Etnonacionalni diskurs osnovna politička legitimacija u predizbornoj kampanji kandidatkinja za najviše funkcije u BiH.

foto: Pixabay

Dominantni etnonacionalni diskurs u Bosni i Hercegovini (BiH) otežava analizu rodne perspektive tokom posljednje predizborne kampanje za Opšte izbore 2022. godine u Bosni i Hercegovini (BiH), a što je jedan od zadataka monitoringa online sadržaja koji rade istraživači/ce Mediacentra Sarajevo.

Rodni stereotipi i seksualizacija bili su načini diskreditacije političkih kandidatkinja tokom predizborne kampanje, a ovakvi sadržaji prisutni su i u bosanskohercegovačkim medijima i na internetu i tokom cijele godine.

Nešto značajnije prisustvo žena na kandidatskim listama i njihovo bolje pozicioniranje unutar vlastitih partija, nažalost nisu doveli do drugačijeg narativa koji će se odraziti i na način medijskog izvještavanja i javnog komuniciranja generalno.

Ljubav prema zemlji, ratna prošlost kao najveći kapital i podsjećanje na grobove od „prađedovskih“ do onih iz '92-95. perioda, bila je okosnica predizbornog djelovanja najpopularnijih kandidatkinja za različite nivoe vlasti i rasterećenja potrebe da ponude programe zahvaljujući kojima bismo mogli/e zaključiti da je riječ o ženama koje imaju sluha za specifičnosti problema samih žena, ukupnu socijalnu sliku uz očekivanja da će se dotaći i različitih deprivilegovanih skupina, jer uče nas to „pozitivne predrasude“ – žene bi trebale biti senzibiliziranije za socijalnu politiku.

Srpska, srpstvo, hrvatstvo, jedinstvo i zajedništvo ključne su riječi predizborne retorike kandidatkinja za najviše državne i entitetske pozicije. One ne govore samo o odsustvu jasnog koncepta izbavljanja vlastitog naroda iz krize nego stalno upozoravaju na pripravnost i strah od one druge ili treće strane, stavljajući dodatnu armaturu u stubove nacionalnih podjela na kojima se temelji etnonacionalna politika u posljednjih trideset godina u BiH.
 
Van rijetkih partija građanske orijentacije i njihovih političkih predstavnica, kandidatkinje za najznačajnije pozicije u državi njegovale su jednaku retoriku kao njihovi stranački lideri, temeljeći vlastite predizborne nastupe na ratnom narativu, podsjećanju na vojnička groblja ili mjesta masovnog stradanja njihovog naroda. Predizborna kampanja i u onom segmentu u kojem su je vodile žene, bila je obilježena polaganjem vijenaca na mjesta stradanja vlastitog naroda ili čak korištenjem „scenografije“ vojničkog groblja za kreiranje vizuelnih predizbornih sadržaja. Da će raditi u interesu vlastitog naroda, da neće iznevjeriti očekivanja vlastite nacije, da će model „iz zemalja matica“ poput Srbije (u slučaju Jelene Trivić) primijeniti na svoju zemlju, bila su neka od opštih mjesta predizbornog komuniciranja.

S obzirom na to da nijedna od kandidatkinja nije istovremeno i predsjednica stranke iz koje dolazi često se nakon velikih predizbornih skupova njihovo ime samo spominjalo i citirala poneka rečenica, što nam govori da u ukupnoj medijskoj i percepciji javnosti, žene nisu važne ni onda kada to formalno jesu. Ni onda kada su partije odlučile da ih one zastupaju na najvišim kandidatskim pozicijama. Ključna očekivanja medija ili javnosti općenito su vezana za poruke koje saopštavaju muškarci na čelu stranaka.

Zbog spomenutog etnonacionalnog principa nemoguće je i analizirati izborni uspjeh ili neuspjeh kandidatkinja u kontekstu njihovih rodnih pozicija.

