Hrvatska radio-televizija javni je informativni servis po mjeri vladajuće politike, a oni koje tu politika bira, oportunistički savijaju kičmu.

foto: wikimedia

Uzalud novi, tvrdi se tehnološki najsuvremeniji, studio u Europi plaćen blizu milijun eura, uzalud novi videozid od 20 četvornih metara, uzalud najsuvremenija oprema prezentirana na veliki HRT-ov rođendan, 90. godišnjicu Hrvatskog radija i 60. godišnjicu Hrvatske televizije, središnji Dnevnik gledatelje gotovo da uopće ne zanima.

Prema rezultatima mjerenja gledanosti centralnih informativnih emisija s početka tekućeg mjeseca, središnju informativnu emisiju Hrvatske televizije gledalo je tek 4,8 posto opće populacije. U konkurenciji tri televizije s nacionalnom koncesijom, središnji Dnevnik HRT-a bio je uvjerljivo najslabije gledan.

S obzirom na to da je Dnevnik svojevrstan izlog javne televizije, u kojem bi njezini "informativci" trebali predstaviti najbolje od najboljeg, podaci o gledanosti rječito govore o aktualnim prilikama Hrvatske radio-televizije. Ukratko, na zagrebačkom Prisavlju dogodilo se rasulo.

Dobar dio zasluga za porazne rezultate što ih bilježi Hrvatska radio-televizija pripada aktualnom čelništvu kuće, imenovanom po volji i ukusu svjetonazorski konzervativne, nerijetko i ekstremne vladajuće koalicije, ali netočno bi i nezasluženo bilo HRT-ov sunovrat pripisati isključivo vršitelju dužnosti ravnatelja, Siniši Kovačiću, i njegovom uredničkom timu.

Hrvatska radio televizija padala je polako, iz godine u godinu, pritisnuta efikasnom konkurencijom s jedne i nastojanjima rukovodećeg i uredničkog kadra da udovolji svakoj vlasti s druge strane. Dakako, s godišnjim budžetom kojim raspolaže, a planirani izravni troškovi proizvodnje programa za 2016. godinu iznose 339 milijuna kuna (oko 45,2 milijuna eura), HRT bi morao pomesti konkurenciju u svim segmentima. Međutim, na žalost rukovoditelja i urednika HRT-a, vjerodostojnost nema cijenu, a upravo je vjerodostojnost jedan od ključnih problema javnog informativnog servisa.

Biti servis vladajućih stranaka i istodobno biti vjerodostojan – nemoguća je misija. Jedna od najpogubnijih posljedica ovisnosti Hrvatske radio-televizije o političkim gibanjima princip je negativne selekcije kadrova, kakav na HRT-u vlada od osamostaljenja Hrvatske naovamo.

Ovisnost o politici direktna je posljedica zakonske regulative koja podrazumijeva da vladajuće političke opcije imaju direktnu kontrolu nad imenovanjima čelnih ljudi radio-televizije. Prema važećem Zakonu o HRT-u, Glavnog ravnatelja imenuje i razrješuje Hrvatski sabor većinom glasova svih zastupnika, kao i četiri od pet članova Nadzornog odbora kuće. 

Posljedice ovako strukturiranog odnosa javnog informativnog servisa i vladajućih političkih opcija u punom sjaju ukazale su se kroz nedugo razdoblje mandata nove vlasti, koja je na čelo HRT-a imenovala spomenutog Sinišu Kovačića. Uslijedila je sječa kadrova u kojoj je smijenjeno na desetine urednika i urednica, po svemu sudeći s nakanom da se HRT što je moguće više približi konzervativnom i klerikalnom svjetonazoru nove vlasti. Ta čistka poprimila je groteskne razmjere, baš kao što su groteskna i imenovanja što rezultiraju programom koji "dragi gledatelji i slušatelji" na društvenim mrežama prate što ogorčenim, što posprdnim komentarima.

Scena audijencije Glavnog ravnatelja Kovačića i njegove šefice informativnog programa kod kardinala Josipa Bozanića, primjerice, na društvenim mrežama biva prepoznata kao urednički kolegij HRT-a, a kad televizijski šefovi odgađaju emitiranje popodnevnog Dnevnika zbog izravnog prijenosa svete mise iz Gospića – stvar poprima obrise montypythonovskog humora. Međutim, taj humor nije smiješan i zaposlenima na radiju i televiziji, gdje se emisije ukidaju u ritmu leva – leva, točnije desna – desna ("Treća povijest", "Okrugli stol ponedjeljkom", "Montirani proces"...), a nepoćudnim kadrovima traži se dlaka u jajetu, koja ponekad, kao u slučaju novinara Saše Kosanovića, lako može završiti i izvanrednim otkazom, odnosno otkazivanjem suradnje kad su u pitanju vanjski suradnici (Silvana Menđušić, Hajrudin Hromadžić, Katarina Luketić...). Avaj, kadrovi koji znaju pred kim pasti na koljena nisu tako vješti i u kreiranju radijskog i televizijskog programa, zbog čega trpi smisao javne televizije i javnog radija – kvalitetno informiranje, gledanost i slušanost.

