Čistog srca, namjera, i bez nasilja uspjeli smo započeti nešto veliko.  Građani i građanke Sarajeva konačno su se probudili iz dugog sna.

Foto by Srđan Vuletić

Užasnut, sblaznut,  s osjećajem fizičke boli, čitam a ne vjerujem.

Tromjesečna beba ne može na liječenje jer  se političari kao ne mogu dogovoriti oko Zakona!  Nikad nisam čuo ovakav apsurd. Pa valjda političari služe da urede da bebe nikada ne bi bile ugrožene?

Nevjerovatno je da odrastao, zdrav čovjek može da prihvati ugrožavanje života bebe. A još nevjerovatnije da to rade IZABRANI političari onima koji su ih birali.

JMBG je političko pitanje koji prijeti da uzme žrtve u djeci. Jedni hoće još jednu razliku , još jednu podjelu, ovaj put u zasebnom broju za svaki entitet.  A drugi da, kao,  brane državu od prvih. I prvi I drugi se enormno bogate kao uposlenici  države.  Bosanski Number-wars.

Kasno je, frustriran idem spavati, ali ujutro otkrivam da frustracija nije nestala.  Trebao je biti sasvim običan dan, sve dok nisam uključio kompjuter.

Sljedeća scena je 36 sati poslije  Hodam među hiljadama ljudi. Mojih ljudi. Protestuju. Sa djecom, bebama, u kolicima. Odlučni i jaki, dostojanstveni i nenasilni.  Potpuno drugačiji ljudi od onoga što svakodnevno viđam živeći u Sarajevu.

Sada nakon svega mogu reći da sam svjedočio istorijskom momentu probijanja mentalne barikade straha kod stanovnika Sarajeva. Straha, da, građani ne mogu ništa promjeniti. Straha da građani u ovoj zemlji ne mogu uplašiti vladu.

***

Oko 09:30 ujutro,  05.06. dodan sam u novu Facebook  grupu.

Nekoliko članova, frustriranih nepravdom, licemjerstvom i drskošću prema maloj Belmini. Baši kao i ja. Na zidu nekoliko postova.  Jedna osoba kaže da je spremna privatnim automobilom blokirati ulaz u zgradu Parlamenta BiH. Ali da ne može sama. Ubrzo se prijavljuje drugi vozač. Taguje moje ime.

“Učestvujem. Dolazim autom”, odgovaram.

U nekoliko postova sve je dogovoreno. Imamo 5-6 auta a pješaci da idu na plato.  Dogovor je da se vozači susretnu i upoznaju 15 minuta do jedan. Ispred autopraonice nekoliko stotina metara udaljene od Parlamenta.

Na  zakazano mjesto stižem prvi. Imam taj nekorisni običaj da uvijek krenem dosta ranije.  Ovaj put 20 minuta prije dogovorenog vremena.

Ubrzo počinju pristizati članice i članovi grupe. Okuplja nas se petnaestak sa 7 automobila.

U grupnoj diskusiji odlučujemo da prvi par automobila prodje ulaz i zatvori obje saobraćajne trake.  Drugi par stane na raskrsnici, ispred ulaza a treći malo prije raskrsnice.

Pošto sam ranije parkirao naopačke, tj. u suprotnom smjeru  gubim red u koloni i ostajem zadnji. Stižemo na malu raskrsnicu –  ulaz u garažu Parlamenta.

Manevar iznenadan i kao što smo se dogovorili. Sve je trajalo nekoliko sekundi. Zatvorili smo prostor tako da se između naših auta ne može provući službeni automobil, a da pješaci mogu prolaziti.

Izlazim iz auta, ostavljam ga u blokadi i pješice nastavljam prema platou ispred parlamenta.  Jednoj osobi  koja je izašla iz auta ispred govorim da se udaljimo bez okretanja. Dok pješica prelazimo stotinjak  metara udaljenosti prema  platou,  iza leđa čujemo uzvike iznenađenih  zbunjenih policajaca.

Na platou dvadesetak ljudi. Nekoliko na brzinu sklepanih transparenata. Upoznajem  se nekima. Govorimo im da smo blokirali ulaz. Predlažu da se vratimo, stojimo kod auta i sprječavamo “pauk” vozilo da odnese blokadu.

Hronologija ostatka ove priče zabilježena je u vijestima velikog broja domaćih i stranih medija.  Blokada Parlamenta BiH od početka do kraja,  trajala je 39 sati. 14 sati blokada je bila potpuna i iz zgrade su pušteni samo bolesni.  

Među, kažu, 1500 blokiranih ljudi bilo je i nekoliko stotina stranaca, bankara, koji su se tu zatekli na nekoj konferenciji.  Bad luck za njih. Nismo imali pojma da će biti tu ali će se kasnije ispostaviti da je njihova prisutnost bila bitna.

***

Srijeda

Nadrealan prizor. Stojimo među automobilima ispred ulaza u garažu. Policija potpuno zbunjena. Prilaze pitaju ko smo, mi kažemo građani. Pitaju ko je organizator, mi kažemo svi smo.

Policija blokira prilaz drugim automobilima. Ulica je zatvorena sa obje strane.

Više nas bez prestanka šalje informacije i fotografije na socijalne mreže. Pozivamo ljude da nam se priključe. Broj ljudi lagano raste.  Stiže još jedan automobil. Otac bebe koja nema matični broj. Ignoriše policijska upozorenja i parkira svoje auto u blokadu. Na krov, kao zastavu, postavlja sjedalicu za bebu.

Pričamo, šta ćemo i kako. Lako se dogovaramo o glavnom zahtjevu. Zakon o JMBG i to odmah.

