Medijska i informacijska pismenost u digitalno je doba neizostavna vještina za razvoj budućih odgovornih, mislećih građanki i građana, te bi se trebala početi sticati od prvih susreta djece s informacijama.

foto: Patricia Prudente/Unsplash

Indeks medijske pismenosti Instituta otvoreno društvo, koji govori o otpornosti evropskih društava na fenomen lažnih vijesti u dobu post-istine, te o predanosti slobodi medija i obrazovanju, pokazuje da je Bosna i Hercegovina na evropskom dnu po ovom pitanju; lošije od naše zemlje stoje samo Albanija, Turska i Makedonija. Loša pozicioniranost balkanskih zemalja na ljestvici svjedoči o tome koliko su mediji neslobodni u ovom dijelu Evrope, ali i koliko bi se moralo raditi na poboljšanju obrazovanja. Nedostatna medijska pismenost na našim prostorima u vrijeme post-istine govori o nužnoj potrebi učenja kritičkog promišljanja i rada na povećanju medijske pismenosti od najranijeg životnog doba, što bi bilo i u skladu s preporukama Evropske unije i UNESCO-a.

Preduniverzitetsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini medije ne tretira kao važan dio savremene svakodnevice, što dokazuje činjenica da u Zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa za osnovne škole u BiH nema zasebnog predmeta medijske pismenosti koji bi školarce učio procesu nastanka vijesti, nužnosti provjeravanja njihove vjerodostojnosti, te društvenoj angažovanosti, a spominjanje medija na postojećim predmetima svedeno je na nekoliko časova godišnje. Primjera radi, od II do IX razreda, prema Okvirnom nastavnom planu i programu za devetogodišnju osnovnu školu u Federaciji BiH, mediji su zastupljeni kroz predmet Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost, u nastavnom području Medijska kultura, čiji programski sadržaji obuhvataju i književnost, muziku, pozorište, film, biblioteke, strip...

Medijska kultura predviđa da se u VI razredu uče pojmovi koji karakterišu štampane, elektronske medije, radio i televiziju, te postanak i razvoj interneta, ali ne i kritičko promišljanje vijesti na savremenim medijskim platformama kojima su djeca u tom uzrastu već uveliko okružena. U VIII razredu uči se o vrstama radijskih i televizijskih emisija, a u završnom IX razredu o internetu. Iz nastavnog plana i programa Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, međutim, vidljivo je da je naglasak učenja o medijima u osnovnoj školi na definicijama, bez osvrta na stvarnosno iskustvo digitalne generacije, te da je fokus na tradicionalnim audiovizuelnim medijima.

U gimnazijama su mediji i njihove karakteristike i funkcije dijelom zastupljeni u predmetu Građansko obrazovanje/Demokratija i ljudska prava. Analize kakva je Medijska pismenost u BiH naglašavaju problem nedovoljnog kvaliteta i kvantiteta učenja o medijima u osnovnim i srednjim školama u Bosni i Hercegovini, a najbolji dokaz potonjoj kritici jeste podatak da je za medije u okviru predmeta Građansko obrazovanje/Demokratija i ljudska prava predviđen tek jednocifren broj časova u čitavom četvorogodišnjem školovanju. Bez obzira na to, prema odgovoru koji smo dobili iz Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, ne postoje planovi da se medijski odgoj na sveobuhvatniji način uvede u škole.

Medijska pismenost treba biti obavezujuća nastavna praksa

Iskustvo Namira Ibrahimovića, nastavnika Bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti i direktora u sarajevskoj Osnovnoj školi Safvet-beg Bašagić potvđuje da osnovnoškolsko nastavno područje Medijska kultura nije dovoljno da bi djeca u osnovnoj školi dobila osnove medijske pismenosti. „U oblasti Medijska kultura nakamaralo se mnogo tema i sve je površno urađeno, navođenjem definicija, nekorisnih podataka, čak i netačnih informacija. Ako se pogledaju udžbenici maternjeg jezika, vidi se koliko su navedeni podaci o medijima bajati, zastali u vremenu objavljivanja udžbenika, od kojih su neki već deset godina u upotrebi, i kao takvi nikako korisni djeci koja bi ih trebala usvojiti.“

