Iako ga starija generacija novinara često odbacuje kao "umjetničarenje", narativno je novinarstvo na Zapadu etablirana žurnalistička forma koja ima veoma precizna pravila i principe, okupljene, u ovom tekstu, u "filmskom" pristupu novinskoj građi.

Izvor: www.notrain-nogain.org

Tako rade dramaturzi. Tako rade scenaristi. Tako rade romanopisci. Tako bi trebali raditi i novinari. Mi smo toliko programirani da pišemo i mislimo kao novinari, da nerado skidamo svoju 'novinsku’ kapu i ogledamo se u nekom novom pristupu. Istina je, narativno pisanje iziskuje više vremena, kao i spremnost da više pažnje posvetimo ličnostima i stvaranju scene, ali je sa stanovišta vaših čitalaca krajnji rezultat vrijedan čitavog tog truda.

Zanimljivo je kako mi vikendom odemo u kino, a u ponedjeljak, kada se vratimo u svoju redakciju, uzbuđeno prepričavamo film svojim kolegama. Opisujemo scenu, likove, dramu i zaplet. I, pa naravno, kako smo sve do samog kraja morali nagađati šta će se desiti, ili kako nas je film čitavo vrijeme držao u napetosti. Zamislite kako bi bilo da tako radimo sa svojim pričama? James Cameron, čuvaj se!

Činjenica je da mi, kao novinari, svaki put kada odemo u kino vidimo zapanjujuće tehnike pričanja priče. I nikad nam ne padne na pamet da je moguće te metode prilagoditi našem radu. A moguće je.

Kada sljedeći put pokušate pisati narativno, prebacite se na filmski način i počnite misliti onako kako misli Hollywood. Možete kupiti i kesicu kokica, ako će vam to pomoći. Sada sjednite, molim. Predstava... hoću reći priča... počinje.

Pokušajte ove tehnike da biste se bolje pripremili za narativno pisanje:

Kakav film pravite?

Zapitajte se: pišem li komediju? Pišem li ljubavnu priču? Ili možda triler sa iznenađujućim krajem? Hoće li to biti ep od 3.000 riječi? Ili priča od 500 riječi? Razmislite o svom pristupu.

Mislite kao scenarista:

To znači da je vrijeme da razmislite o uvodu, scenama, zapletu, temi, glavnim i sporednim likovima, dijalogu i vrhuncu. Napravite shemu. Svi dobri filmovi počinju dobrim planom. Pitajte se: koje elemente treba da ima moj scenario? Pitajte se: “Kada bih prema ovoj priči pravio film, kako bi se ona odvijala? Gdje bih počeo priču?”

Mislite na kokice:

Svi smo gledali dosadne filmove. Pokušajte se sjetiti šta je u njima bilo dosadno. Šta biste vi uradili da ih poboljšate? Dok pišete, zapitajte se: “Da sjedim u kinu i gledam ovu priču, šta bi me zadržalo na sjedištu?” Ako tokom pisanja ne budete sebi neprekidno postavljali ta pitanja, nećete uraditi efikasnu priču – a vaši gledaoci (ili u ovom slučaju, čitaoci) će uzeti svoje kokice i izaći iz kina. Ili, u slučaju novina, prekinuti sa čitanjem i okrenuti stranu.

Detalji, detalji, detalji:

Tokom izvještavanja pravite bilješke koje izražavaju primjere okusa, mirisa, zvuka, slušanja i gledanja. Oči vam se moraju pretvoriti u kameru koja snima slike i utiske, koji se mogu pretočiti u riječi. Dok gradimo scenu, moramo se koristiti svim mogućnostima svog arsenala pribilješki, da bismo bili u stanju prenijeti čitaoca na mjesto radnje. Na dnu svoje bilježnice povucite posebnu liniju. Neka to bude vaš prostor za “pet čula” u bilježnici. Ispunite ga. Bez obzira kako sitan izgledao detalj, upišite ga.

