Javne kompanije smatraju da ne podliježu Zakonu o slobodi pristupa informacijama, a neke institucije čak ni nakon sudskih presuda ne daju dokumente.

foto: mconline

Institucije u Bosni i Hercegovini zanemaruju zahtjeve za pristup informacijama, zaobilaze da odgovore u potpunosti, ne dostavljaju informacije u zakonskom roku od 15 dana, ili u nekim slučajevima uopšte ne dostave tražene informacije, čak ni nakon sudske presude koja to naredi. Sve su to iskustva novinara i aktivista koji u svom radu svakodnevno koriste Zakon o slobodi pristupa informacijama, ZOSPI.

Više od polovine institucija u Bosni i Hercegovini ne poštuje taj zakon, pokazala je analiza Centra za razvoj medija i analize. Tokom istraživanja o finansiranju medija, na zahtjeve po ZOSPI-ju dobili oko 55 odsto odgovora, što je uključivalo institucije na različitim nivoima vlasti. Iskustva i analize drugih organizacija i pojedinaca pokazuju još i goru praksu.

Transparency International u BiH ustanovio je da tek 40 odsto javnih preduzeća u Republici Srpskoj i samo 27 odsto u Federaciji BiH dostavlja odgovore u predviđenom roku, a da je 37 odsto slučajeva u kojima procedura traje i duže od mjesec, premda je zakonski rok 15 dana.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva Zakon o slobodnom pristupu informacijama, koriste u svom svakodnevnom radu i zbog nemogućnosti dobijanja javnih informacija od institucija, već su podnijeli i dobili brojne tužbe.

Javna preduzeća

Poštuju li javni organi Zakon o slobodi pristupa informacijama, i u kojoj mjeri, iz godine u godinu ispituje Transparency International (TI) u BiH koji testira poštovanje ZOSPI-ja slanjem zahtjeva različitim nivoima vlasti. Testiranja i analize pokazali su da javna preduzeća u velikoj mjeri vjeruju da se na njih taj zakon ne odnosi.

„Često su se pozivali na povjerljive komercijalne interese, zbog ugovora u javnim nabavkama, i izuzetak za privatnost. U nekim slučajevima su nam omogućavali samo lični uvid u njihovim prostorijama (što je nepoštovanje zakona, op.a.), a često smo imali i situacije da ne provedu test javnog interesa, a kažu da tražene informacije nisu u javnom interesu“, kaže Ivana Korajlić, portparolka Transparency Internationala u BiH.

Zbog toga je TI BiH u prošloj godini pokrenuo 51 tužbu vezanu za slučaj javnih preduzeća, 237 urgencija i 136 žalbi zbog ćutanja institucija tj. kad ništa ne odgovore na zahtjev. Bez obzira na to što se na otvaranje sudskog procesa čeka od godinu do godinu i po – čime se gubi aktuelnost vijesti – odlučili su da podnesu tužbe, jer su one jedini način dolaska do pojedinih važnih informacija.

Međutim, ponekad ni sudske presude u korist podnosioca zahtjeva za pristup informacijama nije garant da će informacije izaći u javnost. Korajlić podsjeća da Transparency International još uvijek nije dobio informacije o privatizaciji Robne kuće Boska Banjaluka i o slučaju Bobar Banke, zahtjeve i presude koje su institucije izignorisale, i po kojima nisu postupile.

Sudske postupke zbog nedostavljanja informacija vodio je i Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) Sarajevo. Od sedam dosad podnesenih tužbi protiv institucija, pet presuda je doneseno u njihovu korist, jedna tužba je odbijena, a jedna je u proceduri.

„Krajem 2015. godine, Kantonalni sud u Sarajevu je presudio u korist CIN-a po tužbi podnesenoj protiv Javne ustanove Dom zdravlja Kantona Sarajevo, koja je odbila dostaviti podatke o stalnim i povremenim uposlenicima ove ustanove. Uprava Doma zdravlja odbila je naš zahtjev za slobodan pristup informacijama, pozivajući se na svoj interni pravilnik o poslovnoj, službenoj i profesionalnoj tajni. Međutim, Sud je ovo ocijenio nepravilnim i nezakonitim i naložio Domu zdravlja da im dostavi tražene podatke. Nakon ovog objavili smo priču o tome kako je u Domu zdravlja KS u periodu od 2007. do 2010. godine mimo zakonskih procedura zaposleno skoro 600 ljudi. Među njima su bili prijatelji i rođaci članova uprave i zaposlenika Doma zdravlja. Prije toga, CIN je zbog nedostavljanja informacija tužio Agenciju za državnu službu BiH, Ministarstvo vanjskih poslova BiH, Graničnu policiju BiH i Sekretarijat Parlamentarne skupštine BiH“, kaže za Media.ba Jasna Fetahović, novinarka CIN-a.

Nedostavljanje informacija na vrijeme

Jedan od najlakših načina da se novinarima oteža da rade svoj posao jeste da im ne budu dostavljene tražene informacije ili da dobiju nepotpune i nebitne podatke. Postoji još jedan – da dobiju tačne, pouzdane i potpune informacije, ali kasno. S takvim se problemima novinari susreću svakodnevno. Pogotovo kada se pozivaju na ZOSPI, bilo entitetske ili državni.

Iskustva CIN-a su pokazala da je najčešći izgovor koji institucije koriste kada odbijaju dati informacije su zaštita privatnosti odnosno ličnih podataka i zaštita komercijalnih interesa.

