Sa rediteljicom Ines Tanović razgovarao je filmski kritičar i doktor filmologije Sanjin Pejković.

foto: Facebook/Ines Tanović

Početkom januara 2020. godine, Vlada Federacije je za vršiteljicu dužnosti direktora Filmskog centra Sarajevo imenovala bosanskohercegovačku rediteljicu Ines Tanović. Tajming najvjerovatnije nije mogao biti gori. Pandemija i sve što je uz nju išlo je otežalo rad Filmskog centra. No prateći Ines na socijalnim mrežama, mogao sam tu i tamo vidjeti da se neke stvari pokreću. Pored nedovoljnih uslova za rad da se primijetiti jedan pomak. Radi se na renovacijama pojedinih objekata, organizuju se filmske večeri, razgovori. Zainteresovan pitanjima mogućih skiciranja budućnosti Filmskog centra, kontaktirao sam rediteljicu za jedan duži i kontekstualizirajući razgovor o stanju bosanskohercegovačke kinematografije i Filmskog centra Sarajevo kao jednog od njenih osnovnih dijelova.

Sanjin Pejković: Da li bi mogla skicirati kratku historiju Filmskog centra Sarajevo (FCS) i osnovnih zadataka preduzeća?

Ines Tanović: FCS je nastao 2009. godine odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Osnovano je kao javno preduzeće d.o.o. Tu možda leži i najveći problem. FCS znači nije institucija od državnog značaja, već preduzeće koje bi trebalo da ostvaruje profit i da bude samoodrživo. FCS je pravni nasljednik Sutjeska filma, a Sutjeska film je bio pravni sljednik prethodnih filmskih producentskih kuća. Tako da mi baštinimo filmove Bosna filma, Studio filma i Sutjeska filma. FCS radi, osim na baštinjenju bosanskohercegovačke kinematografije i na prezentaciji našeg filma u inostranstvu, na zalaganju uspostave zakona za kinematografiju u Bosni i Hercegovini, zapravo jedan široki obim rada u okviru filmske djelatnosti. Jedan od velikih problema je što nemamo institucionalno finansiranje jer smo preduzeće. Svi bivši direktori – od Adisa Bakrača, Jasmina Durakovića do mene – su imali problem finansiranja.

Sanjin Pejković: U kojem je stanju arhiva FCS?

Ines Tanović: Mi smo u posjedu 88 igranih filmova i preko 500 dokumentarnih filmova. To je ono što vidimo u depou koji se nalazi na istom mjestu, u Nahorevu, gdje je nekad bio studio Sutjeska filma. Svi ti filmovi su u toku rata 1992-1995. spašavani. Tu je, naime, bila granica razgraničenja vojski. Rolne s filmovima su spašene i sklonjene zahvaljujući radnicima Sutjeska filma koji su se tu zatekli. Filmovi su utrpavani u kamione i prenošeni na televiziju, u njihov depo. Poslije rata je materijal vraćen u jedini nerazrušeni objekat na lokaciji, koji mi zovemo Baraka. Sve ostale građevine Sutjeska filma su srušene u ratu. Filmske rolne su spuštane na pod, stavljene u taj neuslovan objekat i nikad niko više o tome nije vodio računa. Prostor je bio vlažan, voda je curila, krov je propuštao, prozori su stari. Sav materijal je stajao do dana današnjeg na takav način, u tom neadekvatnom prostoru. Uništena je i sva tehnologija koja bi mogla omogućiti da se ti filmovi gledaju. Mi nemamo ni montažni sto 16/35 mm, nemamo projektor, nemamo nikakvu tehničku podršku. Kvalitet spašenih filmskih rolni nam je nepoznat te ne znamo kako filmske kopije danas izgledaju. Skoro 30 godina ovi filmovi stoje u nekim kartonskim kutijama, u nikakvim uslovima za arhiviranje. To se prenosilo, sklanjalo bez veće brige. Filmska traka je jako osjetljiva pogotovo na fizički kontakt jer tad perforacije pucaju. Kad bi se takva traka projektovala postoji rizik daljih oštećenja.

Sanjin Pejković: Kako je izgledala situacija nakon rata?