Nešto kasnije papir sa četiri zahtjeva predat je službi Protokola Parlamenta BiH.
1.    Odmah usvojiti Zakon o JMBG-u
2.    Formirati državni Fond solidarnosti po uzoru na zemlje regije
3.    Da se ministri i poslanici odreknu 30 % svojih plata do kraja mandata u korist Fonda
4.    Da se krivično ne progone građani i građanke koji su učestvovali u blokadi  

Tri sata nakon početka blokade, među demonstrante silazi Mirjana Micevska, portparolka Vijeća Ministara.  Obavještava nas da je Vijeće ministara donijelo privremenu odluku koja će djeci omogućiti JMBG, a da se Parlament obavezuje da će za šest mjeseci donijeti Zakon. Zakon u kojem je bilo dovoljno promjeniti  imena gradova nastalih nakon dejtonskog sporazuma. I ništa od ovoga se ne bi desilo.

Službenica nas moli da se raziđemo.

Ljudi oko mene hodaju okolo, komentarišu odluku Vijeća ministara.  Mnogi misle da je pobjeda već ostvarena i da se treba razilaziti. Ja sam bio mišljenja da treba ostati. Iz više razloga.

Prvi je da je odluka (uredba) podzakonski akt i lako ju je povući iz upotrebe ili promjeniti. Mišljenja sam da su Zakoni bolje rješenje, posebno jer ovaj nije trebao velike izmjene.

Drugi razlog je nepovjerenje prema vladi. Ne bi bilo prvi put da građanima neko slaže.

Neki ljudi se razilaze ali dio ostaje. Većina vlasnika automobila sa blokade odlučuje da ostaje, samo jedan auto izvlači se.

Noć pred Parlamenton uglavnom besana. Razmišljam o situaciji u kojoj sam se našao, o odlukama, posljedicama.  Ipak, uvjeren sam da radimo ispravnu stvar. Ne smijemo dopustiti da živote djece ugrožava birokratija.

Ujutro oko 7 pijemo kafu u obližnjem kafiću. Potpuno smo demoralisani jer smo očekivali da će nam se tokom noći priključiti  još ljudi. A nije došao niko.  Noć pred Parlamentom provelo je 20 ljudi.

Četvrtak

Oko 10 sati, kada je zakazan početak sjednice Parlamenta, broj ljudi ispred parlamenta počinje da se naglo povećava. Sugrađani i sugrađanke, majke s djecom, penzioneri, građani  i građanke iz drugih gradova.  Ljudi dolaze, donose hranu i piće za demonstrante. Sarajevo kakvog se sjećam i kakvo volim.

Parlamentarke nam nude da se Zakon spremi i uputi u proceduri ispred foruma žena nekoliko stranaka. Čekamo.

Popodne, grupa demonstranata ulazi na pregovore. Poslije sat izlaze i prenose nam da Parlament nema kvorum i da poslanici iz RS-a odbijaju da rade jer se osjećaju ugroženim.

Demonstranti se dijele u tri grupe. Sa majkama i bebama na čelu kolona prilazimo ulazima u dvije zgrade i postavljamo potpunu blokadu. Niko ne može izaći. Broj policije raste. Sada imaju i štitove i oklope. Borba živaca se nastavlja.

Saznajemo da su u zgradi i strani bankari. Više ljudi, na razne načine urgira da se stranci puste. Ljudi odbijaju.

Neki službenici pokušavaju ležerno izaći kroz ljudski prsten. Vraćeni su nazad. Neki se zalijeću u živi zid, žele da napadnu. Psuju. Ipak,  demonstranti ih vraćaju a policija se trudi da se što manje miješa. Kao da čekaju da se desi incident.

Nekoliko službenika uspjeva pobjeći iz zgrade. Predsjedavajući Vijeća Ministara krši naređenej o nenapuštanju zgrade a njegovo osiguranje nogama mu krči put kroz nekoliko mladića i djevojaka. Troje demonstranata je povrijeđeno.

Među ljudima raste bijes a broj demonstranata povećava se.

Popodne se demonstracijama prodružuju grupe mladih sa „alkoholnom logistikom.“ Ne dopada mi se to što na momente vidim.  

Sati prolaze, već je noć. Pred Parlamentom sve više pijanih. Sa socijalnih mreža stižu ruganja pojedinih službenika zatvorenih u zgradi. „ olešili su se kobasicama, stukli sve iz bifea“.

Na drugom spratu vidimo da je u toku party. Vidimo sjene koje plešu.

Kako ulazimo u drugu noć, ljudi se osipaju. Ostaju samo najuporniji i pijani. Oko 2:30 pojavljuje se Visoki predstavnik. Traži puštanje stranaca a mi tražimo obećanje da će nametnuti Zakon. On obećava da će pokrenuti mehanizme ali da ne može obećati i rezultat.

Trebalo je malo vremena da se neki pijani demonstranti ubijede da se stranci puste. Odlazim kada se spremao njihov izlazak. Stižem kući i liježem spavati poslije 36 sati.

Oko 4 sata zvoni telefon i javljaju mi da je policija iskoristila puštanje stranaca i iz zgrade oslobodila sve ljude iz nje. Nekoliko demonstranata je uhapšeno uz prekomjernu upotrebu sile.

Ipak, protesti nisu zaustavljeni. Danas peti dan bitke za bebe, još mi se nisu slegli svi utisci. Međutim siguran sam u dvije stvari:

Čistog srca, namjera, i bez nasilja uspjeli smo započeti nešto veliko. Građani i građanke Sarajeva konačno su se probudili iz dugog sna.
 

Protesti se nastavljaju. Pridružite se!