Preliminarni rezultati istraživanja 'Žene u medijima' potvrđuju postojanje jaza između deklarativne podrške i stvarne institucionalne reakcije na seksualno uznemiravanje u redakcijama u BiH, Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji.

foto: Pexels / Ilustracija

„Nisam znala kako postupiti više i što napraviti, a da ne ispadnem ja problem. Nisam to nikome prijavila jer nadređeni je isto imao određene komentare prema ženskom spolu... niti znala kome se mogu obratiti“. (isječak navoda iz regionalne ankete)

Strah od nametanja krivice, nepovjerenje u nadređene i percepcija da su i sami dio problema, kao i strukturni nedostatak jasnih kanala prijave i institucionalne zaštite, razlozi su zbog kojih je citirana medijska radnica iz Hrvatske odlučila da ne prijavi seksualno uznemiravanje unutar redakcije.

Slične razloge su navele i mnoge druge ispitanice u regionalnoj anketi o položaju žena u medijima koje je Mediacentar Sarajevo proveo sa Zavodom Krog i Društvom novinara Slovenije, Sindikatom novinara Hrvatske, te Granskim sindikatom kulture, umjetnosti i medija Nezavisnost iz Srbije.

Iako se odluka da se seksualno uznemiravanje prijavi jako često veže uz narative o hrabrosti, reakcija ugrožene osobe se ne smije posmatrati kao takav test, već prije svega kao odraz institucionalne sigurnosti i kulture u okruženju.

Seksualno uznemiravanje široko rasprostranjeno i duboko ukorijenjeno

Rezultati istraživanja o položaju žena u medijima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji su potvrdili da se napadi, diskriminacija, uznemiravanje i druga kršenja prava široko rasprostranjen problem. Istraživanje će biti dostupno u cjelosti u aprilu 2026. godine.

Od 606 medijskih radnica koje su sudjelovale u regionalnoj anketi o položaju žena u medijima, četiri od pet anketiranih (78,38 posto) je potvrdilo da su doživjele neki oblik rodno zasnovanog nasilja tokom rada, što uključuje različite oblike kršenja prava i diskriminacije.  Od tog postotka, seksualno uznemiravanje u različitim verbalnim i neverbalnim formama čini 65,84 posto.

Prema riječima Nataše Kovačev, koja je sudjelovala u provođenju istraživanja u Srbiji, seksualno uznemiravanje se ističe kao problem koji je „značajno raširen, a da se o njemu i mehanizmima zaštite gotovo uopšte ne govori.“

Širi prikaz

Rezultati ankete pokazuju da je najmanje svaka druga ispitanica bila izložena jednom ili više oblika neželjenog kontakta koji izaziva neprijatnost, strah, poniženje i doprinosi nesigurnom radnom okruženju, u svakoj od navedenih zemalja.

Na regionalnom nivou su podaci o učestalosti bili i veći, s obzirom da su okvirno dvije od tri ispitanice potvrdile da su tokom karijere doživjele seksualno uznemiravanje. Među njima, gotovo trećina (29,87 posto) je potvrdila da su doživjele fizičko seksualno uznemiravanje u vidu neželjenih dodira, nasilnog dodirivanja, pokušaja silovanja ili silovanje u radnom okruženju.

Rezultati također potvrđuju da se seksualno uznemiravanje u regiji najčešće dešava upravo unutar redakcija pri čemu su najčešći počinitelji kolege, a zatim nadređeni.

Interni mehanizmi uglavnom ne postoje ili nisu dostupni i transparentni

Redakcije bi trebale biti prva linija odbrane medijskih radnika i radnica od napada, diskriminacije i drugih oblika kršenja prava. Umjesto toga, redakcije su primarno mjesto povrede prava za mnoge radnice. Prema međunarodnim standardima o radničkim i ženskim pravima, ali i propisima u pomenutim državama, zakonska je obaveza uspostaviti relevantne sisteme zaštite.

Maja Sever, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske i Evropske federacije novinara, napominje da su formalni mehanizmi unutar redakcija zakonska obaveza u Hrvatskoj prema Zakonu o radu, pri čemu svaka medijska kuća koja ima 20 ili više radnika mora imenovati jednu ili dvije osobe koje su ovlaštene primati i rješavati pritužbe vezane uz zaštitu dostojanstva radnika.

„Postupak i mjere zaštite od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja moraju biti uređeni pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom s radničkim vijećem, a po zaprimljenoj pritužbi poslodavac ili imenovana osoba moraju ispitati pritužbu i poduzeti mjere“, kaže Sever.

Međutim, objašnjava, formalni mehanizmi nisu uspostavljeni u svim redakcijama, a zaposlenice u medijskom sektoru često ne znaju koji su kanali dostupni, kome da se obrate i kako postupak izgleda u praksi.

Istraživačica Tjaša Turnšek opisuje sličnu diskrepanciju između formalnih obaveza i situacije u redakcijama u Sloveniji. Navodi da se zakonski normirana obaveza poslodavaca- da uvedu interne pravilnike protiv uznemiravanja te da imenuju povjerljive osobe koje primaju tužbe - u praksi ne poštuje. Naglašava da „implementacija nije dosljedna i uglavnom je simbolična.“

Rezultati regionalnog istraživanja potvrđuju da samoregulatorni mehanizmi za zaštitu od diskriminacije, nasilja i seksualnog uznemiravanja postoje u ograničenom broju redakcija u regiji. Većina ispitanica (55,61 posto) nije bila upoznata s takvim dokumentima ili je eksplicitno potvrdila da u redakcijama u kojima su nedavno bile zaposlene ne postoji nijedan interni dokument koji formalno regulira ovu oblast.