Ines Tanović: Nakon rata je pokušana privatizacija Sutjeska filma. Ista situacija se dešavala u regiji, Jadran film je privatizovan, Avala film je privatizovan. Filmovi koji su bili dio kataloga ovih producentskih kuća su pripali novim vlasnicima kroz proces nepoštenih privatizacijskih procesa. Jeftino se dolazilo do preduzeća najviše zbog zemljišta. Isti scenarij se spremao za Sutjesku. Sutjeska film je bila u posjedu skoro 20 duluma zemlje na Jagomiru gdje je nekad bio studio. To zemljište je razlog pokušane, nezakonite privatizacije. To je vlada, zahvaljujući tadašnjem ministru Gavrilu Grahovcu, spriječila i pokušavajući da zaštiti studio, sklonila u okrilje Federacije. Spriječavanje privatizacije je glavni razlog osnivanja FCS. Međutim, daljnji tokovi koji bi omogućili bolji rad FCS su nakon toga prestali. S obzirom da se Bosna i Hercegovina nosi sa mnogim i većim problemima, političkim i ekonomskim, umjetnost je kao i svugdje na zadnjem mjestu. Pošto filmska umjetnost iziskuje izuzetna sredstva, to je sve ostalo negdje na repu događaja.

Sanjin Pejković: Kako izgleda proces revitalizacije i digitalizacije arhive? Vjerujem da postoji ambicija da se filmovi restauriraju i na taj način predstave novoj publici?

Ines Tanović: Bivši direktori su započeli proces digitalizacije, ili onoga što su oni smatrali digitalizacijom. Međutim, tu se radilo o presnimavanju s projektora na beta kasetu i s beta kasete na neki digitalni format. Jedina vrijednost te kvazi-digitalizacije jeste da mi sad vidimo filmski materijal, da možemo da gledamo filmove iako su oni očajnog kvaliteta. U televizijskom su formatu a ne u originalnom, slike su očajne i tako dalje. Osim već pomenutih igranih filmova mi smo u posjedu i hiljada i hiljada metara nekatalogizovanih filmskih rolni za koje ne znamo šta sadrže. To su najvjerovatnije naručeni filmovi, industrijski filmovi. Dalje, u dokumentaciji stoji da posjedujemo neke kopije filmova koje ne možemo locirati, koje nisu tu. Digitalizacija, popisivanje, arhiviranje, to su neki idući koraci koje moramo provesti.

Sanjin Pejković: Spomenula si Jadran film i Avala film kao primjere nepoštene post-socijalističke privatizacije. Kakav je dijalog sa filmskim institucijama u regiji? Da li postoje razgovori o zajedničkoj filmskoj ostavštini?  

Ines Tanović: Činjenica je da se većina negativa i većina kopija koje su dobre nalaze u Hrvatskoj i Srbiji. Mi nismo imali laboratorije za razvijanje negativa pa smo negative slali u Jadran film i Avalu. Te kopije bi onda ostajale u njihovim arhivima jer bi to značilo da su čuvane kako treba. Mi smo tražili da nam se te kopije vrate, što nije sporno samo po sebi. Međutim obje institucije traže da im se plati ležarina, troškovi uskladištenja, i to ne samo za period rata nego za čitav period za koji je svaki film bio arhiviran. Mi naravno nemamo nikakva sredstva, jedva imamo sredstva za golo održavanje a kamoli za plaćanje ogromnih ležarina. Mi bi trebali moći dobiti filmove nazad, s tim što bi to trebao biti dio dogovora između država. To potpada u pitanje raspodjele zaostavštine koja pripada Bosni i Hercegovini a koja je u vlasništvu drugih država. To su dugoročni procesi izvan naših okvira.

Sanjin Pejković: Od februara si direktorica FCS. Koje si ideje stigla realizirati?

