Prvo napišite kraj teksta

Prvo napišite kraj teksta

“Dobar završetak mora obavezno, apsolutno, ispuniti tri minimalna uslova”, rekao je Bruce DeSilva iz Associated Pressa: 1. Dajte čitaocima do znanja da se priča završila. 2. Urežite suštinu priče u um čitaoca. 3. Proizvedite utisak koji traje.

Izvor: Poynter.org

Citat je u američkom novinarstvu postao uobičajeni način da se završi novinski prilog, čime ostaju zakinuti i autori i čitaoci.

Prije neki dan sam se, nasumice otvarajući strane na internetu, bez reda zadržavao na pričama i pregledao ih scrollom do dna. Pokušajte i vi to uraditi. Otvorite neke novine, izaberite priču i preletite preko nje pogledom do kraja. Tu ćete ih naći, te bestjelesne glasove što su našli mjesto u završetku tako mnogo priča.

Završiti neku priču citatom je refleksna reakcija, sasvim razumljiva, naročito pod pritiskom kratkih rokova, ali toliko često korištena da se pretvorila u kliše. Što je još gore, citat kao kraj priče lišava pisce i čitaoce drugih, efektnijih načina da se nekoj priči da upečatljivost.

U svijetu pisanja za novine, prva rečenica plijeni najviše pažnje, ali je posljednja jednako važna, ako ne i važnija.

Ako je lead poput “reflektora koji obasjava cijelu priču”, kao što je to jednom rekao John McPhee iz New Yorkera, završetak se može shvatiti kao vječni plamen koji priči udahnjuje život u umu i srcu čitaoca.

Anne Hull je upotrijebila činjenicu da prenese uticaj uličnog kriminala na jednu ženu-policajca, na kraju svoje trodjelne narativne serije “Metalom na kost” [Metal to Bone], u St. Petersburg Timesu:

"Lisa se rijetko sjeti Eugena, mada nikada ne dozvoljava da joj leđa ostanu nezaštićena, čak ni za vrijeme večere u restoranu. Leđa su joj uvjek uza zid.

Sam Stanton iz Sacramento Bee je mogao citirati bilo koliko posmatrača, kada je svjedočio izvršenju smrtne kazne 1992, ali on je izabrao deklarativnu rečenicu: "Nakon 25 godina i devet dana, kalifornijska gasna komora je ponovo proradila," čime je signalizirao kraj, i ponovni početak.

“Priča nije dobra ako vas ne ostavi sa jakim utiskom ili slikom,” rekao mi je Rick Bragg kada sam ga intervjuisao 1995 godine, kada je dobio Pulitzerovu nagradu i nagradu ASNE za pisanje.

Braggov paket priča koji je dobio Pulitzerovu nagradu pruža piscima i urednicima koji traže nove opcije, lekcije iz predmeta završetka priče.

Dvije priče se završavaju citatima. Izvještaj o liku šerifa sa Juga, koji je ubijedio Susan Smith da prizna da je udavila svoje dvoje djece i optuži jednog crnca za zločin, završava se komentarom ovog policajca: “Susan Smith je bila bistra u svakom pogledu,” rekao je, “osim u životu.”

Priča o jednom zatvoru za stare i invalidne zatvorenike u Alabami završava se komentarom o akciji studenata sa mjesnog univerziteta, koji pripremaju tijela umrlih zatvorenika za spaljivanje: “Oni ih zaista uljepšaju,” rekao je čuvar.

Pišući o liku jednog crnog Indijanca iz New Orleansa na dan uoči početka posta, Bragg je svakako imao dovoljno materijala da se posluži istim ovim sredstvom.

"Gospodin Bannock sjedi u svojoj kući i znoji se, dan i noć zabavljen radom sa svojom iglom. Nikad nije imao vremena za porodicu. On živi za mrsni utorak.

'Treba mi mojih pet minuta slave,' rekao je.

Većina pisaca bi završila priču ovim slikovitim citatom, ali Bragg je umjesto toga izabrao detalj, koji naglašava njegovu temu: čovjekova odanost tradiciji koja nadilazi pojedinačnu ličnost. "Prije nekoliko godina je imao srčani udar, ali nije imao vremena da umre. Morao je skrojiti i sašiti 40 jardi somota."

Postoji nekoliko razloga zbog kojih većina reportera, kada se suoči sa praznim prostorom na kraju priče, pribjegava citatu.

Jedan od njih je ekspeditivnost; citat je brz i lak način da se završi priča.

Međutim, postoji još jedno objašnjenje, koje je suptilnije, a povezano je sa samim procesom izvještavanja. Reporteri često počinju pisati kada još ne poznaju dovoljno značenje događaja ili predmeta o kojima moraju izvijestiti ili koje moraju objasniti. Bar jednom tokom ovog putovanja kroz nepoznato, reporter čuje – ili pročita – nešto što u njemu pobudi iznenadni bljesak razumijevanja.

On zapiše u bilježnicu ili snimi na traku riječi nekog pročitanog teksta ili izjavu nekog izvora, i one ga iznenada dovedu do pravog shvatanja čitavog predmeta na kojem radi. Violina koja je do rada proizvodila samo kreštanje, odjednom odsvira pravi ton. Djelići se sastave u sliku. Nedostaju još samo citati. I, odmah zatim sljedeća misao: “Aha! Ovako ću je završiti!”

