Iako strani reporteri nisu uspjeli natjerati svijet da zaustavi rat u BiH, proizveli su dovoljno dokaznog materijala da se ratni zločinci kad tad dovedu pred lice pravde. O izvještavanju iz ratnog Sarajeva piše Zrinka Bralo.

Prve dane opsade Sarajeva provela sam uglavnom u hodniku s komšijama uz svijeće i oblake dima dok je još bilo cigara. U šoku, strahu i jezivoj neizvjesnosti osluškivali smo grmvljavinu granata i raspravljali o tome iz kojeg pravca dolaze i gdje padaju. Ja bih u sebi prebrojavala koga znam u kojem dijelu grada i u vrijeme zatišja neuspješno telefonom pokušavala da saznam jesu li dobro.

Nakon par sedmica počelo je nestajati struje. Kad smo pojeli sve iz otopljenih zamrzivača počelo je nestajati i hrane. Dijelilo se sve u hodniku komšijski ali krajem maja i to je spalo na jedan manji obrok dnevno. Život je za mene postao vertikalan (gore - dole po neboderu) jer sam se oporavljala od bolesti i nisam još uvijek imala snage da istrčavam u vanjski svijet pred snajper koji je operisao pred ulazom u zgradu. Onda je prestao da radi telefon. Jednog je dana u hodnik utrčala moja radijska kolegica Merdijana Šuvalija koja je već počela da radi za Sky News. Nije se uspjela vratiti kući od granatiranja pa je došla da prespava. Od nje sam saznala da u grad stižu strani novinari i da im trebaju prevodioci.

Bijeg iz zadimljenog hodnika

Slijedećeg jutra sam uspjela da se prebacim do RTV doma i da na radiju nađem svog urednika Boru Kontića. Omladinskog programa više nije bilo al’ pošto sam znala nešto engleskog Boro me je uputio u međunarodno odjeljenje da pomognem sa prevođenjem za strane novinare zajedno sa Zokom Stevanovićem. Moja majka se ježila od pomisli na trčanje pred snajperima i granatama do RTV-a svaki dan, posebno kad je 20. juna poginuo moj komšija Saša Lazarević koji je također radio sa stranim novinarima. Al’ povratka u zadimljeni hodnik za mene više nije bilo.

Teško je opisati tu mješavinu straha i tjeskobe od sveopšte propasti koja nas je snašla sa osjećanjem uzbuđenja da konačno radim nešto korisno. Strani novinari su sa sobom donijeli nadu da nismo zaboravljeni. Energija sa kojom su trčali za granatama i montirali snimke do kasno u noć je bila zarazna. BBC je u to doba već dovukao svoju satelitsku antenu u  sjedište UNPROFOR-a jer se iz Sarajeva, što zbog uništenih predajnika što zbog raspada JRT-a, nisu mogli slati video izvještaji. Arnout Van Linden i Sky News su neko vrijeme bili jedina strana ekipa u gradu i slali snimke sa Pala što je bilo ravno čudu.

Zrinka Bralo, novinar nekadašnjeg Omladinskog programa Radio Sarajeva, živi u Londonu gdje je već deset godina direktor organizacije za prava manjina, imigranata i izbjeglica u Velikoj Britaniji. Za vrijeme rata u Sarajevu radila je za European Broadcasting Union (EBU) gdje je imala priliku surađivati sa vodećim međunarodnim ratnim reporterima.

U roku od par dana juna preko 20 stranih ekipa su se našle u Sarajevu. Ja sam padala s nogu jer, osim nekoliko ekipa kao što su CNN, BBC i ITV, niko od ostalih nije imao prevodioca tako da se znalo desiti da po par dana ne odem kući. A i to je u to doba već postala normalna pojava za većinu kolega na RTV-u.

Jedan od razloga za povratak stranih ekipa u Sarajevo leži u činjenici da je 26. juna u grad stigla ekipa Evrovizije sa satelitskom opremom za slanje video izvještaja iz Sarajeva. Ukratko, Evroviziju čine svi evropski javni servisi i funkcija odjela za vijesti je da u situacijama kada je to potrebno, članicama pruža tehničke usluge na terenu i koordinira razmjenu vijesti za medijske kuće koje nisu na terenu.

Moj posao je bio da pomognem trojici američkih inžinjera da u roku 24 sata u RTV domu stvore uslove za slanje izvještaja, živa javljanja i satelitsku razmjenu vijesti za strane novinare. Evrovizija je za svoju bazu izabrala RTV Sarajevo, međutim njihova je operacija koordiniranja vijesti bila nezavisna, a vijesti za razmjenu su im na terenu proizvodile agencije kao što su Visnews (dio današnjeg Reuters-a) i Worldwide Television News (WTN).

