U čemu je razlika između 11. 09. u New Yorku i 07. 07. u Londonu? U New Yorku je armija građana štampi dostavljala izvještaje očevidaca i fotografije, ali sebe nisu vidjeli kao građane-reportere. Bili su samo obični građani u vanrednoj situaciji. To nije bio slučaj sa blogerima, moblogerima i videoblogerima 07. jula u Londonu. Četiri godine nakon 11. septembra ljudi su svjesni svoje uloge - ne samo kao autora vijesti, već i kao reportera i producenata.

Septembar 2005.

Novi datum je neizbrisivo otisnut u globalno sjećanje: 7. juli 2005., dan prvih napada bombaša samoubojica u Londonu.

Kao i u slučaju 11. septembra, u budućnosti će ljudi možda pitati jedni druge: "Gdje si ti bio kada si prvi put čuo vijesti o 07.07.?" Za razliku od 11. septembra, također bi mogli upitati: "Koje si blogove čitao za najnovije vijesti?" ili "Jesi li vidio slike na Flickru?"

U septembru 2001., Amerika i svijet su dobijali informacije preko news grupa, mailing lista, diskusionih foruma, web sajtova i običnog, starog e-maila, kao i od očevidaca koji su pravili amaterske video snimke. Prvih dana nakon ovih događaja, reporteri amateri su gurnuli u stranu i “pregazili” mainstream medije. Bilo je to veliko upozorenje dotadašnjim medijskim monopolima o moći i domašaju interneta.

7. jula 2005.u Londonu ponovo su zatečeni nespremni. TV vijestima i web sajtovima štampanih medija preostalo je samo da grabe slike sa Flickra i da apeluju na blogere da im šalju slike. Dnevne novine na kioscima nikada nisu izgledale tako zastarjele i nerelevantne. Dok je web brujao od slika i živih izvještaja, njihove naslovne stranice trubile su o uspjehu Londona u dobijanju organizacije Olimpijskih igara 2012. dan ranije.

Čak i ako je previše reći da je izvještavanje o julskim događajima u Londonu predstavljalo revoluciju u komunikaciji, kao što to tvrde komentatori mainstream medija, svakako je bila odvažna najava da izvještavanje o velikim događajima nikada više neće biti rezervisano isključivo za mainstream medije. Reporteri-amateri su se pojavili na vratima i biće stalni gosti za stolom za kojim nastaje prvi nacrt povijesti.

U čemu je razlika između 11. septembra u New Yorku i 07. jula u Londonu? U New Yorku se radilo o armiji građana koji su štampi dostavljali izvještaje očevidaca i fotografije, e-mailom slali poruke prijateljima i rodbini sa vijestima o drugim članovima porodice, a sebe nisu vidjeli kao građane-reportere. Bili su samo obični građani koje je zadesila vanredna situacija, i koji su naprosto obavljali svoju građansku dužnost.

To nije bio slučaj sa našim blogerima, moblogerima i videoblogerima 07. jula u Londonu. Četiri godine nakon 11. septembra ljudi su svjesni svoje uloge - ne samo kao autora vijesti, već i kao reportera i producenata. Već nekoliko minuta nakon prve eksplozije, putnici su fotografisali i pravili video snimke pokolja unutar podzemne željeznice. Postavljali su ih na blogove, i to sa napomenama o autorskim pravima, čim bi se našli na sigurnom, na ulicama iznad podzemne. Autorska prava nad fotografijama su utvrđena u skladu sa Creative Commons režimom licenci. Ubrzo nakon drugih eksplozija u Londonu 21. jula, osnovana je agencija specijalizovana za  prodaju izvještaja i fotografija građana-reportera medijima u svijetu.

Šta se promijenilo od 2001. do 2005.? Tog zloglasnog septembarskog dana u New Yorku očevici su rado ustupali svoje slike i priče iz prve ruke tradicionalnoj štampi. Nisu imali puno izbora: 2001. bilo je manje od 100.000 blogova, a velika većina ih je bila u posjedu kompjuterskih fanatika. Od tada, kombinacija tehnoloških inovacija – jednostavni softwer za pravljenje bloga; jeftino pohranjivanje podataka na webu (web storage); besplatne foto-arhive na webu; te mobiteli pristupačnih cijena koji imaju fotoaparate - rezultirali su velikim porastom broja blogova. Prije  eksplozija u Londonu, Technorati, vodeći pretraživač za blogove, pratio je preko 16 miliona blogova, što je 160 puta više nego u 2001. Prema riječima Davida Sifrya, osnivača Technotrati pretraživača, svakog dana nastaje 30 do 40 hiljada blogova, a blogosfera se udvostručuje svakih pet mjeseci. (Vidi http://www.sifry.com/alerts/archives/000298.html)

Ali zašto je štampa bila toliko nepripremljena? Konačno, pokret za učešće građana u javnom prikupljanju vijesti i izvještavanju djeluje već neko vrijeme. U novembru 2004. god. predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama bili su poziv na buđenje mainstream medijima, kada je Deanova kampanja*1 na dramatičan način demonstrirala moć društvenog softwarea da pretvori obične građane u političke aktiviste, dok su konzervativni blogeri vjerovatno pretegnuli mobilizirajući republikanske glasove. Drugi poziv na buđenje je bio tsunami u Aziji, u decembru 2004., kada tradicionalni mediji nisu bili prisutni na terenu, tako da su blogeri i videoblogeri iz regiona preuzeli vođstvo u globalnom izvještavanju o ovoj katastrofi.

