Cilj mog istraživanja bio je prikazati na koji način okruženje u Bosni i Hercegovini utiče na razvoj medijske pismenosti građana. Iako je medijska pismenosti individualna kompetencija koja je kod svakog pojedinca razvijena u različitoj mjeri, prema tumačenju Evropske komisije postoji 5 faktora okruženja koji utiču na nivo medijske pismenosti građana: medijski odgoj u okviru obrazovnog sistema, zastupljenost medijske pismenosti u medijskoj politici, aktivnosti medijske industrije i nevladinih organizacija u oblasti medijske pismenosti, te dostupnost medija. Najviše nedostataka, odnosno prostora za unapređenje, trenutno postoji u oblasti medijskog odgoja u okviru obrazovnog sistema u našoj zemlji, kojeg je potrebno temeljito medernizirati i prilagoditi savremenim potrebama učenika i nastavnika, te u segmentu dostupnosti medija. 

 

Iako se sam pojam medijske pismenosti rijetko koristio u Bosni i Hercegovini do prije 2-3 godine, u okviru istraživanja je identifikovano desetak nevladinih organizacija, koje poduzimaju akivnosti koje su usmjerene na unapređenje medijske pismenosti građana. Mediacentar Sarajevo jedna je od rijetkih organizacija koja je i eksplicitno koristila pojam medijske pismenosti, a zbornik radova “Medijska pismenost” iz 2005. godine predstavlja jednu od najznačajnijih publikacija o ovoj temi u regiji do današnjeg dana. Iako postoje brojni projekti usmjereni kao medijskoj edukaciji različitih kategorija građana, istraživanje je pokazalo da je finansiranje ovih aktivnosti problematično. 

 

Primatelji medijske poruke trebaju znaju kritički interpretirati tu poruku, uzimajući u obzir brojne faktore, kao što su kontekst u kojem je poruka nastala, vjerodostojnost izvora, stav autora prema informaciji koju prosljeđuje itd. Bez pouzdanih i izbalansiranih informacija teško je formirati kritičku svijest o različitim društvenim pitanjima.

Interesantan podatak do kojeg sam došla tiče se filmske industrije i kina. Sa jedne strane, kada sam radila analizu aktivnosti medijske industrije u najširem smislu, koja obuhvata i filmsku industriju, došla sam do zaključka da skoro svi filmski festivali, a kojih ima dosta u našoj zemlji i koji imaju različita težišta od animiranog preko dokumentarnog do igranog filma, imaju i edukativne komponente. Dakle, filmska industrija u našoj zemlji ulaže velike napore da obrazuje svoje konzumente. Sa druge strane, podaci o dostupnosti kina u BiH su zaista pogubni. Poredbom podataka o broju kino platana u BiH sa prosjekom za EU 27 dolazimo do podatka da građani BiH imaju samo 17% pristupa kinu u odnosu na građane u EU.

 

Kada govorimo o pristupu medijima, čini nam se da to nije nikakav problem u BiH, da su nam svi mediji dostupni, možda i previše dostupni. Npr. kada poredimo situaciju sa unazad par godina, činjenica je da je gledateljima dostupno puno više televizijskih kanala. Međutim, ako podatke poredimo sa podacima u EU27, vidimo da situacija baš i nije bajna. Kao primjer bih izdvojila širokopojasni pristup internetu u BiH. Analiza je pokazala da dosežemo samo 44% dostupnosti širokopojasnog pristupa Internetu kojeg imaju građani EU. Digitalna agenda za Evropu je kao cilj postavila da do 2013. godine 100% teritorije bude pokriveno širokopojasnim pristupom internetu. To je značajno zato što internet ne služi samo za zabavu ili dođemo brže do informacija. Pristup internetu se u nekim zemljama smatra osnovnim pravom svakog građanina. Isto tako, u zemljama članicama EU je propisano koje je sve to usluge država dužna da nudi svojim građanima putem interneta. Kada na stvari gledamo iz ove perspektive, jasno je da je pred nam još dug put.

 

 

Pored analize faktora okruženja koji imaju uticaj na razvoj medijske pismenosti u BiH, ova publikacija pojašnjava i savremeno tumačenje pojma i koncepta medijske pismenosti na osnovu analize najznačajnijih dokumenata i aktivnosti Evropske unije, Vijeća Evrope, UNESCO-a u ovoj oblasti. Dakle, dat je historijski pregled razvoja definicija i koncepata medijske pismenosti. Iako se tumačenja pojma i koncepta medijske pismenosti razlikuju u zavisnosti od društva i konteksta u kojem se koriste, medijska pismenost se najčešće definiše kao „sposobnost pristupa medijima, razumijevanja i kritičke evaluacije različitih aspekata medija i medijskih sadržaja i ostvarivanja komunikacije u raznovrsnim kontekstima“ pri čemu se pojam medija uključuje televiziju i film, radio i snimljenu muziku, štampane medije, internet i druge nove digitalne komunikacione tehnologije. To je definicija koju koristi i Evropska komisija.