U takvim okolnostima, najbolji HRT-ovi ljudi odlaze u redove konkurentskih televizijskih i radijskih kuća, gdje postižu iznimne rezultate. Jedna od novinarki koja je odlučila napustiti HRT-a je Ivana Dragičević, koja trenutačno radi za N1 televiziju. Oduvijek ju je, kaže, na HRT-u čudilo da takav produkcijski pogon, koji zaista ima najveće resurse i svoju jasno opisanu zakonsku ulogu u  Hrvatskoj, ne pusti ljudima koji su kvalificirani i profesionalni da naprave što je moguće bolji program.

„Konkretno u mom slučaju, kolega Dragan Nikolić i ja radili smo Horizonte kao autorski projekt, koji je bio smišljen da osim autorskog sadržaja ponudi i iskorak u nove medije, web društvene mreže i slično. Prema istraživanjima tržišta imali smo super rezultate, a onda je emisija ukinuta isključivo zbog nečije samovolje i bolesnih međuljudskih odnosa, koji se ne baziraju na tome kako se radi posao, nego se baziraju na iracionalnim sentimentima“, kaže Dragičević.

Nakon Horizonata, Dragičević je na HRT-u krenula u realizaciju projekta Anima, koji je javna televizija reklamirala kao "pokazni model, pionirski projekt Informativnog medijskog servisa kakav još nije radila nijedna medijska kuća u Hrvatskoj", odnosno "multimedijalni iskorak HRT-a, koji bi trebao pokazati buduće multimedijalno usmjerenje" kuće.

U sklopu projekta realiziran je izniman dokumentarni film o ilegalnim migrantima Lampedusa, koji je bio svojevrsna najava velikog izbjegličkog vala koji će dvije godine kasnije zapljusnuti Europu. Proces rada na novinarskoj priči mogao se na dnevnoj bazi pratiti putem weba i društvenih mreža i podrazumijevao je informiranje putem različitih platformi.

„Složili smo model u skladu sa novim trendovima javnih televizija u Europi, vjerujući da ćemo na koncu dobiti sadržaj koji HRT-u može donijeti i neki profit. Ja i dalje mislim da ljude zanima ozbiljan sadržaj, što se potvrdilo na svim projektima na kojima sam radila. Imali smo i načelnu podršku vodstva informativnog programa da se to napravi i da se takva vrsta rada usustavi, ali to se nije dogodilo jer nije bilo hrabrosti rukovodećih ljudi. Tadašnji Glavni ravnatelj rekao nam je da smo mi kreativni pojedinci, ali da je sustav ipak sustav. Odgovorila sam mu da bi sustav trebao biti u službi kreativnih pojedinaca, ali... Kad me pitaš zašto sam otišla, zaista mislim da su ljudi jedini kapital koji ova zemlja ima, obzirom da nam je sve drugo uništeno. Strašno je da se sputavaju ljudi koji bi mogli dati dodatnu vrijednost u bilo kojem segmentu iz zaista iracionalnih razloga, ali to je model koji važi u Hrvatskoj, kako na televiziji, tako i u politici, ekonomiji, svemu“, kaže Dragičević.

Na koncu, novinarka zaključuje da je podjela na lijeve i desne u krilu javne televizije, zapravo savršen placet za prikrivanje nekompetentnosti i neznanja ljudi, koji na tržištu ne bi mogli egzistirati.

„Pod maskama političkih opredjeljenja skriva se neznanje i nekompetentnost. Naš povijesno-politički kontekst omogućava nam da glasnošću takve vrste sakrijemo suštinu problema. Ključni problem, iz mog iskustva, jest oportunizam. Na HRT-u trenutno naprosto nema direktora i urednika sa apsolutnim profesionalnim integritetom, kvalifikacijama, znanjem, koji bi Milanoviću i Karamarku mogli reći: mi nismo tu zbog vas, nego je obratno. Tako bi trebalo biti u normalnom društvu, ali ti ljudi koje politika bira na dužnost oportunistički savijaju kičmu. Ako je politički trend takav da treba relativizirati Nezavisnu državu Hrvatsku, budite sigurni da će se naći netko tko će to obaviti“, zaključuje Dragičević.

