Djeca mržnje i njihove majke

22/12/2014

Kako 'nevidljive društveno medijsko moralne instance' nastavljaju teror nad žrtvama rata.

Jedna od najosjetljivijih posljedica rata u BiH, ona o kojoj se najmanje pričalo i s kojom se društvo do danas najmanje suočavalo, jesu djeca rođena nakon silovanja. Godinama poslije rata su se ublažavale posljedice i definisale žrtve u tačno određenim crno bijelim kategorijama, naših i njihovih, žrtava i zločinaca. A ova su djeca u sebi personificirala nespojivo, nešto što nije moglo potpasti pod te jasno određene kategorije, noseći u sebi genetski kod i žrtve i zločinca, i naših i njihovih. Zato se radije odabirala šutnja i zanemarivanje, nego suočavanje i nakon što se češće počelo govoriti i o silovanim ženama i silovanje dobilo status ratnog zločina, djeca su opet ostala po strani. Razlozi za to su brojni, kako nepravedni, tako i logični, jer nije samo društvo bilo nespremno, nego su i majke te djece odabirale šutnju, jer su jedino na taj način mogle pokušati nastaviti sa normalnim životom. Tako su ta djeca uglavnom ostajala slabo spominjana, do usvajanja bezimena, a u godinama njihovog rađanja su im tepali kao 'djeci mržnje'.

Prvi glasovi

Vremenom se ipak javljaju glasovi o njima i ona dobijaju imena. Među prvim ga je dobila djevojčica Sara, karakter iz filma Grbavica i na njenom je primjeru predstavljen dio problema s kojim se takvo dijete može suočiti. Smatram da je kroz filmsku empatiju Žbanićka predstavila složen odnos ljubavi i mržnje između djevojčice i njene majke, koliko je to moguće na taj način predstaviti. Prisjetimo se, u filmu imamo silovanu ženu koja je rodila dijete i kojoj je cijeli život određen tim činom. Imamo dijete u pubertetu koje se traži i postavlja pitanja o svom identitetu. Imamo tajnu koju žena čuva iz straha od odbacivanja i neprihvatanja. Imamo poznanike i rođake, upućene u tajnu, koji sažalijevaju ženu i mrze malu zbog onog što se desilo njenoj mami. Kao da ih je na neki način iznevjerila i postala konobarica, umjesto doktorica, time što je silovana, a mala služi kao stalni podsjetnik na to. I sama je Esma rastrzana ambivalenim osjećajima prema Sari. Drugim riječima, imamo okolinu koja je još debelo zaglavljena u ratne traume, nesposobna da prihvati ideju Sare, te samohranu mamu i tinejdžerku koje pokušavaju da žive život sa svim ostalim problemima koje on nosi.

Foto: Scena iz filma Grbavica

Film je snimljen 2006. i generacija djece koje je Sara trebala biti dio je bila tad na početku tinejdžerskog perioda. Međutim, ono što je bitno danas jeste da su ta djeca odrasla, na početku su dvadesetih i sama pričaju za sebe. Ako društvo nije bilo doraslo ulozi za ove dvije decenije, ti mladi ljudi sami preuzimaju tu ulogu, pitaju se o sebi i žele da se čuje njihov glas. Jedan od najglasnijih je Alen Muhić, mladić o kojem se pisalo prethodnih dana, jer se o njemu snima film, Stupica, u režiji Šemsudina Gegića, a u okviru serijala “Oral BiHistory" Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Alen je poznat otprije zbog priče koja je pratilo njegovo usvajanje i o njemu je Gegić prije deset godina snimio kratki film koji prema njegovim riječima, simptomatično, nikad nije prikazan ni na jednoj domaćoj televiziji. Prisjetimo se, Alena je u Tuzli rodila žena silovana u Foči i ostavila ga je u bolnici 'a da ga nije nahranila, niti mu je dala ime', kako se navodi u većini medijskih zapisa koji spominju Alena. Neka imaju upravo takav i naslov: Sin silovane Bošnjakinje: Majka me ostavila, nije me ni podojila. Usvojio ga je bolnički domar Muharem Muhić i odgojio kao svoje dijete, a dječaku je, kad mu je bilo deset godina, rekao istinu. Dječak od tad nastoji da živi sa tim saznanjem, da bude prihvaćen, a i da sam sebe prihvati kao takvog. Iz te želje je nastao i ovaj film, jer u njemu Alen Muhić traži svoje biološke roditelje koje, i jedno i drugo, želi da upita zašto su to uradili.

Početak detabuizacije

Alen je mladi čovjek koji je stigmatiziran rođenjem i koji nije odabrao ništa od toga što ga je u životu snašlo, ali koji nastoji da se izbori s tim i sebi obezbijedi zdrav nastavak života. Gegićev motiv za film je podjednako vrijedan i on za Anadoliju kaže: "Djeca rođena od silovanih majki se zovu nevidljiva djeca. Jer i dok šetamo Sarajevom, dok šetamo svijetom, nismo ni svjesni da pored nas prolaze djeca ili uz nas žive djeca koju su rodile silovane majke”(…) Neka su imala sreću da uđu u domove usvojitelja, neka su po domovima, a neka bez ikakvog identiteta, ni dvojnog ni lažnog ni biološkog. Ovaj film treba toj ostavljenoj djeci da pokaže da nije kraj svijeta i da nije neko zauvijek ugasio svjetlo i stvorio tamu kroz koju Alen sada ide zajedno sa mnom. Da i njima to bude putokaz kako da lakše prebrode svoje probleme, a ne da zauvijek budu etiketirani kao ratna djeca, djeca nasilnika, četnika ili ustaša". Čini mi se da je ovo sjajan početak za detabuizaciju spomenute teme u društvu, jer se jedino čestim podsjećanjem na postojanje te djece, davanjem glasa njima i ponovnim pretresanjem te teme, mogu steći osnove za društvo koje je u stanju prihvatiti tu djecu kao dio sebe i olakšati toj djeci suočavanje s vlastitim identitetom.

