i da je sve to jedan od načina da se stvori medijski prostor u kojem je prijaviti nasilje čin profesionalne odgovornosti, a ne samo osobne hrabrosti.

Ovaj tekst pripremljen je kroz projekt „Zaustavimo uznemiravanje u radnom okruženju u medijskom sektoru u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini - Žene u medijima“, uz finansijsku podršku Evropske unije.

___