Hronika izdavaštva Mediacentra: Dokumentovanje historije i novinarstva kroz tri decenije rada

Foto: Mediacentar

Vjerovatno prva knjiga u izdanju Mediacentra koju sam pročitao bila je „Zbijeg: Put u Srebrenicu“ Hasana Nuhanovića (2012). Kada je to bilo, ne mogu tvrditi, ali znam da tada nisam mogao predvidjeti da ću u budućnosti raditi u Mediacentru.

Bila je to druga knjiga Hasana Nuhanovića koju sam pročitao. Prva je „Pod zastavom UN-a – Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“. Za razliku od dokumentarističkog stila prve, „Zbijeg“ je pisan kao klasični roman u prvom licu. Naravno, zasnovan na istinitim događajima, odnosno ličnom iskustvu autora. Iako je bila poznata javnosti i mnogo ranije, Mediacentar će biti prvi koji će priču Hasana Nuhanovića, njegov „put u Srebrenicu“, objaviti u formi knjige, a zatim i kroz „Mehaniku fluida“ (2015), intervju ili jednostavno razgovor, kako ga je nazvao i Hasan Nuhanović, koji je s njim obavio Boro Kontić, i koji također postaje nezaobilazno štivo za one koje zanima Srebrenica – objavljen za portalu Mediacentra Media.ba.

Čini mi se da „Zbijeg“ ostaje jedino izdanje Mediacentra u formi romana ili dokumentarističke knjige u prvom licu koje nije direktno vezano za novinarstvo. Naravno, iz saradnje s Hasanom Nuhanovićem proizaći će i izdanja koja jesu o medijima, poput Nuhanovićeve analize pisanja medija u BiH i regiji o zločinima genocida u julu 1995. u i oko Srebrenice.

Arhiva i historija bh. novinarstva

U oblasti suočavanja s prošlošću i ljudskim pravima, Mediacentar je izdao i nekoliko filmova. Film Alena Drljevića, prema scenariju crnogorskog novinara Šekija Radončića, „Karneval“, o sudbini bosanskih izbjeglica koji su spas potražili u Crnoj Gori 1992. godine, otvorit će Sarajevo Film Festival 2006. godine i, uz „Put za Gvantanamo“, biti proglašen najboljim filmom SFF-a po izboru publike. Isti dvojac će snimiti i film „Esma“ (2007) o potrazi Esme Palić za nestalim suprugom Avdom, ratnim komandantom Žepe.

Mediacentar se i u drugim izdanjima posredno bavio historijom Bosne i Hercegovine, kroz historiju novinarstva u Bosni i Hercegovini. O Infobirou – arhivi koja sadrži više od milion i po članaka štampanih u Bosni i Hercegovini od 1850. godine do danas – povodom tridesetogodišnjice Mediacentra poseban članak napisao je njegov voditelj Dragan Golubović. Teško je zamisliti temu koja bi mogla zanimati novinara, historičara, istraživača bilo koje vrste, a koja ne bi uključivala pretragu Infobiroa. Prikupljanje ove dokumentacije nisu vršile institucije finansirane iz državnog budžeta, već mala grupa entuzijasta okupljena oko Mediacentra i Infobiroa.

Kao plod ove arhive, u izdanju Mediacentra objavljeno je nekoliko knjiga koje govore o historiji bh. novinarstva. Kako novinarstvo i jeste prvi nacrt historije, historija bh. novinarstva je i historija Bosne i Hercegovine. Jedna od prvih knjiga koju sam dohvatio s polica u kancelariji Mediacentra, nakon što sam tu počeo raditi, jeste knjiga Elija Taubera “Jevrejska štampa u BiH 1900 – 2011” (2011), u koizdavaštvu Mediacentra i La Benevolencije. Historija jevrejske štampe u BiH jeste i historija bh. Jevreja – nekad široke zajednice koja danas broji tek neznatan broj pripadnika i kojoj, kao društvo, dugujemo mnogo. Mediacentar kroz ovu knjigu rasvjetljava ulogu jevrejske zajednice u kulturi Bosne i Hercegovine i jednim malim, minijaturnim dijelom vraća taj dug. Mediacentar, kao dio društva, smatrao je to svojom obavezom.

Priča o jevrejskoj zajednici “pretvorila se u priču koja nas obavezuje na više načina. Ovo je bio naš”, kako kaže i Boro Kontić u predgovoru ove knjige.