 

 

 

Od izuzetnog je zanačaj da građani Bosne i Hercegovine budi medijski pismeni. To se prije svega odnosi na kritički pristup medijskim sadržajima. Na žalost, u ne tako dalekoj prošlosti imali smo priliku na vlastitoj koži iskustiti moć negative političke propagande u širenju nacionalne netrpeljivosti, pa i u samim poticanjima na zločine prema drugim i drugačijim. Živimo u doba političkih tenzija, netrpeljivosti prema drugim i drugačijim po različitim osnovama, i upravo zbog toga je izuzetno značajano da građani Bosne i Hercegovine imaju mogućnost pristupiti različitim medijima i znati za sebe odabrati kvalitetan i pouzdan izvor informacija. Primatelji medijske poruke trebaju znaju kritički interpretirati tu poruku, uzimajući u obzir brojne faktore, kao što su kontekst u kojem je poruka nastala, vjerodostojnost izvora, stav autora prema informaciji koju prosljeđuje itd. Bez pouzdanih i izbalansiranih informacija teško je formirati kritičku svijest o različitim društvenim pitanjima. Pored toga za Bosnu i Hercegovinu jako je značajan i aspekt tehničke osposobljenosti za korištenje (novih) medija i informacionih komunikacionih tehnologija. Za relativno male i ekonomski slabe zamlje, novi medji i informacione komunikacione tehnologije mogu biti od velikog značaja. Kao primjer tu se može navesti mogućnost mladih ljudi da putem interneta slušaju predavanja koja su otvorena za sve studente na drugim univerzitetima širom svijeta i tako prošire svoja znanja u onim oblastima, u kojim to nije moguće ovdje. Pored toga, industrija IKT je privredna grana koja bilježi najveći rast u Evropskoj uniji. Online poslovanje, kupovina i prodaja usluga i dobara putem interneta bilježe značajan rast iz godine u godinu. Potencijala za razvoj npr. online poslovanja u BiH ima dosta. Upravno na taj način medijska pismenost može doprinijeti rastu društva znanja i ekonomskom razvoju zemlje. 

 

 

Zadatak medija i novinara trebao bi biti da razviju kritičku svijest i znanje o samim medijima, uključujući i tehnički i finansijski aspekt medija. Bilo bi lijepo vidjeti više emisija i priloga o tome kako nastaju televizijski programi, kako izgleda produkcija velikih događaja, kako se uređuju vijesti, šta konkretno znači digitalizacija televizijskog emitovanja i sl.

Za odgovarajuće unapređenje medijske pismenosti i procjene nivoa medijske pismenosti građana nužno je da medijska pismenost dobije značajnije mjesto u medijskoj politici i da budu jasno podijeljene nadležnosti svih aktera, uključujući nadležna ministarstva, regulatora i javni servis. Medijska pismenost eksplicitno se spominje u samo jednom podzakonskom aktu Politici sektora emitovanja. Uprkos tome, zakonskim i podzakonskim aktima postavljeni su solidni temelji za razvoj medijske pismenosti građana, prije svega kroz uspostavu savremenog regulatornog tijela za komunikacije i savremenog regulatornog okvira za rad medija usklađenog s evropskim standardima. 

 

Angažman države trebao bi prije svega da bude u domenu unapređenja ambijentalnih uvjeta potrebnih za razvoj medijske pismenosti. Medijska pismenost je posljednjih godina postala neizostavan dio medijske politike i medijske regulacije u razvijenim evrospkim zemljama, a neke zemlje su razvile i strategije razvoja medijske pismenosti. Posebnu ulogu država treba da ima u segmentu medijskog odgoja u okviru obrazovnog sistema. Potrebu za sistematskim i kontinuiranim medijskim odgojem građana UNESCO je prepoznao još 70-tih godina prošlog vijeka. Nakon donošenja UNESCO-ve Deklaracije o medijskom odgoju u Grünwaldu 1982. godine, u kojoj se ističe da politički i obrazovni sistemi moraju prepoznati svoje obaveze da u svojim građanima unaprijede kritičko razumijevanje fenomena komunikacije, te se nadležne institucije pozivaju da razviju programe za medijski odgoj na svim nivoima, od predškolskog do univerzitetskog, razviju obuke za nastavnike i potiču istraživanja o ovoj temi, medijski odgoj integrisan je u obrazovne sisteme širom svijeta, pa tako i u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, analiza zastupljenosti i načina tretiranja medijskog odgoja u Zajedničkoj jezgri nastavnih planovi i programa za osnovne škole i gimnazije u BiH pokazala je da medijski odgoj nije na odgovarajući način zastupljen ni u kvalitativnom ni u kvantitativnom smislu, te da edukacije za nastavnike i didaktički materijal za medijski odgoj gotovo i da ne postoje u Bosni i Hercegovini. Upravo u ovom segmentu država mora poduzeti korake kako bi medijski odgoj, koji na određen način jeste prisutan u nastavnim planovima i programima, prilagodila savremenoj ulozi i širokom dijapazonu modernih medija.

