Bila je 1995. godina, još ništa nije bilo izvjesno ni u našoj zemlji ni u našim životima, svaki dan su stizale vijesti o raznim mirovnim inicijativama, sastancima, dolascima u Sarajevo poznatih svjetskih ličnosti koje su iznosile svoje ideje o tome kako zaustaviti rat u BiH.

Predložila sam na jutarnjem dogovoru da odem kod vidovnjakinje Semize Kokić, a za koju sam baš tih dana čula da 'pogodi' sve, i da je pitam, kuda ide Bosna i Hercegovina? Ima li nade za nas? Nije prošlo dugo, a ja sam se već našla na Džidžikovcu, gdje sam čula da Semiza, i sama izbjegla iz Istočne Bosne, živi.

U hodniku sam zatekla nekoliko žena, koje su čekale na svoj red. Njihove priče su me još više zainteresovale za tu ženu i za njeno 'viđenje', i, konačno, nađosmo se jedna naspram druge.

Prijatna sićušna žena, iz koje je izbijala ogromna energija. Na stolu razbacan grah. Uključila sam diktafon i ona je odgovarala na svako moje pitanje. No, mene je, naravno, interesovalo i kako to ona 'radi'. Pokušala je da mi objasni, ali odmah sam se stresla kad je počela pripovijedati o tome kako se osjeća kada hoda, recimo, ulicama Sarajeva, gledajući 'kroz' ljude s kojima se mimoilazi. Tvrdila je, vidi, 'sve'. Sprema li im se, ili ne sprema zlo, na primjer smrt. Opisivala je sve do u detalje. Uh, pomakla sam se na stolici. Zamislite kako je u meni buktilo. Šta li kod mene vidi? Ali, nisam joj dozvolila da za mene 'baci' taj grah. Jedva sam je nekako odgovorila od toga, pokušavajući da je ne povrijedim.

Na izlasku iz stana je rekla da ima molbu, i prijedlog za mene. Molba je bila da nazovem jednog visokog bošnjačkog državnika, i da mu kažem da nipošto ne pristane na uslove koji će se ponuditi tokom razgovora s neprijateljskom stranom te sedmice, a meni je savjetovala da obavezno odem hafizu Halidu Hadžimuliću.

Bila sam iznenađena. Zašto? Naravno, znala sam da je hafiz jedan od najpoznatijih sarajevskih imama, da je godinama bio imam Careve džamije, ali nikada ga nisam vidjela izbliza.

Pomalo ošamućena spuštala sam se niz Džidžikovac, a ne treba ni da opisujem kakva su me sve pitanja zasula kada sam ušla u prostorije redakcije, koje su se tada nalazile u jednom stanu, u blizini zgrade Općine Stari Grad.

Najlakše je bilo napisati tekst, ali dilema o poruci tom političaru me sve vrijeme pritiskala. Kako mu to kazati? Da li ga uopće zbog toga zvati? Hoće li pomisliti da sam poludjela? Hoću li oskrnaviti ugled redakcije? Kao rojevi mušica rojila su se pitanja.

Odjednom sam se trgla. Šta mi je? Žena me lijepo zamolila. Okrenula sam telefonski broj, i sve mu ispričala. Na momenat mi se učinilo da je zbog ljutnje ušutio. Možda je poklopio usta rukama, i smije se? Eh, što ja nisam vidovnjakinja, pa da znam na čemu sam, razmišljala sam. No, progovorio je vrlo brzo, zahvalio se. Učinilo mi se da to nije bilo samo iz pristojnosti.

Oslobođenje 15. august 1995.

Izašao je tekst, neke je iznenadio, neke je zabavio, neke zabrinuo, a ja sam se dala u potragu za osobom koja će me odvesti hafizu. Našla sam je, i kroz nekoliko dana sjedila sam sa hafizom u njegovoj kući, uzbuđena kao rijetko kada, sve dok se mir tog čovjeka nije ugnijezdio i u meni. Ili me smirilo predenje mačka pored peći?