Uradite dijalog:

Ovdje govorimo o dijalogu, ne o citatima. Postoji razlika između ovo dvoje. Rad na likovima podrazumijeva da će oni ponoviti neki dijalog koji se odigrao između ličnosti. Dijalog smješten tačno u ono vrijeme kada se odigrao, od ključne je važnosti za izgradnju scene. Ako su dva čovjeka preživjela 72 sata plivajući u vodama Indijskog okeana prepunim ajkula, šta želimo znati? Želimo znati šta se odvijalo u njihovom umu tačno u tom času. Želimo da oni to kažu, kao da se sada dešava – upravo tako, dok ih vi intervjuišete u bolnici, uz bolnički krevet. Upravo ovaj dijalog je ono što možemo upotrijebiti za oblikovanje drame trenutka i dovesti čitaoce u vodu sa bespomoćnim ljudima. Zamolite svog sagovornika: “Vratimo se na taj trenutak... Sada mi recite šta ste mislili... Recite, šta ste mu tada rekli...”

Prvo razmislite o završetku:

Ovo je zaista dosta daleko od onoga čemu su nas kao novinare učili. Sada nije na prvom mjestu važnost leada. Ovdje gradimo priču. Ako znate kako je želite završiti, znaćete i kako da stignete dotle. Sjećate li se Titanika? Reditelj James Cameron je završio film scenom broda koji tone. Počeo ga je uvodom o staroj ženi i ogrlici. Zatim je u radnju upleo priču o dva glavna lika. Vrhunac – tri sata kasnije – bila je nesreća. Na kraju se pojavljuju stara žena i ogrlica. Da je Titanik novinska priča od 10 inča, novinar je mogao napisati sljedeće: “Dvije hiljade ljudi nestalo je u ledenim vodama sjevernog Atlantika nakon što se njihov luksuzni brod sudario sa santom leda”. Radi se o tome da u narativnom pisanju morate obrnuti pristup.

Idite na teren:

Stvaranje efikasne narativne priče znači da morate svoje subjekte vidjeti u akciji, ili ih intervjuisati u njihovom okruženju – ne u vašem. Kada uđete u isto okruženje, lako ćete skupiti podatke o pet čula, manirima/izrazima svog subjekta, itd. Dodati neki detalj je mnogo lakše kada vidite svoj lik na djelu, nego ga evocirati kasnije. Zamolite svoju ličnost da joj se pridružite u sljedećem poslu, avanturi ili poduhvatu itd, koji bude preduzimala. Koliko puta smo gledali hollywoodske intervjue u kojima nam glumac ili glumica priča kako je išao na teren da bi što više naučio o likovima koje će tumačiti, i da bi to učinio što realističnije? Ni sa novinarima nije drukčije. Idite na teren!

Budite kritičar:

Nakon što napišete prvu verziju, pretvarajte se da ste Ebert ili Roper (filmski kritičari, prim. red.). Kritikujte svoj rad. Ocijenite zaplet. Ocijenite scenu. Ocijenite snagu likova. Ocijenite 'scenario’. Ako naučite biti svoj sopstveni kritičar, to će vam pomoći da se odvojite od svog rada i omogućiti vam da ga posmatrate očima čitalaca.

Ne plašite se uzviknuti 'Reži!’:

Kada scene ili snimci ne valjaju, dobar reditelj uzvikne: “Sijeci!”. Ni sa novinarima ne bi trebalo biti drukčije. Tokom rada, stalno revidirajte svoje pisanje. Pitajte se: “Djeluje li ovo? Da li je neophodno za tok priče? Doprinosi li pravcu razvoja priče? Ili će uspavati čitaoce? Da li je nezgrapno?”

Ne mislite na Oscare:

Ne ulazite u projekt sa ciljem da osvojite velike nagrade. Uđite u projekt sa željom da stvorite priču koja će plijeniti pažnju vaših čitalaca. Nagrada se sjećaju novinari, a ne čitaoci. Čitaoci pamte izvanredne priče. Isto je i sa fimovima. Koji film smatrate apsolutno najboljim filmom svih vremena? Koje nagrade je dobio? Ne sjećate se? Samo se sjećate da je to bio đavolski dobar film. Kraj priče.

Tekst preuzet i preveden sa www.notrain-nogain.org uz dozvolu uredništva.

URL originalnog teksta: http://www.notrain-nogain.org/train/res/write/movie.asp