Ove sedmice sam na Međunarodnom festivalu novinarstva u Perugi, u Italiji, održao govor na temu “Zašto novinari trebaju biti aktivisti”. Izuzev par odstupanja od teksta, evo šta sam rekao:

 

Istraživački novinar New York Times-a James Risen je prije dva mjeseca na Twitteru javno osudio odnos Obamine administracije prema štampi. Administracija je, kazao je on, “najveći neprijatelj slobode štampe u jednoj generaciji.”

 

Risenova tirada je postala tema razgovora među ljudima koji prate i komentarišu novinarstvo. Neki od njih su kazali da novinar ne treba javno izražavati takve stavove, jer to može potaknuti čitaoce da dovedu u pitanje opredjeljenje novinara – kao i njegove novine – za objektivno izvještavanje. Ali urednik zadužen za novinarske standarde ovog lista je rekao Margaret Sullivan, urednici za javnost lista Times, da je Risen učinio pravu stvar.

 

„Generalno,“ rekao je urednik, „naši izvještači shvataju da ne trebaju izražavati komentare o temama koje pokrivamo i oni to ne rade... Ja bih ovo stavio u jednu drugu kategoriju.“

 

Koju kategoriju? Slobodu štampe, naravno. I bio je u pravu.

 

Ovo je bio važan trenutak u istoriji New York Times-a. List je zvanično priznao da nije neutralan – i da se ne pretvara da je neutralan – prema ovoj temi. Times je, kao organizacija, zauzeo aktivistički stav – daleko od svoje tradicionalne uloge posmatrača i izvještača.

 

Ono što danas želim da vam poručim jeste da svi novinari sebe trebaju smatrati aktivistima u svijetu u kojem sada živimo.

 

Prije nego što ovo dodatno objasnim, dozvolite da prvo objasnim šta mislim pod novinarstvom i aktivizmom.

 

Novinarstvo može obuhvatiti veoma mnogo stvari, od detaljnog istraživačkog rada do površne zabave, ali za našu svrhu pod tim podrazumijevam pružanje pomoći ljudima da razumiju u kakvom svijetu žive da bi mogli donositi bolje odluke o načinu na koji žive. To često zahtijeva iznošenje istine bogatima i moćnima, te razotkrivanje stvari koje bi bogati i moćni radije držali u tajnosti. Ono obuhvata i iscrpnost, tačnost, pravičnost, nezavisnost i – ovo se ne upotrebljava dovoljno – transparentnost. Novinarstvo je ključno za slobodu, jer je ono kamen temeljac slobode govora.

 

Što se tiče aktivizma, jednostavno ću upotrijebiti definiciju iz rječnika: „politika ili aktivnost vođenja snažne kampanje s ciljem podsticanja političkih ili društvenih promjena.“ Tome bih dodao – ponekad je aktivizam i kampanja da se nešto spriječi.

 

U mnogim dijelovima ovog svijeta bavljenje pravim novinarstvom jeste aktivizam – zato što je iznošenje istine u pojedinim društvima čin kojim se podstiču promjene. Osjećam poštovanje prema ljudima koji rizikuju svoju slobodu, a ponekad i svoj život, da bi svojim sunarodnicima i ostatku svijeta ispričali šta se dešava tu gdje oni žive. U sljedećem govoru će vam se obratiti jedan od njih.

 

U zapadnim demokratijama sa čvršćom tradicijom slobode govora i slobodne štampe, predodžba o novinarima kao aktivistima se često smatra stajanjem na jednu stranu, što je u suprotnosti sa novinarskim normama. Ali postoji duga i časna istorija onoga što nazivamo „novinarstvom zagovaranja“, tj. razotrivanja nepravdi s apsolutnim ciljem izazivanja bijesa javnosti, a zatim javne akcije koja bi dovela do promjena. U Americi su se početkom 20. vijeka ljudi koje smo zvali „borcima protiv korupcije“ (eng. muckrakers) sjajno bavili ovom vrstom novinarstva. Danas su filmska radnica Laura Poitras, koja će ovdje govoriti večeras putem video veze, i njene kolege među mnogima koji nastavljaju ovu tradiciju. (Obavezno pogledajte film CitizenFour; sjajan je).

 

Danas imamo i novu kategoriju novinarstva u ovoj sferi – novinarstvo kojim se bave ljudi koji su prvo zagovarači, a zatim medijski stvaraoci. Govorim o organizaciji Human Rights Watch, koja dosljedno podržava sjajno izvještavanje o temama u vezi s ljudskim pravima širom svijeta.

 

Govorim o organizaciji American Civil Liberties Union (ACLU), koja se u mojoj zemlji dosljedno bavi najboljim novinarstvom – u više značenja te riječi – o prijetnjama našim osnovnim slobodama. U interesu transparentnosti, trebam pomenuti i svog izuzetno talentovanog nećaka Daniela Kahna Gillmora, koji radi za ACLU.

