Kako su mediji pratili Thompsonov koncert: PR bez konteksta i propitkivanja

Foto: Screenshot koncerta/YouTube

Nastup Marka Perkovića, poznatijeg pod estradnim nadimkom Thompson, na zagrebačkom Hipodromu prošle subote, 5. srpnja, bio je sve samo ne običan koncert popularnog pjevača. Taj je događaj, po tvrdnjama organizatora, okupio pola milijuna ljudi iz više desetaka zemalja. Točan broj je nemoguće znati, ali je taj događaj svakako postao koncert s najvećim brojem prodanih ulaznica igdje i ikada u povijesti komercijalnih koncerata na otvorenom.

Za usporedbu, za koncert Bijelog dugmeta, održan na beogradskom Hipodromu 28. lipnja 2005., prema službenim podacima, prodano je više od 220.000 karata, čime je taj koncert, uz onaj kojeg je talijanski pjevač Vasco Rossi održao u Modeni 1. srpnja 2017., bio najposjećeniji koncert ikada s plaćenim ulaznicama.

Procjenjuje se da je na legendarnom trodnevnom rock festivalu Woodstock, održanom od 15. do 18. kolovoza 1969. godine na farmi u vlasništvu Maxa Yasgura, blizu mjesta Bethel, savezna država New York, SAD, bilo ukupno između 400 i 500 tisuća posjetitelja. Iako su se unaprijed prodavale ulaznice, zbog navale publike organizator je festival na kraju proglasio besplatnim. Tu, međutim, prestaje svaka sličnost s Woodstockom, koji je bio svjetska kulturološka i glazbena prekretnica – simbol mira, ljubavi i kontrakulture 1960-ih.

Iako je Thompsonov nastup održan prošlog vikenda postavio svjetski rekord po broju prodanih ulaznica, bez obzira na to je li organizator “napuhao” njihov broj, za Hrvatsku je, međutim, mnogo važnije to što je sam događaj i sve oko njega najupečatljivije simboliziralo “otklizavanje” hrvatskog društva u nacionalističko-klerikalno “desničarenje” – na radost i uz potporu najzagriženijih “katolibana” u vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj, te uz sramotno odobravanje vladajućih “desnih” političara i kukavički nedostatak otpora najvećeg dijela “lijeve” oporbe.

Parapolitički “dernek”, čiji je glavni “izvođač radova” bio notorni ustašofil i ljubitelj zločinačke “Herceg-Bosne” u ulozi glasnika, bio je pripreman, pa je i izveden tako da je hrvatsko društvo definitivno podijelio. S jedne strane su oni koji nakon “derneka” likuju, proglašavajući ga ultimativnom svjetskom senzacijom i porukom zajedništva Hrvata u vjeri.

S druge strane su oni koji su isti događaj doživjeli kao konačno mrvljenje antifašističkih temelja ugrađenih u Ustav današnje Republike Hrvatske, ključnu pobjedu agresivnog klerikalizma u formalno sekularnoj državi i vrhunac militantnog povijesnog revizionizma.

Testiranje profesionalnosti hrvatskih medija

Ovaj uvod bio je neophodan za razumijevanje značaja (i) medijskog izvještavanja o koncertu Marka Perkovića Thompsona, pogotovo onima koji ne žive u Hrvatskoj i do kojih s vremena na vrijeme dopru samo posebno “klikabilne” pojedinosti na rubu ili preko ruba senzacionalizma – bez potpunog konteksta.

U svakom slučaju, prošlosubotnja “thompsonijada” na novozagrebačkom Hipodromu bila je odlična prilika za testiranje profesionalnosti hrvatskih medija. U teoriji. U praksi, svi oni koji se bave hrvatskim medijima iznad razine površnog konzumerizma znali su kako će taj tekst završiti. I nisu pogriješili.

Većina mainstream medija bavila se uglavnom tehničkim detaljima spektakularnog projekta – pogotovo od trenutka kad je postalo jasno da će mu prisustvovati neplanirano ogroman broj ljudi, pa sve dok događaj nije završio. Pritom, što se više približavao “dan D”, medijska fascinacija velikim brojevima i rekordima svake vrste, vezanima uz predstojeći događaj, poprimala je sve više obrise malograđanskog duha. Taj hype (preuveličana, često namjerno izazvana pažnja, uzbuđenje ili iščekivanje oko neke osobe, proizvoda, događaja ili ideje) traje i danima nakon koncerta.

Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj nema “ljudožderskih” tabloida izravno navođenih od vlasti da za nju čine najstrašnije medijske zločine. Postoje mediji koji se ljuljuškaju na valu nacionalističko-klerikalne agende. Oni su zdušno reklamirali Thompsonov “dernek”, ne prežući niti od uobičajenih izraza mržnje protiv svih koji nisu iz njihovog “stada”. No, realno, njihov izravan doseg je relativno malen.

Nažalost, u Hrvatskoj dramatično nedostaju mainstream mediji koji bi se ozbiljno bavili temama najvažnijima za društvo. Stoga su, od najave događaja na Hipodromu pa nadalje, među rijetkima koji su jasno upozoravali na bit tog projekta i sve opasnosti po društvo koje on donosi. Jasno su upozoravali jedino neki neprofitni mediji (također minimalnog dosega) te Novosti, tjednik Srpskog narodnog vijeća, koji i autorski i pristupom baštini “feralovštinu”.

Bilo bi nepošteno ne spomenuti da je i u mainstream medijima bilo analitičkih tekstova, ali taj je posao uglavnom ostavljen pojedinim kolumnistima poznatima kao redovitim kritičarima vlasti (Telegram, Nacional...). Dešavalo se tako da je u istom mediju istovremeno objavljen kritički komentar u vezi predstojećeg skupa, ali i tekstovi koji su se nekritički povodili za senzacionalističkim porivima. Zapravo, dešavalo se ono što se i inače dešava u većini hrvatskih mainstream medija.

No, zbog okolnosti koje su Thompsonov zagrebački nastup učinile glavnom viješću u Hrvatskoj, i to praktički tjednima unaprijed, medijski je potencijal teme proširen do neslućenih razmjera. Time je i taj nerazmjer između ozbiljnog i zabavnog, važnog i nevažnog u istom mediju postao mnogo uočljiviji. Istovremeno, novinari koji se nisu libili nazvati stvari pravim imenom primili su bezbrojne uvrede i prijetnje. Vlast je to, očekivano, ignorirala.

Tehnikalije, banalnosti, bez konteksta i propitkivanja

Ogromna količina medijskog prostora potrošena je na tehnikalije. Pritom, što je datum koncerta bio bliži, bilo je sve više informacija o banalnostima – na primjer, od toga koliko će biti velika pozornica do toga koliko bi piva mogli popiti posjetitelji.

Neke tehničke informacije imale su smisla i novinarskog opravdanja. Na primjer, one o posebnoj regulaciji prometa i zatvaranju nekih ulica, mogućnostima parkiranja i slično. Očekivanih pola milijuna posjetitelja je više od polovine stanovnika glavnog grada Hrvatske, koji je ionako prometno zagušen, a njihov dolazak danima prije događaja potpuno je promijenio život u nekoliko novozagrebačkih naselja.

No, mediji uglavnom nisu imali jasnu strategiju i unaprijed razrađen plan izvještavanja o tom nesumnjivo nesvakidašnjem događaju i svemu oko njega što ga čini važnim za zajednicu. Stoga su se mahom povodili najavama organizatora koji su dozirali informacije pokušavajući održavati i pojačavati medijski interes.

Tako su se počeli baviti očito prevelikim brojem prodanih ulaznica za površinu na kojoj se događaj trebao održati i svim mogućim problemima koji iz toga mogu proizići vrlo kasno, pa se doimalo kao da se popunjava praznina između dviju PR priča. Također, tek tada se počelo masovno izvještavati o tome koliko će javnih resursa biti potrošeno da bi se uspješno organizirao privatni komercijalni događaj, no do danas niti jedan medij nije istražio koliko je zaista potrošeno i postoji li za taj trošak prihvatljivo opravdanje temeljeno na zakonskim obavezama.

Mainstream mediji (u Hrvatskoj je to vrlo malen broj dnevnih listova, još manje tjednika, nekoliko televizija i nešto više portala) ususret događaju uglavnom su objavljivali informacije dobivene od organizatora, te ponešto od gradskih i državnih vlasti, ali većinom bez propitkivanja. Plus, tu i tamo – vox populi. I uglavnom su nastojali imati što i drugi.