Zabrinjavajući nedostatak kulture komuniciranja

Zabrinjavajući je i međusobni način diskreditacije žena kada nastupaju iz rivalskih pozicija, brane vlastite, stranačke ili interese svojih stranačkih lidera. U tome je prednjačila Sanja Vulić, članica Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), i ranije poznata po manjku političke kulture, koja nije nastojala birati riječi kojim bi diskreditovala Jelenu Trivić, kandidatkinju za predsjednicu Republike Srpske (RS) ispred opozicione koalicije u tom entitetu.

Kada se Trivić pokušava diskreditovati i proglasiti stranom plaćenicom, to nam i dalje ništa ne govori o medijskom ili odnosu javnosti prema ženama u politici, nego o uvjerenju da svako ko nije u timu pozicije istovremeno je strani plaćenik/ca i nacionalni izdajnik/ca. Jer „nacija se izdaje“ i kroz susret sa međunarodnim zvaničnicima, pa onda ne čude insinuacije o milionima koji su stigli od „stranih investitora“ u ruke Jelene Trivić tokom predizborne kampanje, a što je u dobroj mjeri obilježilo drugu polovinu septembra, mjeseca u kojem je vođena. Ono što nam može govoriti o poziciji žene, ali teško je opet odvojiti je li u pitanju „samo“ potencijalna izdaja ili isključivo rodna pozicija, je konstantno uvjerenje da žena mora imati nekog savjetnika, mentora, pomagača koji je naravno muškarac. Da samostalno nigdje nije prispjela i niti će.

Rodnu poziciju teško je analizirati i zbog specifičnosti medijskog prostora (mada se analiza odnosi i na privatne naloge na društvenim mrežama…). Iako je to i ranije bilo jasno, minula predizborna kampanja dodatno je osvijetlila besmisao savremene medijske scene u BiH, hiperprodukciju sadržaja koji ne podrazumijeva nikakvo prisustvo autorstva. Najčešće su to bila copy/paste stranačka saopštenja, a njihova dinamika i prostor koji su zauzimali zavisili su od (ne)naklonjenosti glasila kandidatkinjama, odnosno njihovim političkim partijama ili koalicijama ispred kojih nastupaju. Dodatno je poražavajuće što naznake autorstva (punog štetnog sadržaja) pronalazimo na anonimnim portalima sa anonimnim autorima/cama.

Da se u duhu pozitivnih predrasuda mogao kreirati sadržaj koji bi bio isključivo namijenjen predstavljanju žena u politici na civilizovan način pokazali su nam Gracija magazin, portal Buka i neke druge platforme, ali to namjensko „u ime žena“ nastupanje najčešće ne odgovara realnoj slici i onome što žene govore na predizbornim ili medijskim nastupima koji nemaju fokus na žensko političko participiranje, niti na programe koji u fokusu imaju rad na rodnoj ravnopravnosti.

S obzirom na deprimirajuću medijsku sliku i izostanak ozbiljnih analiza u mainstream medijima ili njihovo nedovoljno prisustvo, važno nam je fokusirati se na narativ koji je bio prisutan tokom kampanje, a kreirale su ga najpopularnije kadidatkinje, o kojima su i mediji najviše izvještavali,  uglavnom podržavajući ili oponašajući mušku retoriku, baziranu, kako je navedeno, na velikim naracijama o stradanju vlastitog naroda i isključivom zalaganju za „njegov opstanak“. Biće važno ponuditi uvid u međusobnu komunikaciju, terminologiju i nivo diskreditacije žena iz drugih partija i koliko se uopšte govorilo o njima, a koliko samo o stranci i naciji koju predstavljaju.

Rat kao najveći kapital – promotivni spotovi za njihovu domovinu

I ovogodišnja predizborna kampanja pokazala nam je da se pojedinac/ka u kampanjama najvećih nacionalnih političkih partija gotovo isključivo legitimira kroz naciju i da je svako odstupanje od nacionalnog kursa istovremeno i iznevjeravanje nacionalnih očekivanja i interesa, a što bi trebalo uključivati sankcije koje će se u ovom slučaju manifestovati kroz manjak biračke podrške.