Taj trenutak pomaže reporteru da shvati priču, ali on nema isti učinak i na čitaoca, koji nije prošao isti put otkrivanja, i kojem su potrebne drukčije informacije da bi mogao završiti proces čitanja na zadovoljavajući način.

“Dobar završetak mora obavezno, apsolutno, ispuniti tri minimalna uslova”, rekao je Bruce DeSilva iz Associated Pressa učesnicima Konferencije o narativnom novinarstvu, održane 2001, čiji su sponzori bili Nieman Foundation i Poynter:

Dajte čitaocima do znanja da se priča završila.

Urežite suštinu priče u um čitaoca.

Proizvedite rezonancu. “Potrebno je da njen odjek čujete u sebi kada je zapišete, kada okrenete stranu. Sam kraj i centralna tačka nisu dovoljni”, rekao je DeSilva. “Ona mora ostati u vama i natjerati vas na razmišljanje. Najbolji je onaj kraj koji svemu tome dodaje još neki kvalitet. Koji vas pomalo iznenadi. Koji nosi obrt kakav ne očekujete. Ali uprkos tome, kada o tom obrtu razmislite na trenutak, postane vam jasno da je tačan".

U nekim slučajevima, potrebno je da se pisac malo drukčije organizuje. Uzmite taj citat i pomaknite ga prema gore u tekst, da pojačate neki opis ili naglasite pasus. Pronađite neki drugi način da naglasite temu priče. Bolje razmislite o završetku, kao što to ovdje uradio Bob Baker.

Prvo napišite kraj, kao što savjetuje Jon Franklin, tako ćete dobiti odredište kojem ćete težiti. Ili, ako ništa drugo, imajte ga na umu. “

Moj savjet mladima je da smisle kraj prije nego što počnu pisati,” kaže Ken Fuson iz Des Moines Registera.

Kakav god bio kraj koji ste izabrali, neka to ne bude neka kasnija ideja. Jako je malo čitalaca koji će se vratiti na taj briljantni lead nad kojim ste se toliko trudili. Ako ste dobro obavili svoj posao, posljednja stvar koju će pročitati biće kraj. Vodite o tome računa.

Prije nekoliko godina je Jack Hart, urednik - veteran, instruktor i učitelj pisanja, pomagao piscima i urednicima da sagledaju bezbrojne mogućnosti za počinjanje priče, u svom “Leksikonu leadova.”

U istom duhu, ja predlažem Enciklopediju završetaka. U daljnjem tekstu je nekoliko primjera, većinom preuzetih od Dona Murraya.

Anegdota kao završetak

“Anegdota je kratka priča”, kaže Murray. “Ona kombinuje ličnost, mjesto, dijalog, radnju i reakciju. Ona rezimira pomoću uvlačenje čitaocaca u priču i objašnenja”.

Detalj kao završetak

“Pisac koristi neki specifični detalj, konkretnu sliku, činjenicu, statistički podatak, da bi implicitno završio priču. Dio zastupa cjelinu i omogućava čitaocu da ponese sa sobom neku određenu informaciju”, kaže Murray.

Lice kao završetak

“Ovakav završetak omogućava piscu da odstupi i dozvoli kameri da fokusira neku ličnost koja je značajna za priču”, kaže Murray. Pogledajte detalj kao završetak.

Narativni citat kao završetak

Većinom su citati u novinskim pričama privremeni, i češće predstavljaju odgovor na reporterova pitanja, nego naraciju - “izrečenu u vrijeme zbivanja događaja o kojem se piše,” razlika je koju iznosi James B. Stewart u “Follow the Story”.

Citat kao završetak

“Sam po sebi, citat predstavlja informaciju”, kaže Don Murray. “Autoritet mu daje onaj ko ga izgovara, ne reporter. On unosi izvjesnu objektivnost u priču i omogućava zaključke koje će čitalac prihvatiti i u koje će povjerovati. Omogućava piscu da se skloni s puta”.

Scenski završetak

“Ovaj završetak omogućava piscu da odstupi i omogući čitaocu da sagleda priču”, kaže Murray.

Schwabov završetak

Kolumnist Tommy Tomlinson smislio je ovaj naziv u čast urednika lista Charlotte Observer, Garyja Schwaba, koji ga je naučio da nalazi neočekivani završetak.

Pišući o mladom ribarskom rekorderu koji je poginuo u avionskoj nesreći, Tomlinson je u završetku opisao njegovu porodicu kako prosipa njegov pepeo. “Takav kraj sam i očekivao”, rekao je Schwab reporteru. “Možeš li mi napisati kraj koji ne očekujem?”

U intervjuu koji sam vodio s njim povodom predstojeće nagrade za “Najbolji novinski članak 2004”, Tomlinson je opisao kako se vraćao svojim bilješkama; našao je scenu u kojoj su ribarevi roditelji puštali video film sa snimcima svog sina kada je prvi put ulovio ribu.

“Kada to spustim ovamo dole, mislio sam, to je mnogo bolji završetak jer... Vraća na početak, i daje više podataka ne samo o životu tog mladića, nego i o njegovoj porodici”.

“Svaki put kada imam pred sobom veliku priču poput ove, pokušavam misliti 'Da li bi ova priča prošla kod Schwaba?’

Tekst preuzet sa Poynter.org uz dozvolu uredništva.

URL originalnog teksta: http://www.poynter.org/column.asp?id=52&aid=67163