Ibrahimović potvrđuje da se medijska kultura u planu i programu ne bavi informacijama, izvorima, propitivanjima, provjeravanjem izvora, niti kreiranjem vijesti ili upotrebom društvenih mreža. Stoga, ukoliko žele raditi s djecom na području medijske pismenosti, nastavnice i nastavnici se moraju snalaziti na druge načine. „O medijskoj pismenosti radio sam s učenicima sporadično, ponekad otkidajući od redovnih časova maternjeg jezika, ponekada koristeći odjeljensku zajednicu – analizirali smo TV program, brojali minute reklama, bavili se sadržajima javnog medijskog servisa, pratili komentare na portalima, igrali se s provjeravanjem navedenih činjenica, korištenjem društvenih mreža, kreiranjem i objavljivanjem fotografija koje nose neku konkretnu informaciju…“

Naš sagovornik dodaje da ovakvo „dovijanje“ nastavnica i nastavnika da s učenicima tematiziraju informacijsko područje kojim su svakodnevno okruženi ne poboljšava obrazovni proces, premda jeste prilika pojedinim učenicama i učenicima da razmisle o medijima koje svakodnevno koriste ili da ponekad provjere informaciju koju pročitaju na svom uređaju. Za stvarnu promjenu potreban je pristup koji je sistematski i koji ne zavisi od dobre volje prosvjetne radnice ili radnika. „Da bi se govorilo o poboljšanju obrazovnog procesa potrebno je da nešto od ovoga bude i obavezujuća nastavna praksa“, naglašava Ibrahimović.

'Vijesti uopće nisu tema obrazovnog sistema'

Ibrahimović ocjenjuje da su osnovnoškolci tehnološki pismeni, ali ne i medijski pismeni, što nije ni čudno budući da o njihovoj medijskoj pismenosti niko ne brine. „Prepušteni su sami sebi i industriji koja, koristeći tehnologiju, prodaje svoje ideje i proizvode, usputno oblikujući buduće stanovništvo da ne promišlja, ne provjerava i kreira vlastite kvalitetne sadržaje kojima bi se popravljalo društvo u cjelini. Vijesti uopće nisu tema obrazovnog sistema. Učenici u toku svog osnovnoškolskog obrazovanja uglavnom usvajaju to što nastavnici traže, čitajući loše udžbenike, reprodukuju i osvajaju najveće ocjene iz svih predmeta i sve to nije povezano sa njihovom svakodnevnicom koja je u velikoj mjeri određena objavama njihovih prijatelja na društvenim mrežama, što im oblikuje i stavove i mišljenja te utiče na njihovu preokupaciju.“

A medijska pismenost i kritičko promišljanje preduvjet su dobrog obrazovanja. „Same informacije koje djeca u školi i izvan škole usvajaju nisu dovoljne; važno ih je poučiti kako se informacije mogu koristiti, kako znanje mogu staviti u funkciju. Neki od programa medijske pismenosti u osnovi nose kritičko promišljanje koje obrazuje buduće aktivne građane, zainteresirane za okruženje u kojem žive, sa željom da utiču na njega i osiguraju sebi mjesto u kojem je ugodno živjeti.“

Ibrahimović je mišljenja da na medijskoj pismenosti treba raditi od uzrasta u kojem se djeca susreću s informacijama, što bi u obaveznom školovanju značilo od prvog razreda osnovne škole. „Mediji su svuda oko djece, danas djeca s ekranom provode mnogo više vremena nego su to radile ranije generacije, a odsustvo bilo kakvog obrazovanja u korištenju medija nosi posljedice kojih kao društvo još nismo ni svjesni.“