„Neke institucije (ili pojedinci u tim institucijama koji rade na obradi zahtjeva po ZOSPI-ju) tumače da su informacije o dodjeli budžetskih grantova iz budžeta, podaci o tenderima i slično, lični podaci. Sakrivanjem takvih podataka građani ostaju uskraćeni za informaciju o tome kako se troši njihov novac“, smatra Fetahović.

Paradigma javne komunikacije

Iskustva Dejana Šajinovića, novinara Nezavisnih novina iz Banjaluke, svjedoče da je generalni problem sa institucijama to što niti daju podatke koje im tražiš, niti ih daju na vrijeme.

„Umjesto direktora komunikaciija postoje portparoli koji ministre i direktore vuku za rukav da im nešto kažu, pa da ti dostave. Ne postoji svijest javnosti da su ljudi koji rade na javnim funkcijama i koji kažu da rade u javnom interesu dužni da odgovore na svako pitanje. I ne samo da odgovore, nego su dužni i da nas obavještavaju o onome što se dešava, bez obzira na postavljena pitanja“, kaže Šajinović.

Prateći teme o EU integracijama za Nezavisne novine, on se, kaže, mora igrati detektiva da shvati ko je za šta odgovoran – „jer ako te triput pošalju na neku adresu, priča je već gotova, jer ne stižeš da je uradiš na vrijeme“, pojašnjava on.

„Čak i ako na konferencijama za štampu postaviš pitanje koje je u okviru teme (jer ako nije, ne odgovaraju), ni tada nećeš dobiti odgovor“.

Ni Vanja Stokić, urednica portala e-trafika.net, ne može da se pohvali pozitivnim iskustvima o korištenju Zakona o slobodi pristupa informacijama.

„Vlast Brčko Distrikta sam više od mjesec dana čekala sa odgovorima, stalno sam ih zivkala i slala nove mailove, a izgovori su uvijek bili da je ta neka osoba na godišnjem, pa da je neko drugi bolestan, a neko treći na putu. Na kraju mi je njihova portparolka doslovno rekla 'ti si navela da ti dostavimo podatke do određenog datuma i mi to nismo uradili, šta sad hoćeš od nas?'. Oni su mislili da mogu tek tako da ne odgovore i da im to prođe. Nastavila sam da im dosađujem, u međuvremenu su me proglasili mentalno oboljelom – ne zezam se! – da bi mi dostavili odgovore poštom, iako sam navela da mi dostave mailom. To je bila gomila kopiranih dokumenata, od kojih neki uopšte ne mogu da se pročitaju, jer su cijele stranice potpuno crne“, kaže Stokić za Media.ba.

Dokument dostavljen Vanji Stokić iz Vlade Brčko Distrikta

„Sve zavisi od važnosti teme – ali ne opšte, javne, važnosti, već koliko je oni doživljavaju važnom“, smatra Andrijana Pisarević, urednica portala SrpskaCaffe. Pisarević kaže da je imala nekoliko slučajeva u kojima su je pozivali i molili da nešto ne pita.

Stefan Mačkić, novinar koji je 2016. dobio EU nagradu za istraživačko novinarstvo smatra da najveći problem nije pogrešno tumačenje odredbi koje se tiču izuzetaka i testa javnog interesa nego u istrajnosti podnosioca zahtjeva.

„Javni organi veoma rijetko ispoštuju formu odgovarajući podnosiocima, pa tražilac nema pojma kako da zaštiti svoja prava. Prvo, njihovi odgovori ili ne sadrže pouke o pravnom lijeku ili su te pouke pogrešne. Nekad javni organ ne odobri ni uvid u tražene informacije, već dostavi informacije koje tražilac uopšte nije zahtijevao, smatrajući da je time ispunio svoju obavezu“.

O nivou proceduralnosti i protokola, što se koristi da bi se prikrile ili uskratile informacije, svjedoči još jedno Mačkićevo iskustvo – njemu javni organi nisu odgovarali na zahtjeve upućene elektronskom poštom, čak i kad su BiH i RS usvojili propise o elektronskom potpisu koji ga izjednačavaju sa svojeručnim.

Izmjene zakona

Zakon o slobodi pristupa informacijama BiH – koji je trenutno u proceduri promjene, jer su 12. decembra završene javne konsultacije – ima ulogu da osigura da sve informacije koje posjeduju javni organi mogu da postanu javna stvar. I da se javnost pravovremeno i opširno može informisati o radu državnih organa, ukoliko to želi.

„Pristup informacijama omogućuje građanima kontrolu svojih izabranih predstavnika i štiti od zloupotrebe, ali omogućuje i učešće građana u određivanju vlasti i veže se za koncept dobre vlade, što podrazumijeva otvorenu vladu koja funkcionira na principima efikasnosti, transparentnosti i zakonitosti“, bilješka je Institucije ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine, savjetodavnog organa koji nadzire sprovođenje Zakona, i izdaje preporuke o objavljivanju koje, ipak, nisu obavezujuće.

Novi nacrt Zakona o slobodi pristupa informacijama predlaže restriktivniji pristup, pa bi donio mnogo više nedoumica nego što bi ih otklonio. Sve te restrikcije, „nedoumice“, nemogućnosti i zabrane izazivaju još jednu veoma bitnu posljedicu – siguran put da se novinar pretvori u mikrofon, ili napusti posao.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.