Objašnjenje elemenata klevete i praktični savjeti u slučaju tužbi protiv novinara.

foto: flickr

Kad bi na ulicama naših gradova proveli anketu o tome koliko znamo o kleveti i o uvredi, ne sumnjam da bi odgovor bio uglavnom pozitivan. Kako da ne, svi to znamo, kao što „znamo“ i sve drugo, bilo da je riječ o politici, ekonomiji, istoriji, ekologiji... a da i ne govorim o sportu. Ali, ako bi trebalo opisati i definisati te pojmove, ne vjerujem da bismo dobili tačne odgovore. Čak ni od novinara koji su stekli vlastita iskustva u sudskim procesima. Kako se onda suočiti s ovim izazovom i kako izbjeći tužbe za klevetu?

Pokušaću da dam neke najvažnije i najjednostavnije savjete na osnovu tumačenja Zakona o zaštiti od klevete i iskustva koja sam imao i kao novinar i kao ombudsmen.

Šta su kleveta i uvreda?

Dakle, kako opisati klevetu i uvredu? To dvoje nije isto i ne treba ih miješati, što većina novinara čini. Kleveta i uvreda čak nisu ni regulisani u istom zakonu. Za klevetu postoje posebni zakoni (zakoni o zaštiti od klevete), dok se za uvredu sudi na osnovu Zakona o obligacionim odnosima. Zakoni o zaštiti od klevete su na nivou dva entiteta (FBiH i RS), te posebni za Brčko Distrikt koji je uglavnom kopija dva entitetska zakona.

Za utjehu treba kazati da ta razlika o kleveti i uvredi u početku nije uvijek bila jasna ni sudijama, što potvrđuje nekoliko sudskih procesa u kojima su sudovi istovjetne slučajeve tretirali jednom kao klevetu i drugi put kao uvredu. Fokusirajmo se ovog puta samo na klevetu, jer ima neuporedivo veći društveni i medijski značaj.

Definiciju klevete nije teško pronaći u našim zakonima (član 6. Zakona u FBiH, odnosno 5. Zakona u RS). Kad se one pažljivo pročitaju vidljivo je da imaju:

Pet osnovnih elemenata bez kojih nema klevete:

1) „iznošenje/pronošenje neistinite činjenice“ (FBiH) odnosno „iznošenje/pronošenje nečeg neistinitog“ (RS i BD);

2) šteta (koju trpi fizičko ili pravno lice);

3) identifikacija oštećenog;

4) prenošenje trećim licima i, konačno,

5) namjera ili nepažnja.

Da bi nešto bilo kvalifikovano kao kleveta moraju, dakle, biti ispunjeni svih pet uslova. Analizirajmo svaki od ovih elemenata.

„Neistinite činjenice“. Način na koji je opisan prvi među ovim elementima („iznošenje/pronošenje neistinite činjenice“ (FBiH), odnosno „iznošenje/pronošenje nečeg neistinitog“ (RS i BD)) nije najsretniji zbog leksičkih i logičnih razloga. Pojam „neistinite činjenice“, koji se nalazi u federalnom zakonu, svakako spada u ono što su pravnici još u rimskom pravu nazivali contraditio in adiecto (protivrječnost u pojmovima, figurativno – „okruglo pa na ćoše“, „drveno željezo“). Isto tako, izraz izražavanje/pronošenje „nečeg neistinitog“ (u zakonima RS i BD) otvara mogućnost gotovo bezgraničnih tumačenja po vlastitom izboru. Ako te primjedbe ipak ostavimo po strani, jasno je na šta se misli – na neistinite tvrdnje i na lažne informacije.

Za objavljene lažne informacije („neistinite činjenice“) predviđena je zakonska odgovornost. Za vrijednosni sud (mišljenje) odgovornost ne postoji, iako i te kvalifikacije (kao što su - idiot, fašista, diktator i slično) moraju imati neku činjeničnu osnovu. Takve činjenice ne treba dokazivati jer su one općepoznate (to mogu biti javnosti poznate izjave tužitelja, eventualno krivični postupci, presude itd.)

Copy paste vještačenja

„Šteta“. Ovaj elemenat je sastavni dio klevete bilo da se radi o pravnom ili fizičkom licu. Naravno, pravno lice može imati samo stvarnu, materijalnu štetu, dokazivu ili pretpostavljenu (buduću), dok fizičko – nematerijalnu. U sudskoj praksi u BiH vrlo je mali broj tužbi pravnih lica za klevetu i njihovi su odštetni zahtjevi uglavnom dosta visoki (od nekoliko desetina do nekoliko stotina hiljada maraka). U početku sudske prakse u BiH bili su vrlo visoki i odštetni zahtjevi fizičkih lica za duševne boli i narušavanje ugleda, ali su sada znatno manji (od hiljadu do nekoliko hiljada maraka).

Kako se utvrđuje duševna bol fizičkih lica? Sudska praksa nije ujednačena u BiH: dok jedni sudovi prihvataju zahtjeve tužitelja da se obavi medicinsko vještačenje (s namjerom da svoje „patnje“ predstave što većim!), drugi sudovi to čine sami cijeneći sve okolnosti svakog slučaja, što preporučuje i Evropski sud za zaštitu ljudskih prava. Izvještaji sudskih vještaka međutim često su pisani na principu copy-paste tehnike i isključivo na osnovu izjava oštećene osobe datih često i nakon nekoliko mjeseci pa i godina!

