Zaluđenost informacijama je stvar prošlosti. Šta novinar treba da radi, pita se Greg Bowers, koji za Poynter.org piše o preopterećenosti publike informacijama, o tome zašto su baš novinari ti koji bi mogli da prevaziđu ovaj izazov i šta bi trebali da urade da ponovo zainteresuju čitaoce, gledaoce i slušaoce.

Moj prvi sportski urednik, čovjek umoran od svijeta, jednom mi je ispričao kako su sportski izvještači nekada vješali kartice sa obavijestima o toku bejzbol utakmice kroz prozor zgrade novinske redakcije na drugom spratu.

Zainteresovani muškarci bi se skupljali dolje, na ulici, sa jaknama pripijenim uz tijelo koje su štitile od hladnih jesenjih večeri, da bi pratili američko prvenstvo u bejzbolu. Eto kako su rijetke bile vijesti. I kako su ih ljudi bili željni.

Cijelu karijeru kasnije, jedne tople ljetne večeri sam sjedio na verandi u Školi novinarstva Univerziteta Missouri i slušao studenticu koja mi je govorila da ne čita vijesti.

„Znam da bih trebala,” rekla je plašljivo. „Znam da bih.”

Ona je dobra studentica koja uživa u novinarstvu i dobra je u njemu. Samo ga ne čita.

„Jednostavno je dosadno,” kazala je, naglašavajući posljednju riječ.

Ponekad naučite više od svojih studenata nego što vi njih podučite.

Šta se desilo? Ukratko, prešli smo put od zaluđenosti informacijama do ljubavi prema informacijama, pa do preopterećenosti informacijama.

To je izuzetna transformacija. Kazaljke na satu, kao u nekom starom crtanom filmu, kretale su se nevjerovatnom brzinom.

Moja mama je pričala kako je nekad gledala filmske žurnale u kinu da vidi šta se dešava u svijetu. A ja ovo sada pišem dok sjedim naslonjen na kauč i gledam televizor, sa otvorenim laptopom koji je priključen na brzi bežični internet.

Moj tata je nekada svaki dan donosio kući novine, sav važan, kako bi mogao, nervirajući nas, naglas čitati tekstove koje je smatrao interesantnim. A sada na mojoj kablovskoj televiziji postoje četiri kanala sa vijestima koje emituju non-stop, kao i četiri sportska kanala i dva kanala sa vremenskom prognozom koja također emituju non-stop. Pored toga, provjeravam e-mail desetine puta dnevno i sa sobom nosim mobitel kao novčanik. I to ne računajući radio u autu, i novine, i web stranice koje svakodnevno pregledam.

Prešao sam put od toga da mi tekstove čita otac, do toga da mi tekstove čitaju svi.

Moguće je da mi ovih dana u životu nedostaju neke stvari, ali jedna stvar koja mi u životu ne nedostaje su informacije. Svi viču na nas. Pozadinska buka. Pa ko bi onda mogao kriviti ljude, kao što su moji studenti, zbog toga što se isključuju? Ko može kriviti ljude što žele odmor od reality televizije ili sapunice Britney Spears?

Šta je sljedeće? Na svu sreću, uprkos opadanju broja čitalaca i gledalaca, ima dobrih vijesti za novinare.

Još uvijek ima poslova koje treba raditi. A novinari ih mogu uraditi. Samo što su to drugačiji poslovi od onih koje smo navikli da radimo.

Posao broj 1: Recite nam ono što želimo/trebamo da znamo.

Dobra vijest: Novinari su naročito pogodni za ovo. Novinari, ako ništa drugo, treba da su dobri u kritičkom razmišljanju, a to je talenat koji je većina ljudi izgubila u ovom dobu preopterećenosti informacijama i „pravednog i uravnoteženog” izvještavanja. Odvojite zlato od smeća. Nemojte nam reći sve. Napravite selekciju. Recite nam ono što je istina.

Posao broj 2: Angažujte nas, u svakom smislu.

Prosvijetlite nas, zabavite nas, nasmijte nas, začudite nas, navedite nas da se zamislimo. Dajte nam nešto što ne možemo dobiti nigdje drugo. I opet su novinari naročito pogodni za ovaj posao. Oni dobro pišu. I mogu ispričati dobre priče, a to je nešto što je očaravalo ljudska bića još od vremena Beowulfa. Pričajte dobre priče. O

vo nije novo. Godine 1968. su Norman Mailer i Marshall McLuhan raspravljali, između ostalog, o preopterećenosti informacijama. Oni su, naravno, govorili o televiziji, jer je to bilo aktuelno pitanje 1968. Njihova rasprava je stara, crno-bijela televizijska emisija. Ovo je i opis i metafora.

Sada, skoro 40 godina kasnije, možete je gledati na Google videu. Ili, ako više volite, downloadati je na svoj iPod.

U današnje vrijeme, situacija je jasnija. Ostale su nam dvije grupe ljudi. Tu su oni koji misle da oko nas ima previše informacija i kojima je potrebna pomoć da se u svemu tome snađu.

A tu su i oni koji misle da oko nas ima previše informacija i koji žele da od svega toga pobjegnu.

Prvoj grupi je potrebno vođstvo. Druga grupa želi odmor. A mi stalno mijenjamo grupe.

Prva grupa se dosađuje, frustrirana je, spremna da odustane. Bombarduju je informacijama, ali ona nalazi malo toga što može koristiti i u šta može vjerovati.

Druga grupa želi odmor. Ljudi žele stvari koje ne mogu naći nigdje drugde. Lijepe stvari. Stvari koje prosvjetljuju. Stvari koje zabavljaju. Stvari koje očaravaju. Glupe stvari.

Kad možete istovremeno obavljati oba posla, onda je to cool. Cool kao što je na primjer TV emisija “Daily Show” (satirična polusatna emisija sa voditeljem Jonom Stewartom koju emituje američki kanal „Comedy Central“, prim. prev).

Kao što je članak Genea Weingartena u Washington Postu o violinisti svjetskog ranga Joshua Bellu koji svira na stanici podzemlje željeznice. Ili članak Wrighta Thompsona o Masters turniru u golfu koji je objavio u čast svog oca na web stranici ESPN.com. Oba članka daju informacije i angažuju nas. Zabavni su za čitanje.

Ali, kada ne možeti raditi oba posla, radite barem drugi. Angažujte nas. Sjetite se da nam u današnje vrijeme ne nedostaje informacija u životu.

Sat se još uvijek brzo kreće, a njegove se kazaljke iz crtanog filma vrte kao lude. Krećimo se brzo, jer se ljudi, kao što je moja studentica, isključuju.

Krećite se brzo, dok gledam snimke na YouTubeu na kojima ljudi ubacuju Mentos bombone u flaše dijetalne cole kako bi imitirali fontanu u hotelu Bellagio.

Uradite to brzo ili ću provesti više vremena gledajući kako dijete koje izigrava gazdu pogana jezika ruži Willa Ferrella (američki glumac i komičar, prim. prev).

Znam. Znam. Taj Ferrellov snimak je bio aktuelan prošlog proljeća. Ali me još uvijek nasmije. A u današnje vrijeme, kada svi viču na mene, to puno vrijedi.

Orginalni članak na engleskom jeziku pročitajte ovdje.