COVID-19 kroz prizmu medijske i informacijske pismenosti.

Foto: pixabay

Pandemija COVID-19 praćena je nizom medijskih pojava i problema, koji su još više istakli značaj medijske i informacijske pismenosti. Kako podučavati medijsku i informacijsku pismenost kroz izvještavanje o COVID-19 briga je nastavnicima i nastavnicama, čija je dužnost pomoći mladim ljudima da postanu odgovorni, konstruktivni, aktivni i medijski pismeni građani i građanke. Ovaj tekst ima namjeru ponuditi nekoliko ideja za to, kao i objasniti nekoliko pojmova relevantnih u ovom smislu. Za početak bilo kakvog podučavanja medijske i informacijske pismenosti, potrebno ih je razumjeti.

Jedan od njih je infodemija ili veoma brzo širenje informacija koje mogu i ne moraju biti tačne, mogu i ne moraju imati svrhu da šire strah, paniku, te koje mogu i ne moraju biti usmjerene na ostvarivanje nekog cilja ili utjecaja... Kakva god bila svrha plasiranja ovakvih informacija, negativan utjecaj koji ostvaruju je u tome da se upravo zbog njihovog nekontroliranog i enormnog širenja stvara ogromna količina informacija u kojima se teško snaći, teško ih je provjeravati, stvara se konfuzija i opća prezasićenost, što ne dovodi do pravilne informiranosti publike, nego često upravo suprotno, do dezinformiranosti. Sam pojam reaktualizirao se tokom pandemije COVID-19.

Dezinformacije su druga pojava, kojoj treba posvetiti pažnju i pokušati je razumjeti. Veoma su kompleksan fenomen, a u posljednje vrijeme, i prije pandemije, a zatim i tokom, čest su predmet rasprava u medijskoj, akademskoj, društvenoj sferi. O njoj se govori kada se govori o fake news ili lažnim vijestima. Prema nekim autorima, pojam lažne vijesti nije adekvatan da obuhvati kompleksnost fenomena dezinformacija. Naprimjer, najmanipulativnije su one dezinformacije koje nisu bazirane na potpuno lažnim i fabriciranim podacima, nego one koje imaju istinite elemente, koje se vade iz konteksta, prikazuju iz drugačijeg ugla i na taj način kreiraju krivu sliku stvarnosti, a teže ih je provjeriti. Neki autori govore o informacijskom neredu (engl. information disorder), koji čine tri grupe informacija: misinformation (dezinformacije plasirane slučajno, bez namjere da naude, akarakterizira ih sadržaj koji navodi na krive zaključke), dis-information (fabrikacija podataka, sa namjerom da se plasira dezinformacija u svrhu postizanja određenog cilja i interesa), i mal-information (namjerno plasiranje, štetnog, dezinformirajućeg sadržaja koji sadrži najštetnije oblike ponekad i ilegalnog sadržaja, poput govora mržnje). Kada se govori o plasiranju dezinformacija putem informacijsko-komunikacijskih tehnologija, može se govoriti o tri nivoa odgovornosti: kreiranje dezinformativne poruke, formuliranje te poruke na način prijemčiv za društvene medije, te redistribucija putem mreže.

Uz dezinformacije, usko je vezan i fenomen postistine, pri čemu se ustvari želi reći da ono što je objektivno i faktički tačno danas nije nužno ono što utječe na formiranje stavova, vrijednosti i mišljenja i što se generalno percipira kao istina. Naime, zbog visokog stupnja razvoja i prirode informacijskih i komunikacijskih tehnologija, prvenstveno društvenih mreža, rasprostranjeniji su oni sadržaji koje dijeli većina ljudi, a većina ljudi nije primarno zainteresirana za istinite, provjerene, kompleksne, teže probavljive, manje zanimljive sadržaje, koje zovemo kvalitetnim medijskim sadržajima. Većina ljudi koristi i dijeli ono što bismo definirali kao nekvalitetne, odnosno površne, lake, neprovjerene, a ponekad i s namjerom konstruirane i netačne, privlačne, senzacionalističke, klik-bejt sadržaje. Na taj način, po sistemu internetskih pretraživača i društvenih mreža, lakše i brže je doći do nekvalitetnih sadržaja. Da bismo dobili kvalitetne informacije, trebamo znati kako ih tražiti i po čemu ih prepoznavati.

Važnost vjerodostojnih i kredibilnih izvora informacija u vrijeme postistine još je veća. Naime, tehnološke mogućnosti kreiranja medijskih sadržaja na tom su nivou da je moguće, naprimjer, koristeći umjetnu inteligenciju (engl. artificial inteligence – AI), robotsku tehnologiju i animaciju, potpuno proizvesti videosadržaj tako da izgleda kao da je stvarna videoreprodukcija nekog događaja. Ovakvi sadržaji nazivaju se deep fake. Jedan od poznatih primjera je fabricirana videoizjava bivšeg američkog predsjednika Obame, koju nikad nije dao, nego ju je kreirao glumac Jordan Peele kako bi skrenuo pažnju na ovaj fenomen. Upravo zbog ovakvih tehnoloških mogućnosti, danas je, od pažljivog posmatranja i kritičkog analiziranja poruke koju primamo, još važnije pažljivo je analizirati, te dobro procijeniti kredibilitet izvora te informacije. U procjeni kredibilteta nekog izvora informacija, niz je elemenata koje trebmo uzeti u obzir: da li je to medij sa dugom tradicijom i dobrom reputacijom, da li je taj izvor informacija po svojoj prirodi najbolji za datu vrstu informacija (jer je moguće da je neki izvor vrlo pouzdan za informacije iz neke oblasti, ali možda nema isti nivo stručnosti i znanja kada je riječ o nekim drugim temama). Također je važno uporediti i potvrditi informacije iz više izvora. Pri tome, potrebno je znati da će i kredibilni izvori informacija vjerovatno ponekad pogriješiti, zato je važno zdravorazumski pristupati svemu i provjeravati informacije koje su nam važne, čak i slučajevima kada dolaze iz pouzdanih izvora.

U tekstu je nekoliko primjera koje nastavnici i nastavnice mogu koristiti da na nastavi sa srednjoškolcima ili učenicima i učenicama starijih razreda osnovne škole problematiziraju teme koje se dotiču pandemije, a razvijaju vještine medijske i informacijske pismenosti, kao što su: prepoznavanje kredibilnih izvora informacija, kritičko promišljanje kroz kontekstualizaciju i analizu, evaluacija medijskih sadržaja itd. Vježe uključuju analizu naslovnica svjetskih i domaćih časopisa, istraživanja o izvorima podataka za infografike u medijima, istraživanje o ranijim pandemijama te uporedba sa COVID-19.

Tekst sa vježbama je dostupan ispod. 

Regionalni program “Mediji za građane – građani za medije: Jačanje kapaciteta nevladinih organizacija za razvoj medijske i informacijske pismenosti na Zapadnom Balkanu” uz podršku Europske unije implementiraju partnerske organizacije Mediacentar Sarajevo, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni Inštitut, SEENPM.