 

U prošlosti su se ove organizacije i nevladine organizacije slične njima širom svijeta bavile novinarstvom. Ali da bi došli do publike, morali su da ubijede tradicionalne medijske kuće da posvete pažnju, a zatim da objave ili emituju izvještaje zasnovane na informacijama koje su prikupile ove nevladine organizacije. Sada je, u digitalnom dobu, svaka organizacija bilo koje vrste u isto vrijeme i medijska kuća i može direktnije doprijeti do publike. Saradnja sa tradicionalnim novinarima je još uvijek korisna, ali više nije apsolutno nužna kao što je nekad bila. Mi novinari treba da pozdravimo ulazak zagovarača u ekosistem novinarstva – i da im odamo priznanje za njihov rad. Uzgred, American Civil Liberties Union vjerovatno podnosi više sudskih tužbi za otvaranje dosjea o temama koje se tiču slobode, koristeći Američki zakon o slobodnom pristupu informacijama, nego sve tradicionalne medijske kuće zajedno.

 

Ne želim time reći da se svi zagovarači bave novinarstvom – daleko od toga. U mnogim slučajevima dobijamo neistinitu, nepravičnu propagandu. Moramo znati razlikovati to dvoje, kao novinari i kao javnosti – a to je jedna sasvim druga priča.

 

Dakle, imamo polaznu liniju novinarskog aktivizma – svuda oko nas i često veoma dragocjenu – o cijelom nizu tema. Zbog toga se mnogi tradicionalni novinari, naročito u mojoj zemlji, osjećaju neugodno. Zašto? Zato što nam govore, stalno iznova, da je jedna od suštinskih vrijednosti novinarstva objektivnost, odnosno neutralnost.

 

Ali, čak i oni novinari koji se mole na oltaru objektivnosti trebaju priznati da, barem o nekim pitanjima, nikako ne mogu biti objektivni. Odnosno, u najmanju ruku, ne bi to trebali biti. O nekim pitanjima moramo zauzeti stavove, iako nas ti stavovi mogu suprotstaviti politici ljudi i institucija o kojima izvještavamo.

 

Koja su to pitanja? New York Times je odabrao jedno: sloboda štampe. Nadam se da se niko ovdje ne bi osporio potrebu zauzimanja stava za slobodu štampe.

 

Ali, ja bih sugerisao da je ovo samo jedno od nekoliko temeljnih pitanja zbog kojih su novinari koji ne zauzmu aktivistički stav nepodobni da se zovu novinarima. Sva ova pitanja su dio širih tema koje čine suštinu slobode, među kojima su: slobodna izražavanja, sloboda udruživanja, sloboda sarađivanja, sloboda inoviranja.

 

Mi tu ne možemo biti neutralni. Trebamo biti otvoreno pristrasni na strani otvorenosti i slobode. I tačka.

 

Moćne vlade i korporacije predvode napad na ove suštinske vrijednosti, obično u ime naše zaštite ili da nam pruže više udobnosti. U tom procesu, ova moćna tijela stvaraju niz tačaka zagušenja. Daju sve od sebe da zaključaju veliki dio naše tehnologije i komunikacija i stvaraju sistem u kojem drugi kontrolišu ono što govorimo i radimo na webu.

 

To je izdaja obećane decentralizacije Interneta, gdje govor i inovacija i saradnja često počinju na rubovima ove mreže nad mrežama, gdje nikoma nije trebalo odobrenje da se time bavi. Tačke zagušenja znače da moramo tražiti odobrenje.

Šta su ove tačke zagušenja? Najočitije je ono što se dešava samom Internetu. Za početak uzmimo direktnu cenzuru, koja predstavlja rastući trend u isuviše mnogo dijelova svijeta. Ne mogu zamisliti da bi se bilo ko ovdje mogao pobuniti protiv novinarskog aktivizma na tom frontu.

 

Nadgledanje je takođe postalo metoda pomoću koje vlasti – često u saradnji sa velikim kompanijama – prate šta novinari i aktivisti rade – daleko prevazilazeći zadatak zaustavljanja terorizma i rješavanja teških krivičnih djela. Nadgledanje ima mjerljiv efekat obeshrabrivanja slobode izražavanja i nijedno društvo koje se sveobuhvatno nadgleda ne može tvrditi da uživa osnovnu slobodu. Iz istorije znamo da to umrtvljuje inovativnost i kulturu. Ako se aktivno ne suprotstavimo masovnom nadgledanju, nepodobni smo da se zovemo novinarima.