Nenad Veličković, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, pisac i odgovorni urednik Školegijuma, magazina za pravedno obrazovanje koji se bavi manjkavostima bh. školskog sistema, smatra da bi medijska pismenost morala biti sveobuhvatnije zastupljena u školskom sistemu, i to, kako kaže, od uzrasta za vjeronauku. „Medijska pismenost bi u školama trebala biti zastupljena u kroskurikularnom obliku, koji je moguć samo ako se radikalno reformiše postojeća podjela na mnogo predmeta. A pošto je nerealno očekivati da se to dogodi brzo, onda u okviru nastave maternjeg jezika, koja bi se također trebala radikalno mijenjati. A pošto je i to nemoguće, onda kao izborni predmet, ili kroz sekcije, ili kroz djelovanje NGO sektora.“

Veličković ističe i da bi uvođenje predmeta medijske pismenosti u bh. školstvo onakvo kakvo je sada malo ili nikako doprinijelo obrazovnom sistemu, jer bi se, kako kaže, utopio u lošem kontekstu. „Ali je sve bolje od ništa, kako je sad“, zaključuje. S njim se slaže i Radmila Rangelov Jusović, izvršna direktorica Centra za obrazovne inicijative Step by step koji se zalaže za inovativno obrazovanje. „Medijska pismenost jedna je od ključnih kompetencija današnjeg vremena i mislimo da nije dovoljno imati je samo kao izborni predmet u školi. Takve kompetencije trebaju biti ugrađene u kurikulume svih predmeta, jer nema oblasti koje se ne dotiče na ovaj ili onaj način“, ocjenjuje.

'Odmor' od tradicionalne škole i poučavanja

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Crna Gora je svojevrsni lider u regionu po tome što je već prije više od deset godina napravila prvi korak ka sistematskom poboljšanju medijske pismenosti u preduniverzitetskom obrazovanju. Izborni predmet Medijska pismenost uveden je u crnogorski obrazovni sistem 2007, iste godine kada je UNESCO usvojio Parisku agendu informacione i medijske pismenosti. Božena Jelušić, koautorka programa medijske pismenosti u crnogorskim gimnazijama i profesorica ovog izbornog predmeta u proteklih deset godina, ističe da se radilo o pravom osvježenju u njenom radnom vijeku, izazovu i prilici za sticanje novih znanja.

„Mladi kojima predajemo su 'rođeni digitalni', a mi, njihovi nastavnici, mahom smo 'uljezi' u taj svijet. Zato se učenici na času medijske pismenosti osjećaju kao svoji na svome i to je vrlo važno iskoristiti na najbolji mogući način. Autoritet se uspostavlja nenametljivim vođenjem i saradnjom sa đacima čije posebnosti prepoznajete, priznajete i vrednujete. Kada jednom ovladaju vještinom kritičkog postavljanja pitanja, otvara im se čitav novi svijet mogućnosti. Saradnički odnos, diskusija i sloboda u iskazivanju mišljenja su doprinosili tome da sam kao nastavnica rijetko bila u prilici da dam lošu ocjenu. Možda će grubo zazvučati, ali ovaj predmet je za mene bio kreativni 'odmor' od tradicionalne škole i poučavanja.“

Osim što općenito podrazumijeva postavljanje pitanja autorstva, jezika medija, recepcije poruke, njene ideologije i svrhe, razvijajući time zdrav skepticizam korisnika, Medijska pismenost kao školski predmet se posebno bavi pitanjima etike u medijima, Kodeksom novinara, javnim servisom, profitnim medijima i njihovom regulacijom, što je značajno za probleme vezane za vjerodostojnost i slobodu medija. Jelušić ističe da je predmet idealan za grupne projekte, te za razvoj nelinearnog, „zrakastog“ razmišljanja, svojstvenog iskustvu digitalnih generacija, a osnažuje i asocijativnost i poliperspektivizam u pristupu različitim sadržajima.

„Takođe treba podsjetiti da je nakon američkih izbora 2016. fenomen lažnih vijesti označen kao globalni izazov za demokratska društva, pa je i Evropska komisija naglasila ključnu ulogu medijske pismenosti u osposobljavanju građana za kritičko mišljenje, a informaciono-medijska pismenost je uvrštena u spisak kompetencija neophodnih za 21. vijek. Suštinski, medijska pismenost je dobra alatka u borbi protiv lažnih vijesti, budući da je neodvojiva od kritičkog mišljenja i sposobnosti preispitivanja onog što nam se servira kao datost, neupitna istina, posebno kada dolazi sa pozicija moći da se upravlja informacijama“, dodaje Jelušić.