Posao koordinatora je bio da opiše i proda vijesti za vrijeme razmjene urednicima u evropskim centrima, i ako ih je dovoljno zainteresovano za tu vijest, film be se transmitovao u određeno vrijeme (pet puta dnevno) kada svi centri primaju satelitski signal. Meni su svi ti detalji u to doba naravno bili španska sela i sve sam to morala apsolvirati dok sam sa našim i stranim inžinjerima skakutala po zgradi tražeći najsigurnije mjesto za satelitsku antenu i razvlačila stotine metera video i audio kabla do improvizovanog studija u kancelariji na drugom spratu. Prvu noć niko od ekipe nije spavao iako su im od kancelarija po RTV-u napravljene sobe.

Mitterrand u Sarajevu

Slijedeće jutro postalo mi je jasno i zašto kad me je koordinatorka Evrovizije obavijestila da treba da organizujem ulazak u zgradu i pratnju za veoma važne goste. Na sarajevski aerodrom 28. juna sletio je francuski predsjednik Francois Mitterrand i, nakon susreta sa Alijom Izetbegovićem, zajedno sa generalom McKenzie-jem došao na direktno javljanje za francuski prvi TV kanal iz preko noći uspostavljenog Evrovizijskog feed point-a. Meni je sve to bilo potpuno nadrealno. Jedan dan u oblaku dima pod granatama u hodniku - sljedeći dan sa Mitterrand-om i stotinjak ratnih reportera iz cijelog svijeta.

Nisam uopšte imala vremena ni da se zbunim ni da se radujem zbog otvaranja aerodroma. Mašinerija vijesti nije mi ostavila nimalo prostora za sentimentalnost, strah ili zbunjenost. Tog dana nismo ništa jeli do prve pauze izmedju živog javljanja čini mi se za neke britanske vijesti u 22 sata i živog javljanja za američki ABC u 1 sat ujutro. U toku dana, između izvještaja i živih javljanja za TV stanice u Španiji, Franacuskoj, Britaniji, Njemačkoj, Turskoj, Americi, Kanadi, Austriji, Italiji, Holandiji, svako malo Peđa Kojović, koji je radio za Visnews, i Edina Bećirević, koja je radila za Worldwide Television News (WTN), bi naizmjenično utrčavali sa međunarodnim producentom Faridounom Hemani-jem u feed point da pošalju najnovije snimke posjete za ostatak svijeta koji nema reportere u Sarajevu. Snimke su, uz kamermane koji su dolazili iz Južnoafričke Republike, uglavnom snimali legendarni Hare i Čenga (Muharem Osmanagić i Šemsudin Čengić). Teško mi je da opišem osjećaj adrenalina tog dana, al’ sav taj medijski cirkus me je naveo da bar par puta tog dana pomislim – evo gotovo je. Imam jednu olakšavajuću okolnost – bila sam mlada i neiskusna.

Istini se nije imalo šta dodati

Ovaj tempo nastavio se manje više do kraja ’92 godine kad se komplentan medijski kontingent preselio u Somaliju. Međunarodni novinari su u Sarajevo stizali UN-ovim avionima svakodnevno i Evrovizija im je bila prva stanica, posebno nakon prestanka rada telefona. Tu bi saznali šta se dešava i gdje je šta u gradu i odmah bi rezervisali termine za slanje izvještaja. Tipični radni dan u tim prvim mjescima bi započinjao u 6 ujutro sa živim javljanjima za njemačke i britanske jutarnje programe i završavao se oko 2 ujutro nakon živih javljanja za američke vijesti. U prosjeku se slalo od 4 do 6 izvještaja na sat. Strane ekipe su se mijenjale svakih par sedmica ali ih je uvijek bilo bar dvadesetak. Vrlo često po dvije ili tri konkurentske TV i radio stanice iz jedne zemlje.

S vremenom je odgovornost nas par lokalnih fiksera i prevodilaca prerasla posao producenata i logističara, iako je riječ stranog producenta, uvijek bila zadnja, jer su vodili računa da zadrže distancu i da ih se ne može optužiti za neobjektivnost. Ja sam im kao urođenik bila korisna, al’ po prirodi stvari pristrasna. To me nije previše uzbuđivalo jer se istini nije imalo šta dodati. Ponekad mi nisu dali da gledam snimke žrtava da se ne traumiram al’ bi se te iste slike vrtile toliko puta dnevno u svim izvještajima da ih jednostavno nije bilo moguće izbjeći. Ponekad sam gledala snimke dijelova grada u kojima nisam bila od početka rata i koje više nisam mogla prepoznati.

Tipični radni dan u prvim mjesecima rata bi započinjao u 6  ujutro sa živim javljanjima za njemačke i britanske jutarnje programe i završavao se oko 2 ujutro nakon živih javljanja za američke vijesti. U prosjeku se slalo od 4 do 6 izvještaja na sat. Strane ekipe su se mijenjale svakih par sedmica ali ih je uvijek bilo bar dvadesetak.