Da je 1940. godine svaki peti stanovnik Sarajeva bio Jevrej, podatak je koji sam i ranije negdje pročitao, a potvrdio ga u ovoj knjizi. Jeste li znali, međutim, da su se bh. Jevreji između dva svjetska rata okupljali oko dva lista – „Židovska svijest“, odnosno kasnije „Narodna židovska svijest“, koji su imali snažnu cionističku orijentaciju i prikupljali sredstva za otkup zemlje u Palestini, te oko „Jevrejskog života“, odnosno „Jevrejskog glasa“, koji su se zalagali za snažniju integraciju Jevreja u bh. i jugoslovensko društvo, imali umjereniji odnos prema cionizmu, te se čak nisu libili smijeniti svog dopisnika iz Zagreba zbog cionističke orijentacije? Jeste li znali da je naš književnik Isak Samokovlija pripadao ovoj drugoj grupi?

Ovaj primjer pokazuje da historija novinarstva zaista jeste i historija tog prostora. Ali, osim što je omaž jevrejskoj zajednici, knjiga pokazuje i važnost novinarstva i daje bitan uvid u razvoj štampe u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata.

Razvoj jevrejske štampe zaustavio je Drugi svjetski rat i trebale su godine da se oporavi. Mediacentar se, međutim, kroz svoja izdanja doticao i novinarstva tokom holokausta i zločina nad Jevrejima, Srbima, Romima i antifašistima drugih naroda. Svjestan značaja razotkrivanja propagandističkog novinarstva, Mediacentar je bio izdavač više naslova na ovu temu, između ostalog i knjige Fadila Ademovića „Novinarstvo i ustaška propaganda u NDH“ (2000). Osim osvjetljavanja ustaške propagande i podizanja svijesti o tome kako mediji i propaganda mogu doprinijeti najstrašnijim zločinima, knjiga donosi i zanimljive informacije o samoj historiji bh. novinarstva – za razliku od ustaljenog mišljenja da je Radio Sarajevo prva radio stanica u Bosni i Hercegovini, ova hronologija otkriva činjenicu da je to, ustvari, Državna krugovalna postaja, nastala kao državni medij ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Mediacentar Sarajevo u potpunosti je finansirao nastanak ove knjige. Fadil Ademović, kao hroničar bh. novinarstva, održavao je tijesnu saradnju s Mediacentrom te je za nas izdao još dva kapitalna djela historije ovdašnjeg novinarstva – „Prve novine i prvi novinari u BiH“ te „Bosanskohercegovačko novinarstvo 1918 – 1941“.

Novinarstvo u različitim historijskim periodima

Ogromne kapacitete podredio je Mediacentar i istraživanju novinarstva tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za Ruandu nekoliko novinara osuđeno je „zbog poticanja na genocid“ nad Tutsima. Između ostalih, direktor lista „Kamarampaka“ Bernard Hategekimana te belgijski novinar Georges Ruggiu, koji je na zločine poticao putem ozloglašenog „radija mržnje“, radija Ruandske radio-televizije. Takvih slučajeva sa sudskim epilogom nije bilo u slučaju ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Ulogu medija tokom rata u Bosni i Hercegovini rasvijetlio je, međutim, Mediacentar kroz nekoliko naslova. Ranije pomenuta publikacija Hasana Nuhanovića „Nekoliko dana jula: Pregled medijskih izvještaja o događajima u Srebrenici jula 1995. godine“ jedna je od njih, ali ne i jedina.

„Iz dana u dan“ (2002) dnevnik je novinara i urednika Tihomira Milašina, koji je Radio Sarajeva vodio cijeli period opsade Sarajeva. Istovremeno predstavlja svjedočanstvo o ratu, ali i o medijima u ratu – „radi se o medijskom dokumentu prvog reda. Svjedočanstvo do kojih visina novinarstvo može stremiti i u koji su profesionalni ponor novinari spremni upasti“.

Ratnohuškačko medijsko izvještavanje zločinom je nazvao Kemal Kurspahić. Njegovo djelo „Zločin u 19:30“ Mediacentar je izdao 2003, nedugo nakon što je knjiga objavljena u engleskom originalu pod naslovom „Prime Time Crime: Balkan Media in War & Peace“ u izdanju United States Institute of Peace Press. Za razliku od Milašinovog dnevnika, Kurspahić je o izvještavanju medija u ratu pisao dokumentaristički, „slijedeći jedan od postulata vrhunske publicistike: ne piši ono što znaš, piši ono što možeš da dokažeš“.

Posvetio je Mediacentar prostora, osim propagandnom, i onom istinskom, profesionalnom ratnom novinarstvu. Projekat „Mediji kao dokaz“ rasvijetlio je do tada nedovoljno istraženu ulogu novinara i novinarskog materijala korištenog kao dokaz pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Mediacentar prikupio je i analizirao 2.760 medijskih sadržaja iz baza sudskih spisa Tribunala, te intervjuisao 14 novinara i novinarki koji su svjedočili pred Tribunalom u Hagu. Rezultat je pomenuta arhiva spisa i intervjua, publikacija „Prvi nacrt historije: Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom“ (2002), ali i dokumentarni serijal pod nazivom „Strijela u srcu“ promovisan prošle sedmice. Mediacentar je zasigurno prvi koji je ovu temu otvorio u javnosti, potaknuvši pri tome i pitanja o novinarima kao svjedocima pred sudovima, te raspravu o razlikama između objektivnog i neutralnog novinarstva.