Ines Tanović: Moj prvi korak u februaru je bilo traženje sredstava od Federacije za isplaćivanje redovnih ličnih dohodaka uposlenicima preduzeća. Pokrenula sam i par projekata sa manje para i više volje. Jedan od tih je da je u prostoru muzeja Valter brani Sarajevo – otvorenog od strane prošlog direktora Jasmina Durakovića – zbog obustave rada zbog korone, otvorim kino. Postoji veliki fundus filmova nastalih u okviru čuvene sarajevske škole dokumentarnog filma koji nisu dostupni mladoj publici. Obezbijedili smo projektor, platno, kupili smo stolice i u tom malom prostoru smo otvorili Kino Valter. Izuzetno mi je drago jer smo na taj način uspjeli privući mladu publiku. Pokušali smo napraviti jednu selekciju najznačajnijih bosanskohercegovačkih filmova, da bi mladima mogli pokazati da bosanskohercegovačka kinematografija nije počela 1995. ni 2000. Sve što današnji filmski radnici snimaju je bazirano i na tome da je postojala jedna sjajna kinematografija, i u žanru dokumentarnog, amaterskog filma, eksperimentalnog filma. U projektu smo uspostavili i saradnju sa Akademijom scenskih umjetnosti tako da su studenti u prilici da dođu i diskutuju o filmovima koje gledaju. Drugi projekat koji sam pokrenula je ”Kako čitati film”. Generalno mislim da ljudi nisu osvješteni koliko je film jedna kompleksna umjetnost i koliko je teoretskog znanja potrebno da bi se uopšte bavili filmom. Zato sam smatrala važnim da se krene s predavanjima da bi se mladima moglo dočarati koliko film zahtijeva obrazovanja, što da bi se filmovi mogli shvatiti, što da bi se teoretski i kritički mogli obrađivati. Studenti i publika su dobili priliku da sa profesorom Farukom Lončarevicem dobiju stilske, žanrovske i historijske prikaze filmske teorije i kritike. Još jedan od projekata koji sam pokrenula je izložba fotografija sa snimanja filmova, u saradnji sa Historijskim muzejom Bosne i Hercegovine, Arhivom Bosne i Hercegovine i Kinotekom. Posjetioci će kroz izložbu moći vidjeti koliko je velika i ozbiljna bila naša kinematografija. Izložbu planiramo otvoriti za nekih mjesec dana.

Sanjin Pejković: Filmska građa se djelimično sastoji od filmova, filmskih traka. No, šta se desilo sa arhivskom građom potrebnom za moguća buduća istraživanja bosanskohercegovačkog filma? Gdje se nalaze fotografije, knjige snimanja, scenariji? Ukratko, šta se desilo s tom vrstom materijala koji je veoma bitan dio filmske djelatnosti i rada s filmom?

Ines Tanović: Sam FCS ne posjeduje ništa od te vrste materijala. Kinoteka BiH je u posjedu. Moj prijedlog vlastima je bio da se Kinoteka i FCS objedine. Kinoteka ne posjeduje filmsku riznicu koju ima FCS već se brine o očuvanju kopija svjetski kanoniziranih filmova, dok se mi bavimo domaćim filmom. Meni bi bilo logično objediniti sav materijal tako da imamo pristup čitavom fundusu, knjigama snimanja, nagradama, fotografijama, scenarijima i svim ostalim materijalom koji su filmski autori dali Kinoteci na čuvanje i arhiviranje. Dosta materijala kojeg spominješ smo pronašli u Arhivu Bosne i Hercegovine upravo kad smo tražili fotografije za već pomenutu izložbu. Arhiv BiH je ustvari u posjedu pravnih i ekonomskih dokumenata i informacija vezanih za sve produkcijske kuće. No, smatram da prvo treba odabrati kurs kako raditi te onda vidjeti koji je najbolji način prezerviranja i arhiviranja i ostalih artefakata vezanih za filmsku istoriju Bosne i Hercegovine.

Sanjin Pejković: Da li postoje ideje vezane za buduće izdavaštvo?

Ines Tanović: Jedna od ideja za budućnost je da se ponovo pokrene časopis SINEAST. Međutim SINEAST se izdavao u okviru Kinoteke, a oni to ne pokreću. Kinoteka nema nikakav riješen status, oni su institucija o kojoj Bosna i Hercegovina ne želi da brine na državnom nivou, već je institucionalna briga prebačena na Kanton Sarajevo. Meni nije u cilju da pokrećemo neki novi časopis pored SINEAST-a koji je bio u samom vrhu filmskoteorijskog izdavaštva bivše države. Danas u Bosni i Hercegovini ne postoji teoretski ili filmsko-kritički korpus. Postoje prikazi filmova no to nije dovoljno. Na filmove se gleda iz estradne perspektive i po pitanju festivala i nagrada. I budući bosanskoherecegovački autori bi trebali posjedovati znanje o filmsko-teoretskom diskursu. Teško je osvijestiti vlast, ljude koji donose odluke. Jer ovo što mi pokušavamo nisu crveni tepisi, nisu festivali, to je jedan rudarski posao.

