Jedan od veoma važnih razloga zašto su se nekada kupovale novine je književnost. Prije no bi osvanuli ukoričeni kao knjige, romani su objavljivani kao novinski serijali. O tome kako su čitatelji očekivali nastavke Dickensovih romana danas ne može da sanja ni jedan producent televizijskih serija. Nekada su se novine, dakle, kupovale zbog interesa: šta će biti sa glavnim junakom? To je presudilo da danas jednu knjigu čitamo takvu kakvu je čitamo. Da nije bilo reakcije čitalaca, pisac bi se od glavnog junaka oprostio ovako:

Ljuljanje mu je podstaklo užasne grčeve. I šta je mogao reći... ništa više. Zatvorio je oči, otvorio usta, opustio noge, prožela ga je jeza i opustio se krut i neosjetljiv.

Glavnog su junaka, dakle, objesili! Slika nimalo nježna. Ali, zašto bismo od književnosti očekivali da bude nježna? Hm! Ovo je štivo, naime bilo namijenjeno djeci. A štivo za djecu, znamo, prvo čitaju roditelji. Roditeljska pažnja! Te su zgroženi roditelji zahtijevali da pisac poduzme nešto. I poduzeo je.  Da ne duljim: danas imamo glavnog junaka koji se u dječijoj lektiri nudi kao poučna priča o zločestom dječaku koji ipak postaje dobri dječak.

Glavnom je junaku ime Pinokio. Konačni dodir nježnosti na Pinokija će spustiti poslovično šećerni Disney. Ekranizirat će roman o Pinokiju uz nemale probleme. Valjalo se dobro potruditi oko junaka koji je sve u svemu bio nevaljao. I tako: ako danas upitate ko je otac Pinokiju (osim Đepeta) mnogi će vam reći: Dizney! A nije. Ime mu je, Pinokijevom ocu, Carlo Collodi. Italijan je, rođen je na današnji dan prije 190 godina. Borba za Italiju uvela ga je u svijet novinarstva. Vokacija mu bijaše: satira! Kada je Italija konačno ujedinjena, Collodi se okrenuo  pisanju za djecu.

‘’Odrasle je tako teško zadovoljiti’’, izjavio je.

Znam da zvuči nezgodno, ali ne mogu da odolim a da ne upitam: Da nije reagovala roditeljska pažnja, da li bi djeca (šta mi znamo od djeci?) ostavila Pinokija da visi? Pitanje za milion lira! Pardon: eura!