Naravno, mediji su ekstenzivno pratili sve u vezi koncerta na sam dan održavanja, u subotu. No, i tada, u realnom vremenu, kao i u nedjeljnim izvještajima, najviše prostora potrošeno je na isticanje rekordnog broja posjetitelja, pohvale izostanka fizičkih incidenata i spektakularnost bizarnih pratećih scenografskih elemenata – poput ogromnog križa i lika Djevice Marije sačinjenog od svjetlećih dronova.

Činjenicu da je izvođač uobičajeno započeo svoj davnašnji prvi hit “Čavoglave” uzvikom ZA DOM, na što mu je masa uzvratila SPREMNI (što čini ustaški pozdrav iz vremena Nezavisne Države Hrvatske), mediji su uglavnom konstatirali, ali bez kritičkog odmaka. Izuzetak su opet bili autorski tekstovi pojedinih kolumnista, inače kritičnih prema vlasti.

Za opravdanje takvog pristupa mogao bi se potegnuti argument profesionalnog novinarskog pravila odvajanja vijesti od komentara. Međutim, u izvještavanju je bitan potpun i pravilan kontekst. U slučaju izvještavanja većine najpopularnijih medija prije, za vrijeme i nakon skupa na Hipodromu, kontekst je nadjačalo komercijalno podilaženje emocijama, a ponegdje je bio potpuno ignoriran.

Sve je relativizirano do te mjere da su antifašizam i fašizam postali gotovo ekvivalent navijačkoj prepirci oko toga je li bolji Dinamo ili Hajduk. Pritom je najsramotniju ulogu odigrao javni medijski servis – Hrvatska radiotelevizija.

PR izvještaji hrvatskog javnog servisa

Privatnim medijima može se tolerirati što zaradu stavljaju ispred ozbiljnog bavljenja za društvo važnim temama, sve dok u izvještavanju poštuju barem temeljna profesionalna načela. Javni medijski servis, međutim, ima obavezu ozbiljno se baviti temama važnima za društvo, a skup na Hipodromu i sve što se oko njega zbivalo, zbog konteksta u kojem se događalo, kao i samog sadržaja, bio je izuzetno važna tema.

HTV je toj temi posvetio veliku količinu vremena, ali potpuno nekritički i otvoreno navijački. Na primjer, već tjedan dana prije događaja velik dio središnjeg TV dnevnika potrošen je na priloge koji su bili čisti PR organizatora “derneka” i izvođača, a tako je nastavljeno sve do održavanja koncerta.

Štoviše, vodstvo HTV-a željelo je da javna televizija izravno prenosi čitav događaj, ali se to nije dogodilo jer se s organizatorima nisu uspjeli dogovoriti oko cijene. Objavljeno je da je HTV nudio čak 1,5 milijuna eura javnog novca, ali je pohlepnim organizatorima i to bilo malo.

No svi reporterski izvještaji, kao i studijski prilozi, izgledali su kao da su ih načinili članovi Thompsonova fan kluba pod paskom PR službe. Tome treba dodati i prenošenje skandaloznih izjava vodećih političara, na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, u kojima se, između ostaloga, banalizira ustaški pozdrav s pozornice, kojeg je prihvatila čitava masa, a da novinari nisu postavljali dodatna pitanja. Uz HTV, to vrijedi i za izvjestitelje drugih medija.

Na kraju, test nacionalističko-klerikalne “terenske vježbe” pjevača kojem je, zbog “ustašovanja” na pozornici i u medijskim istupima, zabranjeno nastupanje u više europskih zemalja, potvrdio je najmanje dvije važne činjenice. Prva je da je u Hrvatskoj, službeno sekularnoj državi nastaloj na zasadama antifašizma, do dramatičnih razmjera i uz potporu vlasti ojačao nacionalističko-klerikalni pokret koji otvoreno koketira s fašizmom.

Druga nepobitna činjenica koju je potvrdio slučaj nastupa Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu i sve ono što se oko njega događalo jest da hrvatski mainstream mediji, izuzev rijetkih iznimaka, nisu položili ispit profesionalne odgovornosti. Površno su tretirali ključan politički događaj isključivo kao zabavan sadržaj iz kojeg treba “iscijediti” što više popularnih banalnosti. Zaključak je da Hrvatska možda ima medije kakve zaslužuje, ali za njezino dobro trebaju joj bolji.

___