Da problem Hrvatske radio-televizije prije svega leži u ljudima smatra i Zoran Šprajc, nekoć jedan od najpopularnijih HTV-ovih voditelja i urednika, kraće vrijeme šef HRT-ovog Informativnog servisa, a danas voditelj i urednik na RTL televiziji. Usput rečeno, Šprajcova informativna emisija na RTL-u danas je daleko gledanija od središnjeg Dnevnika javne televizije.

„Problem HRT-a je u ljudima i taj problem neće biti riješen sve dok se ne očisti cijela jedna generacija, koja se na pozicije ustoličila u razdoblju od rata do današnjih dana. Moji unuci će možda doći na svoje. Ključni problem javne televizije je negativna kadrovska selekcija, koja je trajala svih ovih godina. To nema veze s podjelom na lijeve i desne. Bio sam rukovoditelj informativno- medijskog servisa kad je tadašnji ravnatelj Goran Radman izmislio taj sistem i doista prva stvar s kojom se suočiš jest – problem ljudi. Bazen kvalitetnog kadra nije jako velik. To je prvi problem s kojim se suoči svatko tko želi raditi dobar posao. Bilo je, naravno, pametnih i sposobnih, ali oni su u manjini“, kaže Šprajc.

Dugogodišnja ugledna novinarka HRT-a Mirjana Rakić, pak, podsjeća na očiglednost, da vladajuće stranke HRT shvaćaju kao izborni plijen, nešto što im kao izbornom pobjedniku pripada, pri čemu "namještaju kadar i strukturiraju ga prema svojoj obojenosti".

„Nekad je to bio direktor, dva direktora, ali sad ide sve do portira. Nema blage veze s poboljšanjima programa da vi osiguravate da nešto što je javni servis služi samo u jednu svrhu. Potpuno sam svjesna da su izborni pobjednici dobili izbore temeljem odluke građana, ali to nisu svi građani. Osnovna uloga javnog servisa je da istinito informira sve građane. To se godinama kljaštrilo, napravili su se takvi zakoni da odgovorne ljude postavlja vladajuća stranka, kao što je bio postavljen Radman i kao što će ponovo odlučivati o generalnom direktoru“, kaže Mirjana Rakić.

Neovisno o tome, napominje sugovornica, HRT je jako pogriješio u vrijeme kad su se pojavile komercijalne televizije.

„Mi smo se tad priklonili šarenilu da bi bili zanimljiviji, a zapravo smo trebali težiti kvaliteti. To smo trebali zadržati, neko vrijeme izgutati tu gledanost i danas bi ponovo bili na svome. Da smo tih godina zadržali svoj kredibilitet, pa neka komercijalne televizije rade kako hoće, danas bi imali najjaču informativu. Međutim, došlo se do ovoga gdje jesmo. Mijenjamo špice, ali bitan je sadržaj. U međuvremenu su se osuli i ljudi, jer negativna selekcija se provodila godinama, i knjiga je spala na tri slova“, kaže Rakić.

Govoreći o vanjskim utjecajima na kreiranje programa, Mirjana Rakić kaže da ih ima puno, a u situaciji kad gledatelj ima mogućnost biranja različitih informativnih emisija, podsjeća, on će odabrati onu kojoj najviše vjeruje i/ili onu koja je najbliže njegovim stavovima.

Za gubitak vjerodostojnosti na HRT-u ja krivim srednje pozicionirani kadar, urednike, jer ako urednik nema leđa i kičmu, uzalud je novinarima trud. Čuvanje osobnog integriteta - to ne ovisi o generalnom direktoru, kaže sugovornica.

Mirjana Rakić na koncu podsjeća na još jednu važnu stvar, a ta je da od 1,3 milijarde kuna, koliko iznose godišnji prihodi HRT-a, ne živi samo javna informativna kuća na Prisavlju. Iz tog budžeta financira se Hrvatski audio-vizualni centar, odnosno proizvodnja domaćih serija i filmova, kao i Fond za poticanje medijskog pluralizma. Samo na te dvije stavke odlazi 20 posto godišnjih prihoda HRT-a.

Problemi javnog informativnog servisa, da zaključimo, ne rezultiraju samo neispunjavanjem njegovih osnovnih ciljeva kao što su istinito i pravodobno informiranje, što je samo po sebi dovoljno pogubno za društvo u cjelini. Oni se odražavaju na cjelokupnu hrvatsku audio-vizualnu industriju. HRT je njezin glavni pokretač i svaki zastoj na Prisavlju osjeti se na cijelom tom polju.

Prvi korak prema ozdravljenju HRT-a zakonska je regulativa koja će onemogućiti direktan utjecaj vladajućih političkih opcija na njegovu poslovnu i programsku politiku. U suprotnom, posljedice će biti nesagledive.