Francuski karikaturista Plantu za Mediacentar je govorio o napadima na karikaturiste u Evropi, crtežima poslanika Muhameda, slobodi izražavanja na Bliskom istoku i važnosti karikature u političkoj kritici i razvoju dijaloga i razumijevanja zapadnog svijeta za muslimane.

foto: Mediacentar

Oštra politička karikatura zaradila je svjetsku reputaciju karikaturisti poznatom kao Plantu, ali i ugrozila mu sigurnost. Prije dvije godine policija je počela da prati Plantua, a danas se karikaturist, koji crta za francuski dnevnik Le Monde već 43 godine, ne kreće nikuda bez policijske pratnje. Tako je bilo i u Sarajevu, gdje je u oktobru prisustvovao proslavi povodom dodjele nagrade Europa Nostra uposlenicima Zemaljskog muzeja.  

Rođen u Parizu 1951. godine, Plantu je kao dvadesetogošnjak odlučio uzeti časove crtanja u briselskoj Saint Luc školi. Sljedeće godine, 1972., pridružio se francuskom dnevniku Le Monde sa svojom prvom karikaturom o ratu u Vijetnamu. Plantu je osamdesetih radio i za novine Phosphore a od 1991. i za sedmični list L’Express.

Višestruko je nagrađivani autor. Prije 25 godina nagrađen je u Angersu, gradu na zapadu Francuske, a njegov su crtež potpisali i Yasser Arafat i Shimon Peres. Svoje interesovanje i kontakte na Bliskom istoku zadržao je i danas.

Izvor: Cartooning for Peace / Plantu

Nakon žestokih reakcija na objavljivanje karikatura o poslaniku Muhamedu u danskim novinama Jyllands-Posten u septembru 2005. godine, zajedno sa Kofijem Annanom, bivšim generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija i još nekoliko kolega, Plantu je pokrenuo udruženje Karikaturom za mir koje okuplja 125 karikaturista širom svijeta koji se humorom bore za slobodu izražavanja, zagarantovanu članom 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Plantu je za Mediacentar Sarajevo govorio o napadima na karikaturiste u Evropi, crtežima poslanika Muhameda, slobodi izražavanja na Bliskom istoku i važnosti karikature u političkoj kritici i razvoju dijaloga i razumijevanja zapadnog svijeta za muslimane.

Kako objašnjavate da u današnjem vremenu i društvu postoje oni koji žele da povrijede umjetnika ili novinara, zbog toga što on radi?

Mislim da je to rezultat toga što prije trideset godina nije dovoljno objašnjen način na koji mi možemo da vodimo dijalog, da se obogaćujemo, da razmjenjujemo mišljenja i u tom smislu da živimo bolje. Moja sreća je što se ja već 40 godina nalazim u cijelom svijetu, svugdje sam, i što znam mnogo svojih prijatelja muslimana iz arapskoga svijeta.

Kada se prije desetak godina desilo da je napadnut jedan karikaturista iz Danske i kada sam vidio da je on u opasnosti, ja sam okupio sve svoje prijatelje širom Evrope, rekao sam im šta se dešava, jer to može svima od nas da se desi. Kada se to desilo u Danskoj, u Kopenhagenu, ja sam imao dosta prilike da putujem po cijelom svijetu, bio sam u Tunisu, na Bliskom istoku, znam mnogo ljudi iz arapskog svijeta. Susretao sam svoje kolege i oni su me pitali šta se to dešava sa crtačima, kako oni, kao što je kasnije to uradio Charlie Hebdo, žele da nas ponize, a ja sam im tumačio da to nije nikakvo poniženje. Jednostavno sam shvatio da mi kao da govorimo nekim drugim jezikom i da ono što oni smatraju da je poniženje, za nas to nije.

Da li je upravo propitivanje religijskih tabua najkritikovanija i najveća boljka ljudi koji uopšte ne žele da razumiju šta je karikatura?