Dobra ideja u crnoj rupi birokratizovanog sistema

Uprkos prednostima, desetogodišnje postojanje jednog izbornog predmeta ne znači da je medijska pismenost u Crnoj Gori danas na visokom nivou, što pokazuje i spomenuti Indeks medijske pismenosti na kojem se ova zemlja našla tik uz Bosnu i Hercegovinu. Jelušić objašnjava da za to treba kriviti prekid važne faze decentralizacije crnogorskog obrazovnog sistema koja je trajala do 2011. „Umjesto da se obuhvat predmeta proširi na sve srednjoškolce ili da se uvede kao obavezni nastavni sadržaj, ostavljeno je na volju administracijama škola da ga nude ili ne nude. Sve je na kraju bilo u službi popunjavanja norme časova za nastavnike koji nemaju normu. Tako se broj učenika koji izučavaju ovaj predmet gotovo prepolovio. Ovo je dobar pokazatelj kako i neka odlična zamisao može da dospije u 'crnu rupu' birokratizovanog poimanja obrazovnih ciljeva.“

Ipak, ohrabrujuća je činjenica da veliki broj nastavnika svih predmeta u Crnoj Gori uvijek bira seminar medijske pismenosti kada ga Zavod za školstvo ponudi, očito smatrajući da im može pomoći u radu s mladima, a predmet se pokazao korisnim i za nastavak školovanja učenica i učenika koji su ga pohađali u gimnaziji. „Prema njihovim svjedočenjima, medijska pismenost im je davala značajnu početnu prednost na različitim fakultetskim grupama, u prvom redu zbog toga što su ovladali načinom rada u kojem je akcenat na vještinama ispitivanja/dekonstrukcije uz pomoć kojih se kasnije lakše stiču druga znanja“, naglašava Jelušić, dodajući da bi veći udio na isti način osmišljenih školskih predmeta poboljšao i rezultate PISA testiranja koji ukazuju na obrazovno zaostajanje u regionu.

Strateško promišljanje medijske pismenosti

Crnogorski primjer slijedila je Srbija, te je od školske godine 2018/2019. u gimnazije i neke stručne škole u Srbiji uveden izborni predmet Jezik, mediji i kultura. Maja Zarić, rukovoditeljica Grupe za evropske integracije, međunarodnu saradnju, programiranje i sprovođenje programa i projekata finansiranih iz međunarodnih fondova u oblasti javnog informisanja pri Ministarstvu kulture i informisanja Srbije, smatra da je izuzetno značajan svaki pomak koji se sistemski napravi u omogućavanju djeci i mladima da steknu znanja i vještine iz domena medijske pismenosti. „Za sada imamo informacije da predmet školarci često i rado biraju, što govori o njihovoj osvešćenosti i potrebi da svoja dosadašnja znanja, iskustva i veštine sistematizuju i unaprede“, ističe.

S iskustvom rada na državnoj Strategiji razvoja sistema javnog informisanja koja podrazumijeva i poboljšanje medijske pismenosti u Srbiji, a na kojoj ova zemlja radi od 2011. godine, Zarić dodaje da strateški rad na povećanju medijske pismenosti među djecom podrazumijeva multidisciplinaran pristup i interresornu saradnju. „Strateško promišljanje o povećanju medijske pismenosti među decom i mladima podrazumeva temeljno poznavanje međunarodnog pravnog okvira, standarda i dobrih praksi, a izrada kvalitetne analize stanja u ovoj oblasti, postavljanje ciljeva po SMART modelu, pažljivo planiranje aktivnosti, mera i indikatora zahteva inkluzivan pristup uključivanja zainteresovanih strana u izradi dokumenta.“

___

Regionalni program “Mediji za građane – građani za medije: Jačanje kapaciteta nevladinih organizacija za razvoj medijske i informacijske pismenosti na Zapadnom Balkanu” uz podršku Europske unije implementiraju partnerske organizacije Mediacentar Sarajevo, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni Inštitut, SEENPM.