Da će se uvidom u historiju novinarstva dobiti i slika historije toga vremena, jasno je i onome ko prelista knjigu posvećenu Radio Sarajevu u izdanju Mediacentra. Knjigu o jednom od najznačajnijih medija u historiji Bosne i Hercegovine, “mediju civilizacijskog značaja”, kako ga je opisao Zija Dizdarević, usudio se objaviti Mediacentar, a uredili su je Zija Dizdarević, Boro Kontić i Ranko Mavrak. Pronaći ćete tu priče vezane za Radio Sarajevo, ali i arhivske fotografije mnogih njegovih novinara, urednika i saradnika poput Zlatka Prlende, Zorana Udovičića, Alije Hafizovića, Vojke Smiljanić Đikić, Envera Šadinlije i mnogih drugih. Pročitat ćete i mnoge zanimljivosti, poput one da je voditeljica Mirjana Dizdarević prva uvela kontakt sa slušateljima putem telefona u jednoj radijskoj emisiji još sedamdesetih godina. Bila je to muzička emisija „Boutique ozbiljne muzike“ – javljanje slušalaca u ozbiljnijim, političkim emisijama tada je ipak bila nepopularna praksa. Ili pak priču o gradskom programu „Sarajevo 202“, proizašlom iz „Omladinskog programa“, koji je, nakon „Prvog“, bio najstariji program Radio Sarajeva. U periodu od 1982. do 1990. godine, sa svega šest sati dnevnog programa – što je bilo premalo za „raznolikost i tempo života Sarajeva“, kako kaže Goranka Mirić Oljača – ovaj program je proširen na 12 sati dnevno. Možda će vam biti zanimljivija priča o „Jaginom bunaru“, reportaži „na granici dokumentarne radio drame“ Ace Nejmana o Jagi, hercegovačkom seljaninu koji je godinama tražio vodu u sušnom kraju i na kraju je pronašao. Nejman je pratio njegovu priču do kraja, a ova reportaža, tvrdi Zoran Udovičić, počet će „rađati novi novinarsko-umjetnički žanr na Radio Sarajevu“.

Lider u medijskim istraživanjima i edukaciji novinara

Medijska istraživanja, kao i edukativni sadržaji za novinare, vremenom su se razvijali i postali ključni segment rada Mediacentra. Danas se s pravom može reći da je Mediacentar lider u medijskim istraživanjima u Bosni i Hercegovini.

Monitoring medija – općenito i u različitim vanrednim ili kriznim situacijama – zakonski okvir za slobodu medija, sigurnost novinara, samo su neke od tema kojima se Mediacentar bavio kroz svoj rad, edukativne programe, ali i kroz izdavačku djelatnost. Za razliku od grupe izdanja pomenute u prvom dijelu ovog teksta, ove publikacije – istraživanja i analize – uglavnom su, samostalno ili u koautorstvu s drugima, pisali istraživači Mediacentra.

Izvještaji o monitoringu štampanih medija, u koizdavaštvu s Vijećem za štampu i online medije u BiH, analize nezavisnosti i pluralizma medija u BiH i različitih uticaja, analize medijske pismenosti, pisanja medija o različitim osjetljivim grupama poput maloljetnika, žena, manjina i drugih, analize stanja javnog servisa, finansiranja medija, korištenja govora mržnje u medijima – posebno pred izbore i u drugim osjetljivim periodima – kao i analize medijskih sloboda i njihovog pravnog okvira, samo su neke od tema koje je Mediacentar obradio u svojim publikacijama.

S porastom online medija i pojavom društvenih mreža, povećao se i broj lažnih informacija u medijima, te je Mediacentar počeo analizirati i izdavati publikacije na teme medijske pismenosti, borbe protiv dezinformacija i drugih štetnih sadržaja.

 „Vlasništvo nad medijima i njegov uticaj na nezavisnost i pluralizam medija“ istraživanje je Tarika Jusića, tada istraživača Mediacentra, te Brankice Petković i Sandre Bašić Hrvatin, koje je Mediacentar izdao 2004. godine. Publikacija daje poseban osvrt na regulatorne okvire i mehanizme, privatizaciju – tada aktuelnu temu i izvan medija –  osnovne modele vlasništva nad medijima i njihov utjecaj na pluralizam i nezavisnost medija, ali daje i preporuke – između ostalog i transparentnost podataka o vlasništvu nad medijima. Zanimljivost je da više od 20 godina kasnije, Mediacentar upravo u ovom trenutku aktivno radi i podržava rad Radne grupe na usvajanju nacrta zakona o transparentnom vlasništvu nad medijima. Početkom ove godine Mediacentar je objavio publikaciju „Zaštita medijskih sloboda u BiH: Koraci ka evropskoj integraciji“ autorica Anide Sokol i Lejle Gačanica, u kojoj je jedna od preporuka upravo usvajanje zakona o transparentnom vlasništvu nad medijima. Govori ovaj primjer o nedostatku volje institucija za reformama koje bi ojačale slobodu medija, ali i o kontinuiranom radu i upornosti civilnog sektora u borbi za promjene.

