Organizacija i vođenje puta, prevod sa lokalnog na strani jezik, kao i tumačenje domaćih zakona, praksi i običaja, samo su neke od uloga koje na sebe preuzimaju fikseri. Najčešće novinari po profesiji, oni pomažu stranim kolegama da obrade lokalne teme i stave ih u odgovarajući kontekst. Od fiksera se traži jako puno, ali su zauzvrat dobro i plaćeni.

foto: pixabay

Posao fiksera zahtijeva mnogo vremena, energije, znanja i odgovornosti. Njegove obaveze su širokog raspona. Pored organizovanja snimanja i pronalaska sagovornika, često podrazumijevaju pronalazak hotela i restorana za novinarsku ekipu, a u vrijeme pandemije i brigu o testiranju svojih saradnika, kako bi mogli da se vrate u matične zemlje.

Američki novinar Jason Mojica u svom tekstu za VICE kaže da bez fiksera vijesti ne bi postojale.

„Evo male, dobro čuvane novinarske tajne: mi ne znamo sve. Bacite nas u sred oblasti zahvaćene ratom, prirodnim katastrofama ili u neku totalitarnu državu i mi ćemo vam doneti priču – ali ne zato što smo pametniji ili hrabriji od drugih. Uspećemo jer smo, verovatno, pronašli najboljeg fiksera“, piše on.

U knjizi „O novinarstvu i novinarima“ profesorica na odsjeku Žurnalistike u Novom Sadu Dubravka Valić Nedeljković kaže da su fikseri domaći vodiči i organizatori, a nerijeko i snimatelji. Oni rade za strane novinare koji na kraći period dolaze kako bi izvještavali o određenim lokalnim događajima, najčešće konfliktnog karaktera.

„Najpoželjniji fikseri su domaći novinari jer poznaju profesionalne potrebe izveštača, zatim društveno-politički-kulturni kontekst zemlje, veoma često imaju i dobre kontakte u političkim i ekonomskim centrima moći kako pozicionim tako i opozicionim“, navodi ona u knjizi.

Pored svih ostalih osobina, fikseri prvenstveno moraju biti pouzdani, kako bi njihove strane kolege dobile tačnu informaciju.

„Opasnost rada na terenu uz pomoć fiksera je to što osobe koje se time bave mogu interpretirati događaje iz sopstvene perspektive, odnosno jednostrano, pa će tako i novinari reporteri izvestiti auditorijum sopstvene zemlje. Reporteri na terenu se brane od jednostranog izveštavanja tako što međusobno razmenjuju informacije, proveravajući da li su fikseri dovoljno pouzdani“, piše profesorica Valić Nedeljković.

Važnost fiksera posebno dolazi do izražaja kada se izvještava iz ratnih područja, jer su to situacije koje zahtijevaju dobro poznavanje istorije i dnevne politike. Tu su i opasnosti znatno veće, pa se nerijetko dešava da novinari i njihovi fikseri stradaju u sukobima o kojima su željeli da izvještavaju.

Dobra organizacija

Kvalitet medijskog sadržaja uveliko zavisi od pripreme samog fiksera, a ukoliko posao bude dobro urađen, strane kolege će vam se ponovo javiti kada bude prilike za to ili vas preporučiti drugim novinarima.

„BiH je i dalje interesantna medijima iz inostranstva, bilo da su teme izgradnja postkonfliktnog društva, migracije, protesti ili političke napetosti kakve imamo priliku, nažalost, sada vidjeti. Tako da će i dalje postojati potreba inostranih medija da izvještavaju iz BiH, a samim tim i potreba da se oslanjaju na lokalne fiksere“, kaže slobodni novinar Ajdin Kamber, koji je do sada sarađivao sa medijima i novinarima iz Njemačke, SAD, Velike Britanije, Hrvatske i drugih država.

Koliko je važna uloga fiksera lično se uvjerio kada je krajem 2019. godine otišao u Albaniju kako bi izvještavao o zemljotresu. Na terenu je bio sam i nije mogao da se sporazumije sa svojim sagovornicima, jer oni nisu govorili engleski jezik.

„Našao sam se u situaciji da držim mikrofon i slušam sagovornike i pri tome apsolutno ništa nisam razumio. Naknadno mi je u gradu pomogao kolega oko prevoda i tek tada sam shvatio što su govorili. Sve je to potvrdilo i važnost i ulogu fiksera u radu na terenu u inostranstvu“, prisjeća se on.

Lokalni producenti

Andy Hayward, producent VICE News iz Velike Britanije, o fikserima razmišlja kao o lokalnim producentima. Zbog raznolikosti tema koje obrađuje, sa svojom ekipom često posjećuje strane zemlje radi snimanja i istraživanja. Početkom godine snimao je prilog o izbjeglicama i migrantima u Bosni i Hercegovini, dok smo ga sada pronašli na radnom zadatku u Poljskoj.

„Zbog posla koji obavljaju, često je 'lokalni producent' daleko prigodniji naziv od 'fiksera'. Oni moraju da budu savjesni, pouzdani i uporni, s velikim lokalnim znanjem i kontaktima. Moraju dobro komunicirati i razumjeti šta je različitim ekipama i medijskim organizacijama potrebno za njihove sadržaje“, govori Andy Hayward.

Za njega angažman fiksera ne znači samo brže obavljen posao. Bez njih, priča ne bi imala dubinu.

„Mnogi fikseri ne samo da prevazilaze jezičke barijere, već nude i vrijedan uvid u to kako se priča percipira unutar regije ili zemlje. Izgubili bismo vezu s lokalnim mrežama novinara i pristup specifičnostima priče“, navodi on.

