Vremenom se ipak javljaju glasovi o njima i ona dobijaju imena. Među prvim ga je dobila djevojčica Sara, karakter iz filma Grbavica i na njenom je primjeru predstavljen dio problema s kojim se takvo dijete može suočiti. Smatram da je kroz filmsku empatiju Žbanićka predstavila složen odnos ljubavi i mržnje između djevojčice i njene majke, koliko je to moguće na taj način predstaviti. Prisjetimo se, u filmu imamo silovanu ženu koja je rodila dijete i kojoj je cijeli život određen tim činom. Imamo dijete u pubertetu koje se traži i postavlja pitanja o svom identitetu. Imamo tajnu koju žena čuva iz straha od odbacivanja i neprihvatanja. Imamo poznanike i rođake, upućene u tajnu, koji sažalijevaju ženu i mrze malu zbog onog što se desilo njenoj mami. Kao da ih je na neki način iznevjerila i postala konobarica, umjesto doktorica, time što je silovana, a mala služi kao stalni podsjetnik na to. I sama je Esma rastrzana ambivalenim osjećajima prema Sari. Drugim riječima, imamo okolinu koja je još debelo zaglavljena u ratne traume, nesposobna da prihvati ideju Sare, te samohranu mamu i tinejdžerku koje pokušavaju da žive život sa svim ostalim problemima koje on nosi.

 

 

 

Film je snimljen 2006. i generacija djece koje je Sara trebala biti dio je bila tad na početku tinejdžerskog perioda. Međutim, ono što je bitno danas jeste da su ta djeca odrasla, na početku su dvadesetih i sama pričaju za sebe. Ako društvo nije bilo doraslo ulozi za ove dvije decenije, ti mladi ljudi sami preuzimaju tu ulogu, pitaju se o sebi i žele da se čuje njihov glas. Jedan od najglasnijih je Alen Muhić, mladić o kojem se pisalo prethodnih dana, jer se o njemu snima film,  Stupica, u režiji Šemsudina Gegića, a u okviru serijala “Oral BiHistory" Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Alen je poznat otprije zbog priče koja je pratilo njegovo usvajanje i o njemu je Gegić prije deset godina snimio kratki film koji prema njegovim riječima, simptomatično, nikad nije prikazan ni na jednoj domaćoj televiziji. Prisjetimo se, Alena je u Tuzli rodila žena silovana u Foči i ostavila ga je u bolnici 'a da ga nije nahranila, niti mu je dala ime', kako se navodi u većini medijskih zapisa koji spominju Alena. Neka imaju upravo takav i naslov: Sin silovane Bošnjakinje: Majka me ostavila, nije me ni podojila. Usvojio ga je bolnički domar Muharem Muhić i odgojio kao svoje dijete, a dječaku je, kad mu je bilo deset godina, rekao istinu. Dječak od tad nastoji da živi sa tim saznanjem, da bude prihvaćen, a i da sam sebe prihvati kao takvog. Iz te želje je nastao i ovaj film, jer u njemu Alen Muhić traži svoje biološke roditelje koje, i jedno i drugo, želi da upita zašto su to uradili.