Godinama iza toga imala sam čast, kad god bih to htjela, doći u Curak, i razgovarati, ili samo šutjeti u tim sobama koje su odisale dužinom, slojevitošću, i ljepotom života. Nije ovo prilika da nabrajam šta sam sve tu naučila, a jednom, zima je već bila zabijelila grad, hafiz me pita da li sam bila na malom groblju na Zmajevcu.

Zbunjena sam ga gledala. Tamo sam oduvijek gledala samo nišane.

Otišla sam sa svojim rahmetli bratom na Zmajevac, i ostala zapanjena.

U srcu sarajevske mahale, stajali su kameni križevi. Bili su ograđeni, i na jednom od njih jasno se moglo pročitati kome pripada taj nadgrobni spomenik: austrijskom oficiru, koji je poginuo u jednom od napada austrougarske vojske na Sarajevo.

Drugi put kada sam došla, proljeće je već bilo, upoznala sam i ljude iz obližnje kuće, od kojih sam čula nevjerovatnu priču. Majka moje sagovornice se brinula o tim grobovima otkako zna za sebe, a to su činili i njeni preci. Bilo je jasno. Sačuvati više od stoljeća kršćanska obilježja u sredini koja je bila stoposto muslimanska moglo se samo uz pomoć brižne ruke i mehkog srca.

- Kada bi narasla trava, čupali smo je, a kada bi bili neki kršćanski praznici, majka bi nas slala da im zapalimo svijeću.

- I oni su bili nečija djeca, govorila je.

Napisala sam priču o tom najmanjem groblju, i saznala nešto što je i moja sagovornica prvi put čula, da je njen otac nadležnoj gradskoj instituciji za kulturu prije mnogo godina uputio dopis tražeći da se groblje uvede u gradski registar takvih lokacija.

Upisan je nakon što je izašao tekst. No, nekoliko dana kasnije, žena me nazvala i rekla da se desilo nešto nevjerovatno. Glas joj je bio tužan.

Nestala je u noći željezna ograda što je odolijevala tolikim decenijama.

Ponovo sam napisala tekst, i, javilo se jedno privatno preduzeće, koje je, na osnovu fotografije našeg fotoreportera Senada Gubelića, besplatno napravilo identična vrata.

U JKP Gradska groblja su počeli zaista voditi brigu o tom zanimljivom spomeniku Sarajeva. Zasadili su i ruže.

Ubrzo sam napisala priču i o tome kako su to najmanje sarajevsko groblje posjetili članovi njemačke organizacije koja se brine o svim svjetskim grobljima u kojima su sahranjeni građani Njemačke i Austrije, dakle, izvan tih zemalja.

Novi tekst je napisan kada su najviši generali Njemačkog kontingenta EUFOR-a posjetili to mjesto.

O groblju i o njegovoj simbolici svima sam neumorno pričala, a moj kolega s Al Jazeere Edin Krehić je dobio inspiraciju, i napravio je svoj prvi dokumentarac: Ludvig von Sarajevo.

Prisustvovala sam njegovom jednodnevnom snimanju, i pomalo mi je sve nestvarno bilo. Pogotovo kada sam se našla u Meeting Pointu, za vrijeme projekcije filma tokom SFF-a.

Publika je stajala na nogama aplaudirajući dok su Edin Krehić i njegova ekipa izlazili na binu.

Film je na nekoliko međunarodnih festovala pobrao nagrade, i simpatije mnogih. Jer, Krehić je majstorski spojio vojnike onog i nedavnog rata, njihove i patnje njihovih roditelja. Svevremenska priča će, sigurna sam, još dugo putovati Planetom svjedočeći o Sarajevu i Sarajlijama, o životu.

A samo rijetki će znati da je počela onog dana na redakcijskom sastanku kada smo se svi, pa i ja pomalo, smijali mome prijedlogu da odem Semizi Kokić.

Nikad se ne zna šta može ispasti od jednog običnog radnog zadatka, i zato, nikada ne potcjenjujmo svoje sagovornike, i svoje teme.

___