„Naše granice nisu nacrtane olovkom, granice Republike Srpske omeđene su grobovima heroja, nikle su iz humki mučenika...“ - dio je teksta iz predizbornog spota Jelene Trivić, koja je bila kandidatkinja za predsjednicu RS ispred opozicione koalicije. Korištenje ratnog sentimenta naišlo je na osude glasila i organizacija naklonjenih poziciji uz tvrdnje da je Jelena Trivić „zloupotrijebila grobove junaka za ličnu promociju“.

Iako suštinski zastupaju iste ideje, u kojima se umjesto programa nudi Republika Srpska i ljubav prema njoj ne dovodi u pitanje, promotivni spot „za njenu domovinu“ u izvedbi Željke Cvijanović, odnosno tima kojeg je angažovala, svjedoči o mnogo ozbiljnijem produkcijskom pristupu, u kojem se srpska istorija ilustruje jednim kadrom – spomenikom Revoluciji na Kozari što otvara druge teme i govori o pretvaranju cjelokupne antifašističke borbe i njenih žrtava u srpsku pobjedu i gubitke što je model na koji smo navikli/e i koji je prisutan i u drugim, a ne samo predizbornim aktivnostima.

„U ljubavi nema mjesta strahu jer volim Republiku Srpsku“, poručivala je Željka Cvijanović. Za razliku od njih, Borjana Krišto, kandidatkinja Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine za hrvatsku članicu Predsjedništva BiH, nije imala promotivni predizborni spot, dok je koleginica Sanela Prašović Gadžo, kandidatkinja za Parlament Federacije BiH ispred SBB-a, imala vlastiti promo film sačinjen od arhivskih zapisa Televizije Bosne i Hercegovine kao svjedočenje o njenom ratnom reporterskom angažmanu.

Na koncept širenja mržnje i kreiranja atmosfere straha, naslonila se i Sebija Izetbegović.

Najprije je najavljivala spektakl ako uđe u Skupštinu Kantona Sarajevo (KS) kao kandidatkinja Stranke demokratske akcije (SDA), a potom je izgovorila jednu od najgorih predizbornih poruka koju smo mogli čuti tokom minule kampanje, dovodeći u istu ravan političko neistomišljeništvo sa činjenjem najmonstruoznijih zločina, a iznevjeravanje politike SDA sa stvaranjem preduslova za nove logore.

„Selam alejkum i dobro veče. Selamim vas, a selamim i te 'luzere' zakrvavljenih očiju, nesretnike i gubitnike koji su otpali od nas i krenuli nekim groznim putevima koji će ponovo kako reče naš Amor, ako uspiju, voditi u Tomašice, logore, stratišta i masovne grobnice“,  rekla je Sebija Izetbegović na predizbornom skupu.

Žena – kao ona koja izdaje i ona koja čuva

Perpetuiranje patrijarhalnih obrazaca i štetno djelovanje takvih mehanizama možemo najbolje vidjeti na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini. Godinama je Milorad Dodik bio neprikosnoven po manjku manira i potrebi da što više ponizi ljude kojima se obraća – neovisno o tome da li je riječ o političkim neistomišljenicima/ama ili novinarima/kama koje se nije libio uvrijediti, posebno ne kada je riječ o ženama uz seksističke opaske koje nije štedio. Bilo je potpuno nevjerovatno da mu se neko može približiti po manjku stila, političke i opšte kulture, sve dok se nije pojavila Sanja Vulić, danas članica Predsjedništva SNSD-a, takođe poznata po omalovažavanju novinara/ki i političkih protivnika/ca. Tokom predizborne kampanje fokus njenog djelovanja bio je usmjeren na diskreditaciju Jelene Trivić, protukandidatkinje Miloradu Dodiku, predsjedniku SNSD-a i kandidatu za predsjednika Republike Srpske, koji se u ličnoj hijerarhiji Sanje Vulić nalazi na poziciji boga.

