Na međunarodnom aerodromu pored Zagreba, glavnog grada Hrvatske, 5. juna ove godine (2014.) desio se jedan neobičan događaj. Nekoliko stotina ljudi, uključujući nekoliko crkvenih vođa i uglednih političara, okupili su se da dočekaju jednog putnika iz Austrije, noseći zastave i transparente ukrašene njegovom slikom. Slučajnom turisti bi se moglo oprostiti ako je pomislio da je to skup dobrodošlice za neku pop zvijezdu ili vrhunskog sportistu, ali on nije bio ni jedno od to dvoje. Čovjek koji se toga dana vratio u Hrvatsku je bio Dario Kordić, bosanski Hrvat i gospodar rata koji je došao kući nakon odsluženja dijela 25-godišnje kazne u zatvoru Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Scheveningenu.

U aprilu 1993. godine, snage pod komandom gospodina Kordića su ušle u bošnjačko (muslimansko) selo Ahmiće u srednjoj Bosni i masakrirale 116 civila, među kojima je bilo mnogo žena i djece, prije nego što su sve kuće spalile do temelja. ICTY je 1995. godine podigao optužnicu protiv Kordića, kao i protiv desetak drugih osumnjičenih, a presuda protiv njega je donesena 2001. godine. Služio je kaznu u austrijskom gradu Grazu, gdje se navodno okrenuo bogu i gdje su ga redovno posjećivali rimokatolički biskupi, te je pušten zbog dobrog vladanja.

Gospodin Kordić je po dolasku poljubio hrvatsko tlo (zapravo pločice na podu aerodromske zgrade) i samo što je počeo da iskazuje svoju privrženost masi, usamljeni glas je povikao „Sotono! Ubico!“ Skup dobrodošlice se začas pretvorio u rulju za linčovanje, a čovjek koji je protestovao, aktivista za ljudska prava Zoran Ivančić, teško je pretučen prije nego što je uspio da pobjegne u prostorije aerodromske policije, gdje je odmah uhapšen i optužen za ometanje javnog reda.

Većina hrvatskih medija je o ovom događaju izvijestila jednolično i usputno, kao da je to zaista bilo samo manje ometanje jednog javnog događaja. Niz organizacija za ljudska prava je pozvalo na protest u centru Zagreba, ali se malo ljudi udostojilo da izađe, a mediji su ga jedva pokrili. Život je išao dalje. Počelo je Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu i činilo se da Hrvatskoj dobro ide, uprkos činjenici da je FIFA diskvalifikovala njenog ključnog igrača zbog proslavljanja pobjede u lokalnoj utakmici višestrukim nacističkim pozdravima.

Odlučio sam da ispričam ovu priču zato što predstavlja dobru ilustraciju sadašnjeg stanja u bivšoj Jugoslaviji gotovo 20 godina nakon kraja rata u BiH, te 15 godina nakon rata na Kosovu. Sasvim je slučajno da se ovaj događaj zbio u Zagrebu; isto se tako mogao dogoditi u glavnim gradovima Srbije, BiH ili Kosova. S približavanjem završetka rada Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i s puštanjem osuđenih ratnih zločinaca na slobodu, možda ćemo opet iznova viđati ovakve situacije, sa malim varijacijama.

Problem nije u tih petstotinjak entuzijasta koji su dočekali Kordića po dolasku, kako je naveo hrvatski kolumnista Boris Dežulović. Problem je u tome, piše on, „što od nekih 800.000 građana Zagreba, te od 4 miliona Hrvata, samo se jedan usudio Kordiću u lice reći da je ubica.“

Sada je već sve teže govoriti o zemljama nastalim nakon krvavog raspada Jugoslavije kao o „postkonfliktnim“ ili „tranzicijskim“. To je gotovo: Hrvatska je već članica EU, a očekuje se da će je uskoro slijediti Srbija i ostale. Za par godina će se ICTY zatvoriti, a nekoliko godina nakon toga će i posljednji ratni zločinac koji se bude dobro vladao biti pušten na slobodu. Doček dobrodošlice neće biti organizovan za sve njih, ali će oni, za razliku od svojih žrtava, ostatak života provesti okruženi porodicom i prijateljiima.

Postoji cijela nova generacija koja nije lično doživjela rat i čije se shvatanje može sažeti u maglovitu predodžbu da smo „mi“ bili u pravu, a „oni“ su bili u krivu. Moj utisak je da njih nije zapravo puno briga – sve dok još jedan istorijski potres ne oslobodi uspavane demone, kao što je raspad Jugoslavije devedesetih godina oslobodio duhove Drugog svjetskog rata.

Za mene, i kao izvještača i kao svjedoka ratnih zločina, ovaj ishod je i depresivan i duboko uznemirujući. Ne samo da „mi“ – mediji, aktivisti za ljudska prava, istražitelji ratnih zločina ili samo obični ljudi koji pokušavaju da urade pravu stvar – nismo uspjeli da zaustavimo rat i strahote, već nismo uspjeli ni da uspostavimo poslijeratnu atmosferu koja bi mogla prekinuti balkansku kletvu istorije, koja se ponavlja u periodičnim ciklusima krvi i osvete.

Ovo je bila dobra debata, a evo u čemu je moja poenta: novinari su ograničeni u onome što mogu uraditi, pod uslovom da uopšte dobiju priliku da se suprotstave ratnohuškačkoj propagandi u toku sukoba ili revizionističkim tumačenjima nakon njega. U vrijeme kada vlasti i posebne interesne grupe imaju veoma veliku moć nad medijima, ideja da slobodna štampa zaista može oblikovati ili mijenjati javno mnijenje postaje deplasirana. Ali mi možemo i treba uvijek da budemo onaj usamljeni suprotstavljeni glas, onaj koji remeti javni red koji su uspostavili zlikovci. Ako postoji bilo kakva nada za pravdu, to je nada da će uvijek u svakoj rulji biti barem jedan Zoran Ivančić.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Autori teksta su odgovorni za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.