Rad novinara analiziran je, ne samo kroz publikacije, već i kroz filmove, poput „Patke“ Elvire Jukić Mujkić (2019) o medijskom izvještavanju o migrantskoj krizi u Bosni i Hercegovini.

Posebnu pažnju Mediacentar posvećuje govoru mržnje i drugim štetnim narativima u medijima, a posljednjih godina izdao je više publikacija o izvještavanju medija u izbornim godinama, kada su ovakvi sadržaji prisutniji nego u drugim periodima. Posljednja od njih je publikacija objavljena ove godine, a odnosi se na lokalne izbore iz prošle – „Lokalni mediji i društvene mreže u izbornoj kampanji: Lokalni izbori 2024. u Bosni i Hercegovini“ urednica Amera Džihane i Anida Sokol.

Kontinuiran monitoring medijskog izvještavanja uvijek je propraćen preporukama medijima i novinarima, ali i institucijama koje uređuju pravni okvir u kojem mediji rade. Osim edukativnih programa koji su i danas jedan od temelja rada organizacije, objavljene su i desetine priručnika i drugih vrsta edukativnih materijala za novinare. Priručnik Hamze Bakšića, dugogodišnjeg novinara i urednika RTV Sarajevo i „Oslobođenja“, „Ja, novinar?“,  objavljen je u izdanju Mediacentra, „sa željom da bude čitan i korišten u profesiji“, prvo 1995. godine, zatim 2002, a potom i 2024. godine kao dio knjige „Hamza“ koja, osim ovog priručnika, sadrži i izbor tesktova iz ratnog dnevnika Hamze Bakšića, te njegove kolumne iz „Oslobođenja“.

Mediacentar je objavio priručnik Zorana Pirolića „Radio reporter“ (1995), više priručnika Nenada Pejića, kao i priručnike za izvještavanje o izborima još 1996. na prvim poslijeratnim izborima. Objavljeni su i priručnici za obrazovni program „Različitosti u medijima“ (2013), priručnik za izvještavanje o sudskim procesima i radu tužilaštava u BiH „Da pravda bude vidljivija“ Nidžare Ahmetašević (2018), „Mehanizme zaštite od online nasilja“ (2018) Marije Arnautović i Lejle Gačanica, više priručnika iz oblasti medijske i informacijske pismenosti i slično – ne možemo ih sve nabrojati. Gotovo da nije bilo aktuelne teme na koju Mediacentar nije odgovorio i pokušao ojačati kapacitete novinara i medija u Bosni i Hercegovini u svim tim oblastima.

Mediacentar bio je i izdavač lista „Sarajevske sveske“ od 2002. do 2016. godine koji je uređivala Vojka Smiljanić Đikić, novinarka Radio Sarajeva, prevoditeljka i pjesnikinja. „Sarajevske sveske“ bile su regionalni časopis, omiljen među ljubiteljima književnosti, filozofije, te kulture uopšte, koji je uspio povezati najveća imena bivše Jugoslavije. Redakciju su činili osobe poput Zdravka Grebe, Borisa Novaka, Aleša Debeljaka, Envera Kazaza, Marka Vešovića, Miljenka Jergovića, Zorana Hamovića, Dževada Karahasana, Tvrtka Kulenovića, Senadina Musabegovića, Andreja Nikolaidisa, Alme Lazarevska i drugih. Bavili su se književnošću – poezijom, pripovjetkom i dramom – filmom, umjetnošću uopšte, feminizmom...

U konačnici, ne mogu se ne spomenuti dva portala u izdanju Mediacentra – Media.ba, portal specijaliziran za medije i novinarstvo, te Diskriminacija.ba, koji je posvećen onom drugom segmentu Mediacentra – ljudskim pravima. Oba izuzetno relevantna u svojim oblastima, svakodnevno nastavljaju misiju izdavaštva Mediacentra – brane ljudska prava, pomažu novinarima u njihovom svakodnevnom radu, zalažu se za profesionalno i slobodno novinarstvo. Povjerenje medijske zajednice koje je Mediacentar stekao kroz svoj rad sigurno je najveći rezultat svega navedenog.

Većina nabrojanih izdanja štampana je u malom broju primjeraka – obično do 500. Većina njih se, međutim, može pronaći u gradskim bibliotekama Sarajeva.

___