Za Sanju Vulić, Jelena Trivić je sve vrijeme bila Jelena fejk Trivić. Ta poznata i već pomenuta diskreditacija na temu nacionalne izdaje bio je jedan od osnovnih rakursa kroz koje su Vulić i istomišljenici/e analizirali političko djelovanje Jelene Trivić. Za Sanju Vulić, Jelena Trivić je osoba koja izbjegava TV duel, ali se ne libi angažmana na društvenim mrežama i „objavljivanja sadržaja koji joj pošalju iz raznih ambasada u Sarajevu.“ U istom tekstu Vulić navodi kako je skupštinski mandat Jelena Trivić dobila na tragediji jedne porodice, aludirajući na smrt Davida Dragičevića i podršku pokretu „Pravda za Davida“.

„Ona je naglasila da jedino što Trivićevoj ide 'dobro' jeste saradnja sa njemačkim turistom Kristijanom Šmitom i trgovanje Republikom Srpskom zarad vlasti. Nakon svega, samo se jedno pitam kada bi imala priliku da upravlja Republikom Srpskom, da li bi joj, po nalogu Šmita, i Hitler bio idol?“, citirala je Agencija Srna Vulić. Sanja Vulić referirala se i na američke dolare o kojima se danima špekulisalo, i koji bi istovremeno podrazumijevali „prodaju Srpske i srpskih kostiju“. A posebno brine kada se komunikacija sa međunarodnim zvaničnicima u našoj zemlji dovede u vezu sa „simpatijama prema Hitleru“, odnosno time da je svaki odmak od pozicije i njihove projekcije stvarnosti istovremeno i fašizam.

„'Prepoštena' profesorice, ti koja kosti srpskih sinova zloupotrebljavaš za ličnu promociju, nemaš pojma šta je život i ljubav prema Republici Srpskoj i svom narodu. Ti, tvoj prijatelj Kristijan Šmit i svi tvoji mentori i finansijeri nikada to nećete ni spoznati jer je vaš moto sve je na prodaju, i domovina, i narod, i čast i obraz“, dio je još jednog obraćanja Sanje Vulić predsjedničkoj kandidatkinji Jeleni Trivić gdje se ne dovode u pitanje ni njene reference ni politički program nego isključivo mjeri odanost srpskim ciljevima koje definiše pozicija, odnosno oni/e koji se smatraju jedinim legitimnim predstavnicima/ama svog naroda.

Prva "dužnost" kandidatkinje za predsjednicu entiteta Jelene Trivić, je da „oličava jedinstvo naroda“. I dok nju nazivaju izdajnicom, ona na jednak način posmatra druge. Tako politiku Zorana Milanovića izjednačava sa stajalištima Mile Budaka, a Dodika smatra Milanovićevim prijateljem pa samim tim izdajnikom. I očigledno je ključno pitanje predizborne kampanje i političke egzistencije uopšte u Republici Srpskoj ko je najveći izdajnik/ca.

Žene - „bludnice, bolesnice“

Da svako „iznevjeravanje“ partijskih ili nacionalnih interesa pri čemu najčešće stoji znak jednakosti podrazumijeva i poziciju „strane plaćenice“ potvrdile su i insinuacije o 10 miliona dolara koje je Jelena Trivić „dobila“ za kampanju, a što je demantovano zahvaljujući dokumentu koji je trebao potvrditi vjerodostojnost tvrdnji, a potvrdio je loše poznavanje engleskog jezika njegovih autora. Da je riječ o nevjerodostojnom dokumentu dokazao je portal Raskrinkavanje.

Diskreditacije povodom „stranog plaćeništva“ odvijale su se i u međustranačkim redovima, odnosno takvim su ih predstavljali glasila koja su tokom cijele predizborne kampanje nastojali diskreditovati opozicionu kandidatkinju za predsjednicu Republike Srpske, uz redovne insinuacije da je i ljubavnica stranačkog predsjednika Borenovića. Tako Banjalučke priče, prenose tekst sa Faktor magazina koji se poziva na izvor gradiska.news o navodnom revoltu Draška Stanivukovića zbog „novca koji je Trivić dobla od Amerikanaca“ a pored kojeg „traži još dva miliona“ od Stanivukovića i njegovog oca, gdje se „usput“ spominje ovaj ljubavnički status Jelene Trivić te insinuira njena zdravstvena nesposobnost zbog „uzimanja lijekova“. Da su žene ljubavnice i bolesne, ili barem histerične, jedan je od najčešćih načina diskreditovanja žena o čemu nam i minula predizborna kampanja zorno svjedoči.