Interni mehanizmi često nedostupni, predstavljaju formalnost i ne bave se prevencijom

Jedino u Srbiji, većina (56,90 posto) ispitanica je potvrdila da unutar redakcija u kojima su nedavno bile uposlene postoji barem jedan takav dokument. Međutim, i postojeći mehanizmi često djeluju samo kao mrtvo slovo na papiru.

Analizirajući rezultate istraživanja u Srbiji, Kovačev objašnjava da “interni mehanizmi za prevenciju i zaštitu od seksualnog uznemiravanja ili ne postoje u redakcijama, ili se o njima toliko malo govori da većina uposlenica za njih ne zna.”

U Bosni i Hercegovini znatno manji udio ispitanica, manje od jedne trećine, potvrdilo je da postoji jedan takav dokument. Novinarka Arijana Saračević Helać opisala je da su interni mehanizmi zaštite od seksualnog uznemiravanja u bh. redakcijama rijetko uspostavljeni i često svedeni na formalnost, s obzirom da su „u praksi, procedure nerijetko nedovoljno razrađene, zaposlenici nisu adekvatno informisani o njima, a povjerenje u njihovu nepristrasnost i efikasnost je nisko.“

Većina ispitanica u regionalnoj anketi, u svim državama, smatra da njihova medijska kuća ili medijske kuće u kojima su nedavno radile, uopće ne provode mjere prevencije napada i uznemiravanja na radnom mjestu.

U skladu s nalazima, Turnšek naglašava da su mehanizmi zaštite unutar redakcija pretežno reaktivni, a ne preventivni, te da ne uspijevaju izgraditi povjerenje među zaposlenima. U praksi, Kovačev navodi da u Srbiji praznine često ispunjavaju novinarska udruženja, dok redakcije ne sudjeluju u procesu pružanja podrške.

Dostupnost mehanizama odgovora na slučajeve protiv uznemiravanja i napada, poput medijacije i disciplinskih postupaka, su također potvrđene od polovine učesnica jedino u Srbiji i Sloveniji – pri čemu je uspostavljenost uglavnom viđena kao polovična.

Iz iskustva rada na ovim slučajevima u Hrvatskoj, Sever navodi da takve mjere u primjeni često ne štite žrtvu, s obzirom na tendenciju da se seksualno uznemiravanje pokušava zadržati unutar redakcije, gdje sistem zaštite u velikoj mjeri ovisi o volji i senzibilitetu uprave, čime se „slučajevi spolnog uznemiravanja često svode na iskaz protiv iskaza, što dodatno obeshrabruje prijave.“

Nepovjerenje u internu zaštitu i niske stope prijave

Istraživanje pokazuje i visok stepen nepovjerenja prema internim mehanizmima zaštite i mali broj prijava. Najmanji udio prijava, u odnosu na broj incidenata i u odnosu na druga kršenja prava, podnosi se upravo u slučajevima vezanim uz seksualno uznemiravanje. Turnšek naglašava da na broj prijava utječe normalizacija seksualnog uznemiravanja unutar redakcija, a Saračević Helać potvrđuje da „uznemiravanje unutar redakcije i dalje nosi veću dozu tišine i nelagode.“

Osim društvene stigme, žene često ne prijavljuju incidente jer nemaju povjerenja da će ih sistem zaštititi. Saračević Helać je navela da se kultura u redakcijama postepeno mijenja pod utjecajem globalnih inicijativa i regionalnih istraživanja koja su otvorila prostor za javni razgovor. Međutim, naglasila je da su promjene „sporije u praksi nego u diskursu“ te da „i dalje postoji jaz između deklarativne podrške i stvarne institucionalne reakcije.“

Ističe da je „otvaranje ove teme izuzetno važno, posebno u kontekstu medijskog sektora koji se javno zalaže za ljudska prava, a istovremeno se i sam suočava s ozbiljnim unutrašnjim izazovima.“

Prema nultoj toleranciji na uznemiravanje

Sever objašnjava da se pozitivna praksa ogleda u uspostavljanju jasnih i javno dostupnih procedura, imenovanju educiranih i povjerljivih osoba, kreiranju mogućnosti za podnošenje prijave izvan neposredne hijerarhije te postojanju jasnih mjera zaštite od odmazde prema prijaviteljici. Ističe da je ključ pozitivne prakse stvarna spremnost uprave da zaštiti žrtvu i sankcionira počinitelja, bez relativiziranja problema i bez dodatne stigmatizacije. 

„Bez jasnih mehanizama zaštite i transparentnosti, teško je očekivati da će strah u potpunosti nestati“, kaže Saračević-Helać, naglašavajući da je neophodno graditi organizacionu kulturu u kojoj je „nulta tolerancija na uznemiravanje stvarno primjenjiva, a ne samo deklarativna.“

Sistemski problem seksualnog uznemiravanja ukazuje na potrebu regionalne saradnje i važnost donošenja pravilnika protiv seksualnog uznemiravanja u redakcijama, odnosno vodiča za redakcije. Turnšek naglašava da će kreiranje vodiča i zajedničkih normi u regiji doprinijeti “većoj odgovornosti, većoj podršci žrtvama i uspostavljanju preventivne kulture u redakcijama.”

Regionalna radna grupa za izradu pravilnika/vodiča protiv seksualnog uznemiravanja, koja okuplja članove iz sve četiri zemlje, predstavlja napor da se odgovori na sistemski rizik koji seksualno uznemiravanje predstavlja u medijskom radu, te da prijavljivanje seksualnog uznemiravanja postane odgovornost institucija da ispravno reaguju i pruže stepen zaštite, a ne pojedinaca.

Ovaj tekst pripremljen je kroz projekat „Zaustavimo uznemiravanje u radnom okruženju u medijskom sektoru u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini - Žene u medijima“, uz finansijsku podršku Evropske unije.

___