Jer iako se o ženama žrtvama silovanja pričalo više nego o djeci rođenoj iz tog čina, silovanje je također još više nego osjetljiva tema i aktuelna ratna trauma. Stručnjaci koji rade s tim ženama upozoravaju da mnoge žene i do danas nisu bile u stanju da progovore o silovanju i da o tome ne znaju čak ni njihovi najbliži, a na terapiju se javljaju s nekim drugim problemima koji su zapravo posljedica spomenute, a nikad razrađene traume. Sve se to može dovesti u vezu s patrijarhalnom sredinom i kulturom u kojoj se još žena smatra obilježenom i 'kvarnom', ako je silovana, pa ona radije ni ne kaže to svom mužu i prijateljima i sama nastoji da to zaboravi kao da se nikad nije desilo, a to opet ima posljedice na njeno i psihičko i fizičko zdravlje. Društvo joj nikako ne ide na ruku jer i tema silovanja nije baš najugodnija tema za češće podsjećanje u medijima, pa i tu vlada svojevrsna zavjera šutnje^1.

Bez sluha za patnju

U tom kontekstu ne mogu da ne istaknem ono što mi je zasmetalo čitajući vijest o ovom filmu, a to je stalno spominjanje Alenove majke kao 'žene koja ga je ostavila, a da ga nije ni podojila, niti mu dala ime', jer se time ona implicitno optužuje zbog tog čina. Alenova majka figurira kao ostavljačica djeteta i kao 'silovana Bošnjakinja' i nema tu puno ni prostora ni sluha za njenu patnju i ono što je preživjela. Potom se spominje kako Alen želi da upozna biološke roditelje i da ih pita: Zašto?. ''Želim sjesti pred te ljude, da nju pitam zašto je to uradila i njega zašto je to uradio'', kako u nadnaslovu naglašava Dnevni Avaz. Nema tu ništa loše i to su razumljiva pitanja, međutim, ta se pitanja iznose jedno za drugim i dobijaju ravnopravnu poziciju što dovodi do efekta 'samjerljivosti', kao da su i jedno i drugo podjednako krivi zato što mu se desilo. A stvar bi trebala biti jasna, jedna od onih crno bijelih, bez finesa, jer jedno od njegovih roditelja je zločinac, a drugo žrtva. Jedno Zato bi trebalo biti razumljivo, dok drugo Zato nema razumnog objašnjenja. Muškarac koji je izvršio zločin nad ženom i ženu kojoj je to ostavilo posljedice za cijeli život.

Pravo na negativne emocije

Tokom ove godine se u javnosti pojavila još jedna djevojka koja dijeli Alenovu sudbinu, Lejla Damon. Usvojena je u Velikoj Britaniji i roditelji su joj, također, otkrili istinu o porijeklu. U intervjuu koji je dala za BBC govori kako je saznala da je mama nije željela i kako je rekla da bi je sigurno zadavila jer bi je podsjećala na muškarca koji ju je silovao. Lejla kaže da shvata njenu reakciju, ali da se ne ljuti na nju zbog toga, jer je razumljivo da prema njoj osjeća mržnju. Ona sama radi u organizaciji War Child i zanima se za seksualno nasilje u ratu. Lejlin stav prema majčinom činu je ispravan i zreo, ali stav za koji nije sposoban svako i za njega je potrebno vrijeme. Iako, tu je potrebno istaći da je bez obzira na sve, prirodno da djeca osjećaju negativne emocije i prema majci koja ih je ostavila, bilo to opravdano ili ne, ali da su ONA JEDINA koja to mogu i niko drugi. Prema medijskim crticama koje su pratile ovu priču, čini se da, osim djece, to pravo imaju i kojekakve 'nevidljive društveno medijsko moralne instance'.

Dugoročno gledano, nadam se da će dalja spominjanja ove teme i njene različite prezentacije i obrade, teći što bezbolnije po majke, te da će u tome svemu biti dovoljno sluha za njihove patnje i pravo izbora koji je bio samo njihov i ničiji drugi. Jer, da ponovim, prekidanje šutnje o ovoj temi, njeno stalno ponavljanje i pretresanje vode ka njenom prihvatanju i 'normaliziranju' koje je nužno u suočavanju s njom i može samo koristiti, kako nama u cjelini, tako i djeci i njihovim majkama.

________________________________________

1. Jedan od odličnih novijih tekstova koji se bave ovim pitanjem je tekst upravo takvog naziva: Zavjera šutnje

Ovaj tekst je objavljen uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.