 

 

Mediji i novinari ne mogu se nikako posmatrati kao homogena grupa u ovom kontekstu. Medijska industrija se sastoji od različitih igrača, koji imaju različite ciljeve. Naravno da se ciljevi javnog servisa razlikuju od ciljeva komercijalnih privatnih medija ili community medija odnosno medija zajednice i to je apsolutno legitimno. Međutim ponekad se čini da i sami novinari i urednici zaboravljaju svoju funkciju, pa se te granice brišu i medijski konzumenti zbunjuju. Posebenu ulogu pri promovisanju medijske pismenosti bi trebali imati javni servisi. U nekim zemljama, npr. Velikoj Britaniji, to je i zakonski njihova obaveza. Pojavom i konstantnim razvojem različitih novih medija i tehnologija, od internet portala preko socijalnih mreža do usluga videa na zahtjev, tradicionalni mediji u cijelom  svijetu  bore se za svoju poziciju na tržištu u ekonomskom smislu. Pri tome mediji često ne pridaju pažnju edukaciji svojih medijskih korisnika i nemaju dovoljno prostora ili ne prepoznaju značaj u tome da pokušaju da vežu svoje konzumente za sebe razvijanjem međusobnog razumjevanja i povjerenja. Zadatak medija i novinara trebao bi biti da razviju kritičku svijest i znanje o samim medijima, uključujući i tehnički i finansijski aspekt medija. Bilo bi lijepo vidjeti više emisija i priloga o tome kako nastaju televizijski programi, kako izgleda produkcija velikih događaja, kako se uređuju vijesti, šta konkretno znači digitalizacija televizijskog emitovanja i sl. 

 

 

Za početak svako od nas može razmotriti vlastite medijske navike. Da li se osjećamo ugodno sa medijima koje koristimo? Da li smo doživjeli neke neugodne situacije npr. na društvenim mrežama? Da li čitamo uslove korištenja određenih usluga ili ih automatski prihvatamo? Da li se dobro osjećamo ako smo dostupni 24 sata na mobitel ili nas to nekada i opterećava? Kako mediji utiču na našu djecu? Šta su pozitivni aspekti, a šta negativni? Ova vježba može biti jako korisna za svakog pojedinca i pomoći mu da optimizira vlastito korištenje medija. Pored toga, mislim da svako od nas može i treba da da svoj doprinos i pomogne prvenstveno djeci i starijim osobama da postanu kompetentni korisnici medija. Pronaći odgovarajuće medijske sadržaje za djecu, razgovarati s tinejdžerima o značaju zaštite privatnosti na internetu, o slikama koje nam posreduju mediji, ili pomoći starijem komšiji da uvede internet, nabavi tablet ili koristi pretraživač ili Skype, konkretni su primjeri kako možemo biti ambasadori medijske pismenosti.

 

 

 

Kao što se i mediji u najširem smislu te riječi svakim danom sve više razvijaju i nove tehnologije postaju dostupnije i u Bosni i Hercegovini, tako neminovno raste i medijska pismenost građana Bosne i Hercegovine. Međutim, kako bismo maksimalno iskoristili potencijal medijske pismenosti za razvoj demokratskog društva zasnovanog na kompetentnih građanima koji u punom obimu uživaju pravo na slobodu izražavanja potrebno je poduzeti korake kako se medijsko opismenjavanje ne bi prepustilo samim građanima i njihovim kapacitetima. Ova publikacija sadrži i dio koji identifikacijom aktera koji bi trebali biti nosioci aktivnosti u ovoj oblasti i preporukama za unapređenje medijske pismenosti građana pokušava odgovoriti na pitanje kako unaprijediti medijsku pismenost u Bosni i Hercegovini. Nadam se da će ova publikacija pomoći svim onim akterima iz vladinog i nevladinog kao i privatnog sektora, koji bi trebali da rade na unaprjeđenju medijske pismenosti, da bolje shvate savremeni koncept medijske pismenosti, zbog čega je ona značajna za bosanskohercegovačko društvo, te da ih potakne na nove aktivnosti i bolju međusobnu saradnju.