Moja je preporuka: ako ste tuženi i ako tužitelj, odnosno njegov/njen zastupnik traži medicinsko vještačenje pa vas sud pita da li ste saglasni – obavezno to odbijte. A ako tužitelj insistira, tražite da se to obavi na trošak tužitelja. Imate na to pravo.

Identifikacija oštećenog. To mora biti očigledno, iako to ne znači da identifikacija mora biti po imenu. Ako je na osnovu svega jasno da je u pitanju upravo određena osoba (identifikovana je firma, funkcija, opis dužnosti koje ta osoba ima i tome slično), to bi moglo biti dovoljan razlog za tužbu ukoliko su ispunjeni i ostali uslovi.

Pažnja: treba se u medijskim prilozima čuvati uopćenih kvalifikacija – kao što su, recimo, korumpirani ljekar, sudija, ili direktor... U malim sredinama sa dva ili tri ljekara, četiri ili pet sudija itd., moglo bi se dogoditi da vam stigne tužba svakog od tri ljekara, svakog od četiri suca... Treba se čuvati i fotografija iz arhive ukoliko su ilustracija za sadržaj koji bi mogao imati elemente klevete. Ako u potpisu slike piše da „huligani haraju na našim stadionima“ a na slici se vide ljudi koji nisu huligani već publika koja skače i slavi gol, publika koju znamo i viđamo u našoj sredini, svako od njih mogao bi podnijeti tužbu. Jasno je da se mogu prepoznati i da mogu trpjeti štetu zbog konteksta u koji su neopravdano smješteni...

Preuzimanje objavljenih informacija

Treća lica. Ovaj elemenat pretpostavlja da je klevetnički sadržaj objavljen (iznesen ili pronosen, kako piše u našim zakonima). To je ključni link klevete s medijima, iako kleveta može postojati i ako nema nikakve veze s medijima – ako je izgovorena na javnom skupu, u određenom krugu lica, na javnoj tribini, ako hoćete – i u kafani... Ovo je ujedno i elemenat koji klevetu odvaja od uvrede. Treća lica mogu ali i ne moraju postojati u slučaju uvrede. Moraju u slučaju klevete.

Zašto se u našim zakonima spominju dvije radnje – iznošenje i pronošenje (prenošenje)? Prva, dakako, pretpostavlja objavljivanje vlastitih informacija, druga preuzimanje već objavljenih informacija iz drugih medija. Odgovornost naravno postoji i za preuzete informacije ukoliko sadrže klevetu. Šta više, iz sudske prakse poznati su slučajevi tužbi za klevetu protiv novinara i urednika koji su preuzeli tuđe tekstove/priloge a da nije ni bilo tužbe protiv onih koji su prvi objavili spornu informaciju. Tužitelj naime ima pravo da tuži onoga za koga smatra da mu je nanio najveću štetu/bol i to ne mora uvijek biti onaj koji je to prvi objavio.

Naravno, to ne znači da ne treba prenositi informacije drugih medija, ali dodatni oprez mora postojati uvijek kad god procijenite da bi takav sadržaj mogao biti kleveta. U takvim slučajevima najmanje što možete uraditi je da se obratite osobi o kojoj se piše i da zatražite njen komentar.

Kad su u pitanju informacije na društvenim mrežama i sam internet, nužni su pažnja i provjera najvišeg stepena.

Gube sve, ili dobijaju sve

Namjera i nepažnja. Za novinare i urednike ovo je najvažniji elemenat. Ako toga nema - gube sve, sa njim - dobijaju sve.  

Na isti način kao i zakoni i sudske prakse u razvijenim demokratskim zemljama, bh. zakoni takođe omogućavaju uspješnu odbranu u sudskim procesima za klevetu ukoliko su autor/urednik/mediji postupali dobronamjerno i pridržavali se općeprihvaćenih profesionalnih standarda. Čak i u slučaju objavljivanja neistinih informacija koje su mogle nanijeti štetu fizičkom ili pravnom ulicu...

Ali, važno je znati da se i dobronamjernost i profesionalno postupanje ne cijene samo po postupcima do objavljivanja (sporne) informacije nego i nakon toga. Objavljivanja tačne informacije i ispravljanje netačne je obaveza koja nema vremenski i tehnički rok. Novinarska je dužnost objaviti istinitu informaciju, odnosno netačnu/neistinitu - ispraviti bilo kada.

Dobronamjernost i profesionalno postupanje se dokazuju i pred publikom i, ako dođe do sudskog procesa, u sudu. Što je taj elemenat očiglednije predstavljen publici, lakše ga je dokazati i u sudu. I obratno. Suprotno ponašanje (nedobronamjernost i nepažnja) ne mogu se sakriti i uvijek imaju visoku cijenu.

Ovaj tekst je originalno objavljen u specijalnom biltenu Udruženja BH Novinari, posvećenom zaštiti novinara od klevete u BiH. Elektronsku verziju biltena možete preuzeti ovdje.