S vjerom u zajedništvo do konačne pobjede

„Vjerujem u naše zajedništvo, vjerujem u snagu hrvatskog naroda i uvjerena sam kako ćemo na predstojećim izborima pokazati svoju odgovornost za budućnost Bosne i Hercegovine i svih naroda. Učiniti je ljepšom i ugodnijom za svakog čovjeka koji živi na prostoru Bosne i Hercegovine, stoga, zajedništvom do pobjede“, zaključila je Borjana Krišto, zajednička kandidatkinja Hrvatskog narodnog sabora BiH za hrvatskog član Predsjedništva BiH, stoji u stranačkom saopštenju nakon predizbornog skupa u Sarajevu. Ništa drugačiji nisu bili ni njeni ostali predizborni nastupi.  

Za to vrijeme u Banjoj Luci, kandidatkinja za tročlano Predsjedništvo iz reda srpskog naroda Željka Cvijanović, dok je polagala vijenac na spomenik poginulim borcima Vojske Republike Srpske, kaže kako „treba da služi kao opomena i podsjetnik da predstavnici vlasti sve što rade - rade u interesu Srpske. Cvijanovićeva je istakla da je Srpska iznad svih interesa, te da je obaveza institucija, ali i građana Srpske, da to razumiju kao svoj prioritet prioriteta“, objavila je Srna.

Seks, laži i video trake

Jelena Trivić bila je izložena najvećem broja štetnih sadržaja koji su tokom predizborne kampanje plasirani o njoj. Od pomenutog „stranog plaćeništva“ i „ljubavničkog odnosa sa šefom partije“ do komentara na račun izgleda o čemu smo već pisali i u konačnici insinuacija o seksualnim aferama i postojanju video zapisa o njima. Portal Banjalučke priče, a pozivajući se na pisanje portala Autentično, navodi kako Jelena Trivić ima eksplicitne snimke te tekst u kojem ne saznajemo ništa o snimkama završava komentarom o razlici u izgledu na predizbornim plakatima i realnosti ove predsjedničke kandidatkinje što se nikada ne komentariše u slučaju muškaraca, iako se samo u traljavim kampanjama (kakvih nam ne manjka) i oni „ne provuku“ kroz Photoshop. Kako se „postojanje eksplicitnog video snimka“ spominjalo tokom cijele predizborne kampanje, u njenoj završnici pojavila se slika na Twitter profilu portala Autentično na kojoj se vidi dio obnaženog ženskog tijela uz sugestivno „nagradno“ pitanje: „Ko bi ovo mogao biti?“.

Iza nas je bez sumnje jedna od najmučnijih kampanja u bosanskohercegovačkom višeparlamentarnom životu. Novi mediji donijeli su i nove slojeve u diskreditiranju političkih protivnika/ca. Nacionalna podobnost bila je ispred svih drugih interesa, u prvom redu ispred naroda za čiju se opstojnost tako gorljivo bore, neovisno o tome da li je riječ o političarima ili političarkama.

Politika podrazumijeva kompromis a on će, tokom postizbornih koalicija, prekriti nešto od neprimjerenosti koje su izgovorene.

Ono što plaši osim manjka političke zrelosti kandidatkinja, koja je na istoj razini kao i kod kolega, je nedostatak feminističke svijesti koja isključuje bilo kakav uvid u borbu pretkinja koje im nisu omogućile samo pravo na kandidaturu, nego prije svega pravo glasa. Dio duga prema pretkinjama podrazumijeva i svijest o vlastitim privilegijama i dužnost da se zalažu za one koje privilegije nemaju.

Monitoring online sadržaja tokom Općih izbora 2022.

___