Zašto ne prisustvujem javnim promocijama vlastite knjige? U otvorenom pismu našem portalu odgovara Matej Šurc, koautor trilogije o trgovini oružjem „U ime države“ .

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, 21. maja 2003. Optuženi Slobodan Milošević drži u ruci dokument koji izgleda kao molba za nabavku pješadijskog oružja. Papir nosi datum 28. 5. 1992, a potpisao ga je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović. (1. sveska trilogije »U ime države, str. 316)

Bivši predsjednik Srbije je uvjeren da ima dokaz da je Slovenija - uprkos sankcijama Savjeta bezbednosti UN - prodavala oružje »Alijinoj vojsci«. Sada ima ispred sebe nekadašnjeg predsjednika Slovenije Milana Kučana, koji je došao na haaški sud u svojstvu svjedoka. Milošević ga na kraju saslušanja pita:

 »Dakle, vi ste učestvovali u naoružavanju Bosne i Hercegovine, je li tako? To nije sporno?«
Kučan: »Meni je teško da prihvatim takvu tvrdnju jer, pre svega, treba da ustanovimo gde je to oružje koje je Jugoslovenska narodna armija uzela prilikom svog povlačenja završilo, kome je bilo namenjeno kada se ispostavilo da njima više nije potrebno oružje za vojnu službu rezervnih snaga. Tek onda možemo da vidimo da li je Bosna i Hercegovina bila sama u stanju da organizuje svoju sopstvenu odbranu ili ne u tim okolnostima.«
Milošević: »Ja samo vas pitam da li je sporno da ste učestvovali u naoružavanju Bosne i Hercegovine?«
Kučan: »I moj odgovor je zašto je to bilo potrebno?«
Milošević: »Dobro, vrlo dobar odgovor.«

(Veći dio razgovora je inače zabilježen u poglavlju »Slovenska pomoć BiH: za borbu Bošnjaka protiv Bošnjaka« u 1.svesci trilogije »U ime države«, koja je nedavno izašla i na hrvatskom jeziku i koja je nedavno promovisana u Mediacentru Sarajevo.)

U vrijeme krvavog raspada Jugoslavije, kada se činilo da svi ratuju protiv svih ali istovremeno iza leđa svi tajno razgovaraju, Alija Izebegović, predsjednik (formalno) nezavisne i međunarodno priznate BiH, nije imao mnogo saveznka i prijatelja u bivšoj SFRJ pa ni u Europi i svijetu.

Jedan od rijetkih bio je Milan Kučan. On je inzistirao da se nijednoj državi ne smije zabraniti kupovanje oružja za odbranu zemlje. Zato je slovensko političko rukovodstvo donelo odluku da se BiH pruži pomoć u naoružanju ali u obimu koji ne bih ugrozio odbrambenu sposobnost Slovenije. Da je saradnja loše završila mnogima je već poznato kroz Janšino »otkriće« oružja namijenjenog Bošnjacima na mariborskom aerodromu u julu 1993.

Matej Šurc i Blaž Zgaga, koautori trilogije

Slovenski unutrašnji sukobi

Prave uzroke za tako grub prekid savezništva između Slovenije i BiH u najtežim trenucima rata stoga treba tražiti u unutrašnjim političkim sukobima između slovenske desnice u kojoj se najviše nadmetao Janez Janša i nekadašnje partijske strukture koje je tada oličavao Kučan.

Baš na tu bitnu činjenicu je »zaboravio« profesor doktor Slaven Letica u uvodnoj riječi 1. sveske – i kada je riječ o prodaji oružja Hrvatskoj o kojoj je zapravo pisao. Time je po mom stručnom mišljenju izopačio smisao istraživačkog rada za čiji sam nastanak ja osobno pokrenuo inicijativu i čiji sam suautor.

Veoma mi je žao što je svoj predgovor – bez mog znanja – iskoristio za promociju vlastitih političkih stavova sa kojima se nikako ne mogu složiti, jer su izgrađeni na osnovu pogrešnih, kvazi-povijesnih, kvazi-stručnih pretpostavki i na način jeftinog političkog pamfleta koji si je u našoj knjizi dozvolio gospodin Letica.

Knjiga naime na osnovu brojnih dokumenata i mnogih izjava svjedoka – razotkriva  pripadnike slovenačke oružarske mafije imenima i prezimenima; to su Janez Janša, Igor Bavčar, brigadir Krkovič, Lovšin i ostali manje važni. Međutim Letica o njima ni riječi.

Istovremno je u trilogiji jasno zapisana uloga tadašnjih političkih vrhova i državnih organa te njihove odgovornosti u slovenskoj trgovini smrću.

O čemu je riječ?

Rašireno predsjedništvo je krajem augusta 1991. odlučilo da vojnom opremem pomaže hrvatskim braniteljima koji su se več tada našli iz oči u oči s nadmoćnom Jugoslovenskom (srpskom) armijom.  Ali je g. Letica -  umjesto da ide u dubinu političkih sukoba u Sloveniji – pretežnu krivnju za »trgovinom smrću« pripisao peteročlanom slovenskom predsjedništvu.