Nije samo to. Tu ima i drugih pitanja. Pitanje je i siromaštva i pitanje nerazumijevanja onoga što se dešava u Evropi i drugom zapadnom svijetu, jer na istoku smatraju da ljudi na zapadu ne poznaju dovoljno muslimane i da se zato odnose prema njima sa takvim negativnim stavom. Naprimjer, u Francuskoj i Belgiji postoje getoi u kojima su muslimanski stanovnici zatvoreni, žive sasvim izolovano. Kraljevina Belgija ništa nije učinila da ih integriše, oni žive vrlo nesretno i tu se mogu tražiti razlozi sadašnjeg nerazumijevanja i neprijateljstava koja su se izrodila.

Koje su najčešće teme koje ste kroz dugogodišnji rad propitivali - tabui, manjine ili politika?

To je upravo ono što smo prije deset godina započeli u vezi sa tabuima, da radimo sa organizacijom koju sam ja prije deset godina pripremio zajedno sa Kofijem Annanom. Organizacija se zove Cartooning for Peace. Stalno smo govorili da se mora o tome razgovarati i tu pronalaziti načina da se nađe ključ za rješenje određenih problema.

Ovo je jedan od crteža koji dolazi iz Holandije i koji na neki način govori već deset godina da se mi njima obraćamo na sličan način na sličan način, da su oni u oblacima. Kada sam u mediteranskim zemljama pokazao ovaj crtež, rekli su 'dobro, to je nešto što vama vjerovatno odgovara', međutim ovdje vidim sumnju, a nama u našem svijetu, sumnja ne odgovara, ne postoji, mi je ne prihvatamo. Naprimjer, u Sudanu, kada sam vidio svoje kolege koji se bave nekim dirljivim temama koje su za njih vrlo važne – a to je seksualno napastvovanje malih djevojčica, to se kod njih loše završava, tu ima i tragičnih krajeva – što se samog crteža tiče, on nije kriv za to, nije on loš, nije opasan. On je samo iskazivanje tih ideja.

Karikatura je specifična forma slobode izražavanja, i u posljednjih nekoliko godina posebno je žrtva pritisaka u Evropi. Kako Vi gledate na Evropu u smislu koliko ima snažnih glasova koji kroz karikaturu propituju stvari i kakva je razlika između Evrope i neke druge regije?

Evropa je uspavana! Uspavana je zbog toga što ona sama nije napravila napor da upozna šta je Sjeverna Afrika, šta je Bliski istok. Ako ona ne bude sama prihvatila sve te različitosti koje postoje, neće je ni drugi poznavati, i u tom smislu je to opasnost za Evropu. Primjer je jedan austrijski karikaturista koji je napravio karikaturu u kojoj pokazuje Hrista koji surfuje, na šta je reagovala pravoslavna organizacija, crkva iz Grčke. Oni su ga osudili na dvije godine i ukoliko bi se on pojavio na tlu Grčke, završio bi u zatvoru.

Organizacija koju sam napravio sa Kofijem Annanom, koja se bori za slobodu riječi i slobodu crteža, ima još mnogo da radi. Oni pokušavaju i rade ali imaju na sebi teret da se još mnogo bore, jer smatraju da ako ne bude dovoljno poznavanja među ljudima i razumijevanja različitosti, neće biti ni slobode.

Oh! Prokletstvo!! Uradiće to!!

Kakva je generalno podrška novinara ili medijske zajedinice prema objavljivanju karikatura u Francuskoj?

Ooo, haha. Da li pomažu? Oni su uplašeni i sada su veoma neodlučni da pokažu neki crtež koji je nešto kazao. Radije će da uzmu fotografiju koja je sasvim neutralna, Angela Merkel koja se rukuje sa Françoisom Hollandeom ili neki komad crvenog tepiha, nego da pokažu crkvu, minaret ili bilo šta što bi moglo nekoga da uznemiri.

Napad na Charlie Hebdo je bio jedan od najgorih napada na slobodu izražavanja, pogotovo kada je riječ o karikaturistima. Kako je sada, s odmakom od dvije godine?