Sanjin Pejković: Koje su ti želje za budućnost? Gdje bi htjela da FCS bude kroz neko vrijeme?

Ines Tanović: Aktivnosti koje smo pokrenuli su mrvice koje smo uspjeli realizirati uz pare koje imamo u budžetu. Veliki cilj je pisanje istorije BiH filma. Okupili smo autore, prijavili smo se na fond za izdavanje te čekamo odgovor. Faruk Lončarević, Midhat Ajanović, Rada Šešić, Nebojša Jovanović i Elma Tataragić su prihvatili poziv za pisanje. To je najznačajniji projekat pred nama i jedan dugotrajan proces koji iziskuje godine rada i puno istraživanja. Drugi plan koji bih htjela ostvariti jeste da na Jagomiru ponovo napravimo jedan producentski ”hub”. Prostorije, koje sad pomalo renoviramo uz tehniku za digitalizaciju, montažni sto i arhivu koja bi bila dostupna online, bi bile otvorene mladim producentskim snagama koje bi imale prostor za razvijanje ideja, kancelarije, mali studio za snimanje. Moja želja je vidjeti da se pod jednim krovom okupljaju različiti projekti te da kroz FCS radimo apliciranje za projekte. Radili bi u tom slučaju primarno sa studentskim, niskobudžetnim filmovima. Realnost naših producentskih kuća danas je da životare. Ne može jedna mala producentska kuća koja radi jedan film u tri godine da održava tu produkciju jer nema od čega da živi. Po mom mišljenju mi možemo da obezbijedimo neke minimalne uslove mladima da dođu sa idejama i da rade. Cilj mi je da krenemo u produkciju. Ne na veliko, za to postoje veće producentske kuće, no u produkcije gdje bi mladi mogli dobiti potrebnu pomoć. Jer Filmski centar nije ničiji, on je naš, zajednički. Njega su gradili ljudi, filmski radnici kao moj otac koji je – skupa sa svojim kolegama – davao pare za gradnju objekata. Filmski centar treba vratiti filmskim radnicima.  

Sanjin Pejković: Kako gledaš na stanje bosanskohercegovačkog filma? Gdje su želje a gdje mogućnosti?

Ines Tanović: Što se tiče kinematografije Bosne i Hercegovine, produkcija je izuzetno siromašna. Prosječno se snima jedan do jedan i po film godišnje. Sve se zasniva na najtvrdoglavijim autorima, na onima koji su toliko tvrdoglavi i uporni da snime svoj film, po cijenu svega. A pravljenje filma u Bosni je mazohistička djelatnost, jer se toliko nema uslova, jer je toliko malo para. Sa tri do četiri miliona maraka naša produkcija bi procvjetala, jer imamo toliko mladih i talentovanih ljudi kojima se ne daju šanse. Oni dočekaju svoje 30-te i 40-te a da ne stignu napraviti nijedan kratki film. To je strašno. Reditelj se stvara kroz rad. Sredstva su potrebna. Mi nemamo kinematografiju, imamo incidentne filmove, radove koji praktično nastaju iz incidenta. Tematski, ja mislim da je to najveći problem. Mi kao autori znamo da ćemo u životu uspjeti proizvesti jedan do dva filma. I vrlo smo opterećeni time šta onda sa ta dva filma da kažemo. Druga stvar je da ja znam da ću u životu uspjeti napraviti nekoliko filmova. Mogla bih da se bavim različitim žanrovima, dječijim filmom, dokumentarnim. Međutim, u presiji nemanja para, svi smo obuzeti time da napravimo nešto grandiozno, da bude od državnog značaja, da tema obuhvati sve što može obuhvatiti, i rat i izbjeglištvo, i silovane žene. Jedan film godišnje ima užasan teret očekivanja od društva.

___