Pronaći pouzdanog fiksera je nezgodno i rad novinara zapravo zavisi od toga da li će im dodatni član ekipe vjerodostojno prenositi informacije ili imati skrivene namjere. Posebno je teško pronaći ljude od povjerenja u područjima u koja međunarodne ekipe rijetko zalaze.

„VICE News ima dobru mrežu fiksera, snimatelja i domaćih producenta s kojima često sarađujemo. Ali kada ne možemo pronaći fiksera putem naše postojeće mreže, možemo da zamolimo kolege novinare, lokalne nevladine organizacije ili novinarske forume za preporuke. U konačnici, nikad ne znate kakav je neko zapravo dok ne radite s njim!“, naglašava Andy Hayward.

A radio je sa mnogo različitih ljudi, živopisnih profila. Neki od njih su bili objavljivani autori, slikari i studenti medicine. Kaže da je kod fiksera često primjećivao pravednički bijes dok se bore protiv zvaničnika, političara i osoba koje kontrolišu određene stvari, kako bi se priče odradile.

U obje uloge

Web administrator Glasa Amerike, novinar Aldin Arnautović imao je priliku da se nađe i sa druge strane. Prije deset godina otputovao je u London sa snimateljem kako bi izvještavao o neredima koji su trajali nekoliko dana. Na terenu su proveli četiri dana i bez fiksera ne bi uspjeli da snime materijal koji im je bio potreban.

„Lokalne stvari poput poznavanja sistema, lokacija, prevoza, običaja, ljudi, rasporeda institucija i slično, jednostavno su nepoznate svim strancima u svim gradovima. Vjerujem da se iz toga i rodio posao za fiksera koji u takvim slučajevima značajno skraćuje i usmjerava produkciju do željenog rezultata. Bilo bi vjerovatno moguće izvesti mnoge poslove i bez fiksera ali za to bi trebalo neuporedivo više vremena nego što novinarske ekipe najčešće imaju na raspolaganju. Fikser ubrzava proces i čini ga preciznijim“, kaže on.

Tokom godina radio je sa mnogo stranih kolega, mahom dokumentarista ili novinara iz Velike Britanije, Njemačke, Švajcarske, Danske, Italije, Amerike i drugih država. Dolazio je u situacije i da odbija posao fiksera, većinom zbog nepoznavanja teme od strane novinara, kao i nerazumnih zahtjeva ili očekivanja.

„Dešava se da ljudi na snimanje dolaze kao na 'safari', dok prije toga pročitaju samo neke najosnovnije informacije o mjestu i okolnostima u koje idu, članak - dva sa Wikipedije. Kada primijetim nepoznavanje osnova teme ili odustvo želje da se o nečemu nauči ili spozna, posebno kod komplikovanih tema, obično sam propuštao takve prilike“, navodi Arnautović.

Naglašava da svaki dobar posao, pa i ovaj, zavisi od iskrene i dobre komunikacije tokom cijelog procesa.

„Bude tu svega. Od vrhunskih profesionalaca do loše pripremljenih novinara, nekad i skrivenih agendi. Svoju fiksersku odgovornost uvijek sam shvatao na način da uradim maksimalno moguće za kolege, u datom trenutku i okolnostima. Rekao bih, ako je uopšte moguće izvući neko pravilo, da je najlakše dogovarati sa najboljima među njima, onima koji su za zadatak najkvalitetnije pripremljeni. Jer oni razumiju priču, cijeli proces pa, logično, i onaj dio produkcije koji se odnosi na fiksera“, naglašava.

Zaslužuju li potpis?

Kada se uzme u obzir količina i važnost posla koji fikseri odrade, postavlja se legitimno pitanje njihovog potpisa na kreiranim sadržajima. Dešava se da potpis izostane, iako su upravo oni imali značajnu ulogu u cijelom novinarskom procesu.

„Često fikseri odlično pripreme teren za novinare i obave većinu posla prije nego što novinari i dođu na snimanja, a dešava se da ukupne zasluge odu novinarima ili mediju, a da fikseri ne budu ni zasluženo potpisani. Takva praksa nije fer i trebalo bi se više računa povesti i drugačije se odnositi prema fikserima koji ulože jako mnogo truda, vremena i energije u pripremi snimanja. Definitivno kvalitet objavljenog sadržaja bez njihovog učešća ne bi bio na toj razini“, smatra Kamber.

Prakse su različite i zavise od više faktora. Arnautović navodi da se u nekim slučajevima i fikseri potpisuju na krajnji proizvod.

„Mislim da se 'ime na špici' treba određivati na osnovu suštinskog doprinosa radu. Ukoliko je neko prevezao ekipu i organizaovao im ručak, nema potreba da se za takve usluge spominje kao autor. Ukoliko je, s druge strane, fikser zaslužan za istraživanje ili pronalazak glavnih likova u priči bilo bi fer da on ili ona dobiju kredit za urađeni posao“, naglašava.

Nepotpisivanje je nekada i pitanje bezbjednosti, kako fikser ne bi snosio posljedice zbog svog rada.

„Zavisi od sadržaja i od fiksera. VICE News radi u mnogim autoritatnim zemljama i pokriva sporna pitanja, pa zbog zaštite samog sebe fikser možda ne želi da bude povezivan sa filmom. Takođe je tačno da nekad rad fiksera zapravo bude producentski i u tim slučajevima on treba biti prepoznat“, govori Hayward i dodaje da brojni fikseri i lokalni producenti sa kojima je VICE News sarađivao su vremenom preuzeli trajne uloge unutar kompanije.

___