U vrlo kratkom roku morala sam naučiti novi ratni engleski jezik – riječi koje se nikad nisu učile u školi niti ih je bilo u pop pjesmama. Većina izvještaja, a ja sam vidjela i čula gotovo sve što je izašlo iz Sarajeva u svijet, pokrivala je razaranje grada, ljudske žrtve, redove za vodu ili hljeb i povremene političke događaje. Većina reportera su bili iskusni profesionalci, kao sto su bili Martin Bell, Alan Little ili Jeremy Bowen sa BBC-ja, Edward Stourton koji je u Sarajevu na početku rata izvještavao za ITN. Za CNN je u tim prvim danima opsade prije dolaska Christiane Amanpour izvještvala mlada novinarka Jackie Shymanski.

Vijesti kao neviđeno unosan biznis

U početku bi zalutao pokoji mladi i nadobudni freelance, opasan za sebe i za sve oko sebe jer nisu bili svjesni opasnosti koja je vrebala na svakom ćošku. Nakon ranjavanja Margaret Moth, CNN kamermanke i pogibije David Kaplan-a, ABC producenta u ljeto ’92, mladi i nesikusni su prestali dolaziti. Život za strane reportere bio je jednako opasan kao i za Sarajlije te su počeli surađivati i dijeliti materijal tako da početnicima i slobodnjacima nije ostalo ništa da prodaju kao eksluzivnu vijest. Tog ljeta svi su počeli da nose teške pancirke bez kojih ubrzo više nisu ni mogli ući u Sarajevo UN-ovim avionima. Jedan od iskusnijih reportera mi se žalio da ga je sramota da hoda po Sarajevu i snima djecu po ulici u oklopu al’ je zbog osiguranja morao da je nosi.

Ja bih vrlo lako mogla romantizirati ratno izvještavanje koje sam vidjela iz prve ruke, jer mi je ljudskost i objektivnost bez neutralnosti sa kojom ih je većina izvještavala iz Sarajeva vraćala nadu u vanjski svijet. Ali sam isto tako iz prve ruke vidjela da su vijesti, posebno u to doba vijesti do kojih se teško dolazilo, bile, i još uvijek jesu neviđeno unosan biznis. O toj poslovnoj strani vijesti rijetko se priča, a ta je spoznaja tada za mene bila pravi profesionalni i kulturni šok. Strani novinari koji su dolazili u Sarajevo, veliki broj njih su mi i danas dragi prijatelji, a za par njih mogu sa sigurnošću da kažem da su mi spasili život i mentalno zdravlje, su ipak su radili u okviru sistema kojim vlada tržište i profit i proizvodnja vijesti nije izuzetak.

Iz prve ruke sam vidjela da su vijesti, posebno u to doba vijesti do kojih se teško dolazilo, bile, i još uvijek jesu neviđeno unosan biznis. O toj poslovnoj strani vijesti rijetko se priča, a ta je spoznaja tada za mene bila pravi profesionalni i kulturni šok.

Tržišna okrutnost proizvodnje vijesti mi je postala kristalno jasna za vrijeme Olimpijade u Španiji i u tom kontekstu vrlo je bilo lako otići u drugu krajnost  i posmatrati ratno reporterstvo sa cinizmom. Za otvaranje Olimpijade, španska TV je u naš mali improvizovani studio dovela Kindžeta, koji je na savršenom španskom odgovarao na pitanja iz Barcelone uživo iz opkoljenog Sarajeva. Međutim, na dan zatvaranja Olimpijskih igara malo ko je među javnim servisima u Evropi bio zainteresovan za slike evakuacije štićenika doma Ljubica Ivezić. Slijedeće jutro smo saznali da su dvogodišnja Vedrana Glavaš i četrnoaestomjesečni Roki Sulejmanović nastradali od snajpera kod Oslobođenja dok su bili vezani čaršafima za autobuska sjedišta pri evakuaciji. Da se u Sarajevu nije našao Jeremy Bowen koji je napravio izvještaj za BBC, većina ostalih evropskih kuća ne bi bila zaintersovana da preuzme tu vijest  iako su Hare i Čenga snimili ispraćaj djece i agencije pripremile izvještaj. Malo ko je od nas tada mogao da zamisli da će u januaru 2011. Jeremy Bowen svjedočiti na suđenju Radovanu Karadžiću i prikazati baš taj izvještaj o pogibiji Vedrane i Rokija kao dokazni materijal o ratnim zločinima i nasilju nad Sarajevom.

Iako sam s vremenom izgubila početni entuzijazam da mediji i novinari svojim izvještajima prave razliku, nisam završila na ciničnoj poziciji - dvadeset godina poslije čini mi se da ratno reporterstvo ipak nije bilo uzalud. Iako strani reporteri nisu uspjeli promijeniti javno mnijenje u svijetu da zaustavi nasilje nad Bosnom i Sarajevom, proizveli su dovoljno dokaznog materijala da se ratni zločinci kad tad dovedu pred lice pravde.