Razumljivo je da je starijim medijima teško prihvatiti novu realnost decentralizovanog prikupljanja vijesti: oni moraju zaštititi velike investicije u fabrikama, mašineriji, kanalima distribucije i monopolu na prihode od reklamiranja, što sve zahtijeva centralizovanu kontrolu prikupljana vijesti i distribucije. (No, imajte na umu da je Rupert Murdoch, najveći medijski mogul, nedavno signalizirao da priznaje da su društveni mediji glavna prijetnja globalnom medijskom carstvu News Corps. Njegov poznati govor možete pročitati na http://www.newscorp.com/news/news_247.html).

Neovisni mediji nemaju takvog prtljaga. Oni mogu i treba da pretvore svoje čitaoce i gledaoce od pukog izvora u saradnike, ne samo stoga što čitaoci generalno znaju više o većini stvari nego profesionalni novinari, nego zato što je vjerovatnije da će upravo oni biti na mjestu događaja i što poznaju lokalnu situaciju bolje od većine novinara.

Za početak odlučite koji nivo angažmana želite da im dodijelite. Angažman se može kretati od upućivanja poziva čitaocima da komentarišu priče do potpunog integriranja građanskog izvještavanja u vašu publikaciju. Pogledajte “11 nivoa građanskog novinarstva” (“The 11 layers of citizen journalism") Stevea Outinga (http://poynter.org/content/content_view.asp?id=83126) kao koristan vodič za potencijal različitih nivoa interakcije i zamke koje kriju.

Kao drugo, uspostavite grupu građana suradnika koju dolaze iz različitih društvenih slojeva, zanimanja i struka. Ove osobe će biti vaše oči i uši, način da mobilizirate sva ta različita gledišta i lokalno znanje vaših čitalaca/gledalaca tako da ste upoznati sa pričama prije nego postanu vijesti. Postoje brojni alati otvorenog koda koji vam mogu pomoći da upravljate takvim mrežama (pogledati, na primjer http://civicspacelabs.org/home/node/12296).

Kao treće, napravite program kojim će se vaši suradnici upoznati sa profesionalnom praksom i standardima novinarske profesije (vidi http://www.j-learning.org/). Biti novinar nije ništa neobično; principe koje mi cijenimo poštuje i većina ljudi za koje pišemo.

Sve ovo ne znači da je moguće, ili čak poželjno, pretvoriti sve građane u novinare. Ipak, mudro je edukovati ljude o prefesionalnom novinarskom kodeksu, uključujuči etička i pravna pitanja, tako da mogu bolje raditi na traženju i istinitom iznošenju činjenica. Neke aktivnosti građanskog novinarstva, na primjer Bayosphere DanaGillmora traži od suradnika da potpišu "Zakletvu građanina-novinara" (vidi http://bayosphere.com/node/594), a mnogi blogeri i građani-reporteri su se obavezali na "oznake časti" (honour tags) (vidi http://honortags.com/) u nastojanju da uspostave sistem vrijednosti u smislu istinitosti i pouzdanosti na ovom novom polju novinarstva.  

Neovisni mediji moraju pažljivo izgraditi infrastrukturu i kulturu ove nove prakse jer se ovdje ne radi samo o novom životnom stilu zasnovanom na najmodernijim digitalnim spravama. Pred sobom imamo novi oblik novinarstva koji predstavlja izazov preovladavajućem monopolu znanja (koji je također i monopol moći) mainstream medija.

Stari poredak se mijenja, pa je normalno da ovaj izazov dolazi sa periferije, od onih koji su do sada bili samo konzumenti, kao i od novih digitalnih medija koji su predodređeni da zamijene stare. Možete ga ili prihvatiti, ili će vas pregaziti.

copyright Milverton Wallace (August 2005.)

*1 Deanova kampanjaKampanja Howarda Deana na predsjedničkim izborima u SAD 2004. koja je se u velikoj mjeri oslanjala na online promociju i građansku podršku preko raznih blogova. Vidi npr. članak u magazinu Wired o online kampanji Howarda Deana i www.blogforamerica.com, jedan od blogova koji podržava Deana.