Što se tiče samih radova, za mene lično kao i ranije. Ja nastavljam. I dalje govorim o ljudskim pravima, pravima žena, pravima djece, i za mene se ništa nije promijenilo. Ono što se promijenilo je moj lični život. Napravio sam crtež Malale, djevojčice koja je išla u školu uprkos Talibanima koji su i pucali u nju. Ja se ne plašim da to kažem. I dalje smatram da je to osnovno pravo, da djevojčica ide u školu.

Dosta ljudi ovdje koji nisu novinari i koji nisu znali za satirični magazin Charlie Hebdo u Parizu, nakon strašnog događaja počeli su da raspravljaju o slobodi govora. Slažete li se da sloboda govora i nije sloboda ako je ograničena?

Ja sam nastavio da radim kao i ranije i slažem se sa tim da sloboda nema granica. Nastavio sam da radim ono što sam radio i ranije a to znači da kritikujem netoleranciju a kada me unutar muslimanskog društva pitaju zašto kritikujem muslimane, ja kažem: ne, ja ne kritikujem muslimane, kritikujem jedan mali dio muslimana koji nije tolerantan.

Baziram se na onome što je suština Francuske, a to je sloboda, bratstvo i jednakost i kada se govori o bratstvu, ja se obraćam i onim mojim potencijalnim prijateljima 10.000 kilometara daleko koji će razumjeti ono što ja govorim i koji će prihvatiti da je to govor i pružena ruka tolerancije. Već deset godina otkada postoja organizacija karikaturista, srećem jako mnogo ljudi. Sretao sam i one koji su rekli – e, sad kad je ovakva situacija ti moraš da crtaš nešto, a ja sam odgovorio, ja ništa ne moram, niti hoću pod tim, ja ću apsolutno da radim ono što sam radio i ranije, a to je da kritkujem sve ono što nije tolerancija, sve ono što nije razumijevanje među ljudima i na tome ja apsolutno baziram svoj rad i ništa se u tom smislu nije promijenilo.

Naša organizacija Karikaturisti za mir radi i sa Palenstincima i sa Izraelcima istovremeno i mi stvarno želimo da kažemo da se niko ne smije vrijeđati, da se ne smije niko ponižavati. Mi samo želimo da ostvarimo dijalog i da se razumije šta se govori. Jer ako se ne razumije, onda se misli da se radi o ponižavanju.

Karikatura „puca“ u ljude. Kako u ionako fragilnim društvima – kao što je područje Izraela i Palestine – reaguju na karikaturu?

Pokušavam tamo da radim pravi pedagoški posao a to je da uspostavljam kontakte između Izraelaca i Palestinaca. Tako sam, naprimjer, sreo jednu crtačicu iz Hammasa koja je pravila karikature koje se u Izraelu smatraju antisemitskim. Međutim, ona govori protiv izraelske armije a ne protiv izraelskog naroda.

Naša organizacija je sastavljena od ljudi koji su različiti. Mi nismo prijatelji međusobno, ne slažemo se u mnogo čemu, nemamo iste stavove, ali ono što hoćemo je da vodimo dijalog, da se upoznajemo, da ubjeđujemo jedni druge, i da zajedno možemo da radimo.

Da li je teže biti karikaturista u svojoj maloj sredini, kritikovati svoju sredinu, ili biti karikaturista u velikoj državi poput Francuske?

Zanimljivo pitanje. Nedavno sam bio u kontaktu sa jednim sirijskim karikaturistom koji je bio jako mučen. On je radio u Kuvajtu i kada su otkrili njegovo porijeklo zabranili su mu da pravi kritike, da pravi karikature koje će biti protiv Kuvajta. Iako je on to godinama radio, kao Sirijac to više ne može da radi. U Francuskoj kritikujem koga god hoću i kako god hoću. Moje novine kritikuju i moje novine su ljevičarske. I ja sam ljevičar. Mogu tamo da kritikujem koga god hoću, a kad počnem ljevicu… haha. Između svega, ne smijem da kritikujem ni sindikat koji rukovodi, nikad, to je tabu. Oni su čak i iznad Muhameda. (smijeh)

Neki od crteža koje je Plantu nacrtao tokom rata u Bosni i Hercegovini.