Panel diskusija o fikserima na WARM Festivalu u Sarajevu.

Foto: Ahmed Avdagić

Uloga fiksera za strane reportere je nezamjenjiva, naročito u ratnim područjima. Oni pronalaze sagovornike, uspostavljaju kontakte, traže prevoz, voze, prevode, idu sa reporterima na zadatke, a ponekad i za njih obavljaju intervjue i snimaju kadrove. S ozbirom na to da poznaju lokalni kontekst i jezik, njihova uloga u procjeni situacije i u razgovorima sa vojnicima i lokalnim stanovništvom je ključna. Fikseri u medijskim izvještajima su, međutim, potpuno zanemareni, jer na kraju priznanja za rad dobivaju reporteri.

Film “Fikseri u ratu: Nevidljivi reporteri” Reportera bez granica i Charles-Henry Frizona prikazan je u četvrtak na WARM Festivalu. Film prikazuje rad tri fiksera u Ukrajini, koji riskiraju svoje živote da bi sa novinarima iz drugih država išli na linije fronta, razgovarali i pratili ukrajinske vojnike, razgovarali sa građanima u ratom pogođenim područjima i pomagali da se publici u drugim državama prenesu priče iz Ukrajine.

“Gledajući film shvatamo da i u novinarstvu pomalo postoji sistem kasti i postoji tendencija da su fikseri ne samo nevidljivi već na dnu poretka”, rekla je Haleh Anvari, iranska umjetnica i nekadašnja fikserka u Iranu koja je moderirala panel nakon filma.

Ukoliko u Google ukucate termin “fixer” dobit ćete prevod da je to osoba koja dogovara poslove za druge, “posebno nedozvoljene i obmanjujuće”. Anvari kaže da je ova riječ degradirajuća i predlaže da se koristi termin lokalni producenti, kako bi se odalo veće priznanje ljudima koji se izlažu riziku da bi pomogli stranim novinarima i snimateljima.

Za fiksere ili lokalne producente ne postoji škola, većina osoba ovim radom se počne baviti igrom slučaja ili iz potrebe jer tokom rata izgube poslove i primanja. Posao fiksera zahtijeva snalaženje, različite kvalifikacije ali i sposobnost obavljenja više poslova odjednom. Anvari se kao i većina tim poslom počela baviti slučajno, ali to iskustvo dalo joj je osjećaj moći da može nešto promijeniti, naprimjer, način na koji su žene iz Irana u stranim medijima predstavljene.

Fikseri u Ukrajini i BiH

U dokumentarcu fikseri u Ukrajini idu na linije fronta, nose kacige i zaštitne prsluke, nalaze se sa ukrajinskim vojnicima koji ispaljuju rakete na suprotnu stranu. Nakon zadatka na kojima provode neko vrijeme vraćaju se kući u mjesta gdje nema oružanih sukoba.

“Veoma je teško napustiti linije fronta. Veoma teško je dopustiti da pređete na drugu stranu. I kada na kraju izađete, prođete kroz nekoliko sedmica adaptacije, ali onda se opet morate vratiti”, rekao je na panelu Dmitriy Pritulenko, koji dvije godine radi kao fikser za Al Jazeeru u Ukrajini. Poslom fiksera se počeo baviti 2014. godine kada je Rusija aneksirala Krim i kaže da je stranih novinara u posljednje vrijeme sve manje u Ukrajini, djelomično i zbog rata u Gazi.

Biti fikser u Ukrajini znači baviti se i birokratijom i tražiti dozvole za izvještavanje sa linije fronta.

“Kada idete sa vojskom to je komplikovanije, morate pokazati sve snimke i dogovoriti se sa komandantom, nadležnim šta će se objaviti, prije nego što objavite, pa treba vremena”, govori. Do sada nije nailazio na situacije da se snimci izbrišu već se samo nepoželjni dijelovi zamagle.

Slobodanka Boba Lizdek, marketinška menadžerica koja je tokom opsade Sarajeva radila kao fikserica, rekla je da su fikseri u Ukrajini kao i oni u BiH veoma hrabri, ali da je biti fikser u Sarajevu bilo potpuno drugačije iskustvo.

“Govorim o sebi i o mojim prijateljima i kolegama. Imali smo nevjerovatnu hrabrost da uradimo bilo šta, čak i nemoguće, tako da smo na ovom nivou isti ali u poređenju sa opremom ... mi nismo imali ništa”, rekla je Lizdek.

U Sarajevu fikseri nisu imali šljemove, zaštitne jakne, mobilne telefone i nisu mogli otići da se odmore na mjesto gdje se ne puca, već su, kaže, imali samo “srce, volju i žarku želju da ispričaju priču”.

“Stalno smo trčali. Ukoliko bismo imali takmičenje u trčanju, mislim da bismo svi bili šampioni, jer smo bili tako dobri, i tako brzi, nismo nosili zaštitne jakne, jer sa njima nije bilo moguće trčati”, rekla je Lizdek.  

Lidzek je bila jedna od rijetkih koja je sa stranim novinarima prelazila sa jedne na drugu zaraćenu stranu i nailazila je na razne situacije u kojima je morala intervenisati, nekada bi ispričala vic, a nekada odlučila da ne prevede neko neumjesno pitanje stranih novinara. Većina novinara je, kaže, bila na strani fiksera, koje su u Sarajevu zvali ''stringers'', i rijetko je nailazila na one koji su neljubazni ili arogantni. Za odlazak na opasna područja dobivali su više novca, a znalo se desiti da tamo odu sami bez novinara.

Fikseri ne rade ovaj posao samo kako bi zaradili, već, a naročito tokom rata, jer im je stalno do njihove zemlje.

“Stalo vam je do vaše zemlje, i želite da birate šta će se objavljivati. I ne želite da imate rusku propagandu”, kaže Pritulenko.

Danas postoje stranice i grupa gdje novinari mogu tražiti fiksere u Ukrajini ali i gdje fikseri mogu dijeliti informacije o novinarima. Postoje i crne liste njihovih poslodavaca – stranih novinara koji im naprimjer nisu platili ili su seksualno maltretirali fikserke. Panelisti su potvrdili da tokom ratova najveći broj osoba koje se bave ovim poslom su žene.