Trilogija U ime države, koja istražuje prodaju oružja iz Slovenije u Hrvatsku i BiH za vrijeme ratova za jugoslovensko nasljedstvo, bazira se na više od 6000 zvaničnih dokumenta, koji su bili dobijeni legalnim putem. Rad na istraživanu sam podijelio sa koautorom Matejem Šurcem  - on je od zvaničnih institucija tražio dokumente o trgovini oružjem, koje su sakupile parlamentarne istražne komisije, a ja dokumente o aferi Patria iz Ministarstva odbrane. Na kraju smo sve stavili zajedno u tri knjige, na više od 1200 stranica.

 

Prvi pokušaj dobivanja javnih podataka putem zahtjeva za pristup informacijama od javnog značenja, bio je neuspješan. Parlament je odbio zahtjev argumentom da je čitava dokumentacija već proglašena arhivskom građom, što znači da je nedostupna sljedećih nekoliko decenija. Nakon žalbe, povjerenica za informacije Nataša Pirc Musar je lično išla provjeriti dokumentaciju i otkrila da je odluka da je taj materijal arhivska građa donesena tek poslije našeg zahtjeva. Prevara nije uspjela, dokumenti su još uvijek bili javni. Mnogi dokumenti koji nisu bili pravilno označeni kao tajni, što su ih kao tajne klasificirale osobe bez ovlaštenja ili zapravo u njima nisu bile tajne informacije, postali su javno dostupni.

 

 

Zahtjev za pristup informacijama uložili smo 2008., a pozitivno rješenje smo dobili 2009. godine. To važi samo za prvi i najvažniji dio dokumenata, poslije kojih smo počeli sa sistematskim istraživanjem uz upotrebu tehnika data novinarstva, ali dodatne dokumente smo dobijali i kasnije.

 

 

Na prvi pogled, dokumenti su bili razočaranje. U njima nije bilo nekih konkretnih dokaza ili informacija o transportima oružja i toku novca i tome tko su odgovorne osobe. Tek nakon sistematske i komparativne analize stotine dokumenata dobili smu širi uvid u to što se zapravo događalo na tim prostorima. I trgovinu oružjem smo kasnije mogli i kronološki dokazati dokumentima.

 

Za analizu smo ručno – ispisivanjem podataka iz svakog dokumenta - napravili četiri baze podataka. Prva je bila analiza stotina depeša granične policije o svim transportima preko državne granice. Ona je bila je najveća i imala je više od 250 događaja, a u svakoj koloni je bilo više od 15 različitih podataka. Najprije nismo znali što zapravo tražimo, zbog toga smo u njoj naveli sve moguće podatke.

 

Druga baza je bila o putnim nalozima kamiona transportnog poduzeća koji su vozili oružje. U trećoj su bili podaci iz svih dokumenata koji se odnose na otpremne transporte u luku Kopar. Četvrta je bila posebna. Bazirala se na zvaničnim podacima o čitavoj imovini JNA. U njoj smo imali čitav inventar oružja i streljiva JNA sa zvaničnim, proizvodnim cijenama, što nam je omogućilo i analizu financijske vrijednosti pojedinačnih transporta oružja.

 

Sve te baze smo isprintali na papire i sastavili, tako da je to bila fizička baza od dva metra sa tri. To se moža čini zastarjelim pristupom za to vrijeme ali je bilo jako efikasno. Ako ne znaš šta da tražiš, nije moguće ni napisati algoritam za tražilicu ili drugi oblik kompjuterske analize.

 

Kada smo vizualno analizirali sve te podatke, brzo su se pojavili prvi uzorci - isti registarski brojevi kamiona u različitim bazama, isti datumi, imena i slično. Uskoro smo shvatili da se treba fokusirati na pojedinačne datume kada su bili transporti i da je jedan transport »pustio« više dokumenta iz različitih institucija. Pronašli smo metod - treba tražiti od datuma pored istog datuma i tražiti sličnosti (ista imena, ista težina tereta, isti registarski brojevi i slično). Time smo mogli udruživati mnoge dokumente koji dokazuju isti transport oružja.

 

Evo primjera. Kada je brod iz Ukrajine došao u Kopar, on je bio zabilježen u dokumentima Luke Kopar. Tamo je bio i popis tereta, ime kapetana, ponekad i spisak brodske posade. Onda je istog ili sljedećeg dana Sigurnosna informativna služba poslala depešu na granični prijelaz sa desecima kamiona s registarskim tablicama, a hrvatski minister obrane Gojko Sušak je poslao depešu slovenskom ministru obrane Janezu Janši s podacima koje vrste i količina oružja i streljiva su bile na brodu. Na kraju smo našli i potvrde sa graničnog prelaza, da su kamioni prošli granicu i u koliko sati.

 

A ponekad su transporti bili i zaustavljeni od strane policije i pretreseni na carini. Umjesto zvaničnog tereta »bitumena«, kod jednog transporta iz Albanije za BiH pronašli su mnogo pješadijske municije i minobacačkih mina. 

 

Pored toga smo našli i 20 stranica svih transakcija na računu trgovca oružjem Konstantina Dafermosa u mađarskoj banci CEIB, u razdoblju od septembra 1991. do septembra 1993. Tako smo mogli pratiti i trag novca.

 

Ukupno se na tom računu našlo više od 80 milijuna američkih dolara uplaćenih od strane slovenskih, hrvatskih i bosanskih kupaca. Ali interesantno je, što smo brzo shvatili, da su se transakcije na računu često dogodile u istom tjednu, kad je u Kopar došao brod s oružjem. Kad je dolazio brod, sa Dafermosovog računa su bili prebačeni milijuni dolara prema pravim dobavljačima oružja – poljskom državnom poduzeću Cenrex, koga je kontrolirala poljska vojna obavještajna služba WSI, ili na račune poduzeća Global Technologies International iz bazena takozvane »mafije iz Odese«.

 

Na kraju, kada smo u velikoj mjeri imali rekonstruirane događaje, potražili smo i neke učesnike iz tadašnjeg vremena – njihova imena su bila u dokumentima – i napravili intervjuje s njima. Mnogi su odbili, ali neki su i govorili. Pojedinačno i »on the record«. 

 

 

Prema tragovima iz dokumenata sistematski smo tražili dodatne suradnike u drugim zemljama. Od samog početka i kroz sve tri knjige smo vrlo uspješno surađivali s kolegom iz Hrvatske, Sašom Lekovićem te iz BiH sa Esadom Hećimovićem. Oni su dodali i neke svoje dokumente, tako da smo bili u mogućnosti udružiti dokumente sa slovenske strane, koja je prodavala oružje, i hrvatske te bosanske, koje su oružje kupovale. 

 

Pri istraživanju trgovine oružjem surađivali su i kolege iz Švicarske, Poljske, Ukrajine i Finske. Uvijek smo tražili kontakte u drugim zemljama tek nakon što smo sami dobro definisali koje informacije nam trebaju, a kontakte smo najlakše uspostavili vezama preko organizacija istraživačkih novinara.

 

 

Iako je dobivanje podataka dugotrajan proces, čekanje i strpljivost uvijek se isplate. Ako na prvi pogled u podacima nema mnogo korisnih informacija, treba ih strpljivo i pažljivo analizirati. Tek nakon teškog i strpljivog rada se može doći do rezultata.