 

Još jedna tačka zagušenja je telekomunikacijska industrija. U Americi i u mnogim drugim zemljama – a često u saradnji sa vladama – veliki telekomi kažu da oni trebaju imati pravo odlučivanja o tome koje će informacije doći do uređaja koje ljudi imaju, kojim redosljedom i kojom brzinom, te da li će uopšte doći do njih. Upravo o tome se govori u debati o neutralnosti mreže u SAD-u: da li ove odluke trebamo donositi mi, na rubovima mreža, ili telekom kompanije koje pružaju pristup Internetu. Ako ne povedemo kampanju za otvorene i istinski konkurentne mreže, nepodobni smo da se zovemo novinarima.

 

„Intelektualna imovina“ je dragocjen koncept, ali i ona je tačka zagušenja. Hollywood i njegovi saveznici pokušavaju da zaključaju ili kontrolišu inovativne tehnologije koje prijete poslovnim modelima vodećih kompanija. Oni, među ostalim taktikama, zloupotrebljavaju sisteme zaštite patenata i autorskih prava. I nikada, baš nikada, ne odustaju. Posljednji podli napad od strane ove grupe je tajno dogovoreni sporazum pod nazivom Transpacifičko partnerstvo. Ovaj sporazum predstavlja najnoviji pokušaj kartela koji štiti svoju intelektualnu imovinu da spriječi inovacije i govor koje ne može kontrolisati – među mnogim drugim negativnim posljedicama. (Znamo nešto o tome, jer je Wikileaks objavio nacrte nekoliko poglavlja ovog glomaznog sporazuma.) Ako javnosti ne objasnimo šta se dešava, a zatim ne provedemo kampanju za otvoreniji proces i za pravo na inovacije, nepodobni smo da se zovemo novinarima.

 

Kad smo kod Wikileaksa, da pomenemo još jednu tačku zagušenja: vodeće sisteme plaćanja kao što su Mastercard, Visa i PayPal. Oni su gotovo zatvorili Wikileaks zaustavljajući njegovo finansiranje. Samo je nekoliko medijskih kuća to primijetilo, a još manje ih se požalilo. Ipak, ako nećete biti plaćeni za svoj rad, od čega ćete živjeti? Centralizovana industrija plaćanja po automatizmu ima ogromnu moć nad sposobnošću novinara da zarađuju za život. Ako ne povedemo kampanju protiv njenih samovoljnih odluka, nepodobni smo da se zovemo novinarima.

 

Hajdemo sada biti iskreni u jednoj stvari: mi smo pomogli u stvaranju nekih od ovih tačaka zagušenja – birajući udobnost umjesto slobode, oslanjajući se na centralizovane Internet platforme kao što su Facebook, Twitter i Google. Moram istaći da ove kompanije zaista pružaju korisne usluge. I često pokušavaju biti zagovarači slobode govora, mada to ne rade dosljedno.

 

Ali, da li je novinarima jasno da Internet dobija nove urednike, naime ljude koji rade za neke od ovih kompanija? Da li je novinarima jasno da hraneći Facebook hrane kompaniju koja će biti njihov najveći finansijski konkurent? Da je ovo samo pitanje poslovanja, ne bih ga ni pominjao. Ali, to je mnogo više od toga. Ovdje se radi o tome da li će uslovi pružanja usluga malog broja divovskih kompanija, umjesto Prvog amandmana i drugih sličnih zakona, efektivno odrediti naša prava slobodnog govora. Ako ne budemo zagovornici otvorene, decentralizovane tehnologije i komunikacija, nepodobni smo da se zovemo novinarima.

 

Korporativne online sile nas takođe špijuniraju. To je njihov poslovni model. Novinari toga postaju svjesni, više u Evropi nego u SAD-u, ali svi moramo više razmišljati o tome kako ove kompanije mogu koristiti i zloupotrijebiti ogromne količine podataka. Ako ne povedemo kampanju za privatnost protiv korporacija, a ne samo vlada, nepodobni smo da se zovemo novinarima.

 

Ne tražim od novinara da zanemare sve nijanse ovih tema; život i poslovanje i politika su zaista složeni. Ali kada se radi o stvarima koje direktno prijete našim možda i najosnovnijim slobodama – bez kojih bi novinarstvo bilo mnogo teže, ako ne i nemoguće – nema izgovora zašto nismo objasnili šta je na kocki. Niti ima izgovora što nismo poduzeli direktniju akciju.

 

Suštinske slobode – izražavanja, udruživanja i tako dalje – treba da budu svačije pravo. Novinari imaju dužnost da budu njihovi branitelji.

 

I stoga svoje prijatelje novinare molim sljedeće: zauzmite stav, glasno i ponosno. Budite aktivisti. To je dio vašeg posla, osim ako više volite svijet zagušenja i da vas drugi kontrolišu.