On je u svojo površnoj »analizi« išao i dalje. Zapisao je, kako »bi slovensko vodstvo moglo donijeti odluku o masovnoj prodaji zaplijenjenog oružja Hrvatima, moralo je biti sigurno da mu više ne prijeti opasnost od agresije JNA i Srbije«. Tako autor uvodne riječi glavnu ideju za početak masovne prodaje oružja na jug vidi u »tajnom paktu Milošević – Kučan« kojeg je izvukao iz več pomalo zaboravljenih dnevničkim zapisa srpskog pisca i političara Dobrice Ćosića. (Sadržaj u uvodnoj riječi, 1. sveska trilogije, str. 17.)

»Pakt« je u srpsko ime potpisao Ćosić a u slovensko Dimitrij Rupel, tadašnji ministar vanjskih poslova i France Bučar, tadašnji predsednik parlamenta, inače dvojica istaknutih članova vladajuće koalicije Demos.

S kakvom logikom bi predsjednik države, doduše preko svojih »emisara«, potpisao »pakt« sa srpskim voždom tek 14. avgusta 1991?



Ne branim političare

S obzirom na to da ni u kojem slučaju ne želim biti advokat Kučana ni bilo kojeg drugog političara (političare u principu ne volim) obratio sam se za pomoć stručnim recenzenatima slovenskog izdanja trilogije, prije svega na iskusnim povjesničarima, dr. Zdenku Čepiču i dr. Boži Repe-u da zajedno potražimo činjenice.  

Razgovarali smo sa svima (živima) učesnicima tog »pakta«. S Ćosićem doduše preko njegove ćerke Ane, koja je pitanja vijerno prenijela svome ocu (koji bolestan leži na beogradskoj VMA) a ona je njegove odgovore prenijela nama. Ona kaže da je sadržaj razgovora pomenute trojice bio stavljen na papir i parafiran, te da se sada nalazi u očevom privatnom arhivu (ne radi se dakle o nikakvom državnom paktu) i da nema baš nikakve veze s Miloševićem.

Na drugoj strani je Kučan u razgovoru s povjesničarima rekao da Bučar i Rupel niesu imali njegovu saglasnost za odlazak u Beograd i čak da prije toga niesu sklopili nikakav dogovor za potpis »pakta« s Miloševićem odnosno Ćosićem. Međutim Rupel (koji več gotovo deceniju strasno podržava Janeza Janšu) se pravda, da su navodno htjeli dogovor sa srpskom stranom, jer su se bojali tadašnjeg saveznog premiera Markovića i restauracije Jugoslavije.

Ali zašto Rupel govori u množini, kada o tome ništa ne znaju ni Kučan i predsjedništvo, ni  parlament (po sada dostupnim podacima), pa ni u Demosu o tome ništa ne znaju kako tvrde neki njegovi bivši pripadnici?
No, o tome Rupel sam treba da se izjasni.

Vjerodostojnost uvodne riječi

Istovremeno i g. Letica bi se morao sam time pozabaviti ako je htio napisati koliko toliko vjerodostojnu uvodnu riječ. Čak više me začuđuje uloga suautora Blaža Zgage, koji se nekritički priklonio sadržaju i u međuvremenu sam pokušao naći potvrde za »pravu« ulogu slovenskog predsjedništva i Milana Kučana. Međutim, bez uspjeha.

Sve to se događalo iza mojih leđa, bez mog znanja. Kada sam prvi put pročitao Letičine uvodne riječi, knjiga je bila već na prodajnim policama knjižara širom Hrvatske.

Ruku na srce, Zgaga se pridružio projektu »trilogije« tek kada sam pribavio većinu dokumenata o trgovini oružjem. Bez obzira na to se pitam, zar ni on - poslije višegodišnjeg zajedničkog rada - nije shvatio šuštinu: šta je radila slovenska država, a šta su u-ime-države (!) radili pripadnici oružarske mafije – ili, ako želite, slovenski oružarski tajkuni. Još tražim objašnjenje ali mi Blaž na pisma – ne odgovara.

Letica i Zgaga su dakle vrlo nevješto i nestručno »istraživali« Kučanovu »zavjeru« pomoću Miloševića, ali činjenice ukazuju da se radilo o »zavjeri« pojedinačnih slovenskih političara protiv Kučana.

Kao novinar podržavam slobodu riječi, ali ne i njezinu zloupotrebu. Međutim gospodin Letica je u svom tekstu - uz saglasnost i podršku kolega Zgage - učinio baš to i na nerazuman način zloupotrijebio suautorski rad. To je moj odgovar na pitanja, zašto ne dolazim na promocije knjige, čije sam suautor.

Uostalom, siguran sam da ćete se čitaoci trilogije "U ime države" i sami uvjeriti o tome o čemu pišem.

Vezano: