Tokom projekta, Mediacentar Sarajevo je pretražio i više od 100.000 dokaznih materijala iz baze sudskih spisa MKSJ.

foto: Knjiga Prvi nacrt historije: Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom

Knjiga Prvi nacrt historije: Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom, nastala je iz potrebe da se razumije i prenese iskustvo novinara i novinarki koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U nastavku je jedan od tekstova iz knjige autorice Anide Sokol.

Objektivnost, nepristrasnost i neutralnost, postavljani kao neki od osnovnih postulata novinarstva, dugo su bili predmet rasprava među novinarima i u naučnoj literaturi. U periodima kriza i ratova primjena tih standarda postaje izazovna te se javlja potreba da se (pre)ispitaju njihova značenja i rasvijetli uloga novinara u ratu. Tokom konflikta, u vrtlogu propagande, manjka kredibilnih izvora, te u kontekstu u kojem „istina prva nastrada“, postaje otežano držati se najviših etičkih standarda novinarstva. Pratiti stroge principe profesije, biti objektivan i uzimati dvije ili više strana priče, koristiti standarde balansa i/ili neutralnosti, a istovremeno svjedočiti stravičnim ratnim zločinima i stradanjima civila, veliki su izazov i moralna dilema.

Ratovi u Jugoslaviji 1990-ih bili su poziv mnogim novinarima i teoretičarima novinarstva da preispitaju ulogu ratnog novinarstva i osnovne postulate profesije. Bili su to ratovi, koje, za razliku od prethodnih, mediji nisu mogli objasniti kroz jednostrane i često propagandne okvire hladnog rata, te je javnost tražila objašnjenja koja su u početku često bila servirana kao posljedica – da koristimo koncepte Marije Todorove – iracionalnih i starih etničkih tenzija na Balkanu. Bio je to i period kada se dodatno shvatila snaga utjecaja televizijskog izvještavanja i uticaj stravičnih slika ratnog razaranja i stradanja civila na javnost ali i strane vlade, čime su novinari još jednom uvidjeli da nisu samo nijemi posmatrači nego i da snose veliku odgovornost.

Medijske kuće su raspravljale o etičkim dilemama te ponekad i zaobilazile vlastite uređivačke smjernice i objavljivale, naprimjer, stravične slike stradanja civila i djece u cilju rasvjetljavanja onoga šta se događalo, ali i u cilju poziva za vojnu intervenciju – što „objektivno“ novinarstvo, da ne bi bilo shvaćeno kao aktivističko, do tada nije dozvoljavalo.

Da je taj rat donio nove paradigme u novinarstvu, pokazuje i radikalna promjena pristupa velikog ratnog BBC-evog reportera Martina Bella, koji se do tada strogo držao postulata engleske novinarske BBC-eve škole. Za nju je u članku koji je naslovio Novinarstvo privrženosti (Journalism of Attachment), a koji je objavljen 1998., rekao da je to bila tradicija „udaljenosti i suzdržanosti“, za koju je do rata u Bosni i Hercegovini smatrao da je objektivna i neophodna. Bell je tokom izvještavanja iz Bosne i Hercegovine odbacio dotadašnji BBC-ev pristup „novinarstva posmatrača“ i počeo primjenjivati pristup koji je naslovio „novinarstvom privrženosti“. Za njega je to bilo novinarstvo koje „brine i zna, koje je svjesno svoje odgovornosti, koje neće stajati neutralno između dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, žrtve i tlačitelja“. Novinarstvo posmatrača, kako je pisao Bell, odnosilo se na okolnosti rata, vojne formacije, taktike, strategije i oružje, a manje na ljude koji su doveli do rata, koji su ga vodili i ljude koji su patili zbog njega.

Koncept novinarstva privrženosti naišao je na brojna osporavanja, naročito jer su njegovi kritičari smatrali da pojednostavljuje kompleksne ratne okolnosti, dijeli njegove učesnike na dobre i loše, svijet na crno i bijelo, te čak dovodi do potpune demonizacije građana čiji su lideri krivi za rat. Takav koncept je ipak uzdrmao dotadašnje poimanje uloge novinara u konfliktu, unio novi pogled na novinarstvo ali i podsjetio da novinarstvo ne može biti samo, kako je Bell to opisao, „mehanički poduhvat“ ili – da pojasnimo Bellov koncept – mehaničko ili zanatsko izvještavanje lišeno svakog osjećaja, empatije i moralne odgovornosti. Novinarstvo je, tvrdi Bell, „moralni poduhvat“, ono djeluje na „moralno opasnom terenu“, i novinari, vođeni najvećim etičkim principima, moraju praviti razliku između dobra i zla.

Etički principi novinarstva

Razni novinarski kodeksi širom svijeta navode osnovne postulate novinarske profesije te profesionalnog i etičkog novinarstva. Deklaracija o načelima ponašanja novinara iz 1954. godine, koja je najprihvaćeniji dokument o novinarskoj etici do danas, a koja je ažurirana 1986. i 2019., navodi da je prva obaveza novinara da poštuje istinu i pravo javnosti da zna istinu. Novinarski kodeksi u raznim zemljama te stručna, većinom anglosaksonska literatura dodatno razrađuju neke od osnovnih postulata novinarstva, navodeći dužnosti novinara da rade u javnom interesu, objavljuju tačne, objektivne, nepristrasne i pravovremene informacije, te iznose mišljenje i stavove svih strana u nekom sporu. Ti postulati su jasni i zdravorazumski, ali ipak u određenim okolnostima postaju kompleksni i teško provodivi, što dovodi novinare u etičke dileme u kojima pribjegavaju istini i javnom interesu kao vodećim principima koji nadilaze sve ostale.

Nepristranost, objektivnost, tačnost i neutralnost, termini su koji se pojavljuju u većini kodeksa, medijskih analiza i rasprava, ali nemaju univerzalne definicije i one se razlikuju ovisno od perioda, novinarske škole, pa i samih praktičara – novinara i novinarki na terenu.

Objektivnost – termin koji se najviše koristi – nastao je naučnim traganjem za istinom i shvatanjem da se ona može promijeniti ovisno o poziciji onoga koji posmatra, odnosno ovisno sa koje zaraćene strane novinar izvještava. Često dolazi, ili se koristi zajedno, sa terminima poput nepristrasnost, neutralnost, tačnost, pravičnost, istinitost, posvećenost istini, balans. Da bi novinar na „objektivan“ i balansiran način prikazao jedan konflikt, on mora da izvještava i s jedne i s druge strane te pokaže cijelu sliku.

Američki novinar Walter Cronkite objektivnost je definisao kao „izvještavanje o realnosti i činjenicama, koliko god je moguće bez uplitanja predrasuda i ličnog mišljenja“. Medijski teoretičar Brian McNair daje tri osnovne karakteristike objektivnog novinarstva, a to su:

• razdvajanje činjenica od mišljenja;
• balansirano izvještavanje o nekoj debati;
• i korištenje kredibilnih i bitnih izvora.

U ratovima, ove tri karakteristike novinarstva postaju nedostižne, jer:

• činjenice ili umjesto njih ratne dezinformacije i propaganda često su odraz mišljenja jedne zaraćene strane i služe propagandi;
• balansirano izvještavanje o konfliktu u kojem je jedna strana agresor a druga žrtva, moralno je neprihvatljivo;
• kredibilni ili oficijelni izvori su vlade i političke elite koje i vode rat.

Balansirano izvještavanje o konfliktu je ono koje postavlja najveće dileme. Aidan White, britanski novinar koji je osnovao Mrežu etičkog novinarstva, smatra da je koncept objektivnog novinarstva prevaziđen te zagovara pristup koji je pravedniji i humaniji. Prema Mreži etičkog novinarstva, novinari nisu dužni da predstave sve strane jedne priče, ali njihovi prilozi moraju imati balans i kontekst. Prema tim principima, objektivnost nije uvijek moguća i nije čak ni poželjna kada je riječ o nehumanosti i brutalnosti, kao, naprimjer, u slučajevima stravičnih ratnih zločina. Ova mreža kao osnovne principe etičkog novinarstva zagovara:

• istinu i tačnost,
• nezavisnost,
• fer i nepristrasno izvještavanje,
• humanost i
• odgovornost.

Novinari ne mogu uvijek da garantuju „istinu“, ali mogu da iznose činjenice i da teže tačnosti. Oni, a što se često zaboravlja, moraju biti humani, jer humanost jeste u tradiciji novinarstva, profesiji koja je u svojoj esenciji na strani slabijih. Kao psi čuvari koji laju da upozore ukućane da se opasnost približava, novinari bi trebalo da su na strani građana a ne na strani vlasti. U ratovima i konfliktima bi trebali biti na strani žrtava, građana i civila, a ne na strani agresora, napadača, ratnog zločinca. „Biti na strani“ time se kosi sa nekim od osnovnih etičkih načela novinarstva, ali to je moralna dužnost i obaveza. U suštini, upirati prstom na zločince jeste dio objektivnosti, jer poziva novinare da zovu stvari pravim imenom.

Objektivnost i novinarstvo privrženosti

Ratni reporter Jeremy Bowen, koji je ostao vjeran BBC-evoj školi novinarstva, u intervjuu za Mediacentar je odbacio objektivnost kao pogrešan termin jer, kako je rekao, „svi doživljaju svijet kroz određenu prizmu, a tu prizmu oblikuju vaša iskustva, obrazovanje, šta su vam govorili roditelji“. Postulat koji je zagovarala BBC-eva škola novinarstva je, kako govori Bowen, princip nepristranosti, što je objasnio praksom da novinar mora ostaviti po strani vlastite stavove i biti otvorenog uma.

„Pokušavate prihvatiti da morate biti pošteni, morate biti iskreni, morate pokušati razgovarati sa svim stranama, ali to ne znači da imate jednu stranu i drugu stranu, a istina je negdje u sredini. Istina nije u sredini. Istina je možda na ovoj strani“, rekao je Bowen.

Martin Bell, dugogodišnji praktičar BBC-eve škole novinarstva, doveo je u pitanje koncept objektivnosti, za koju, nakon rata u Bosni i Hercegovini, kaže da mu se čini da je to „nešto poput iluzije i šibolet“. Kada je izvještavao iz ratnih zona, uvijek se trudio da to čini na fer i nepristrasan način, sa, kako objašnjava, „skrupuloznom pažnjom za činjenice“, ali to je činio koristeći oči, uši, pamet i dotadašnje iskustvo, za koje kaže da su upravo suština subjektivnog.

I ratni reporter Ed Vulliamy je koristio oči, uši, pamet i dotadašnje iskustvo – i svoj zdrav razum – da shvati da ono što se dešava u logorima pored Prijedora nisu „činjenice“ koje su mu Karadžićeve snage pokušale da „podvale“. Uplašene oči, mršava tijela, brižno čuvani komadići kruha u džepovima, odavali su nešto mnogo strašnije. Vulliamy je u intervjuu za Mediacentar odbacio princip neutralnosti koji nalaže da „nekako izjednačim žene koje su napastvovali svaku noć u logoru Omarska i zvijeri koje su to radile. A ja nisam neutralan prema čuvaru logora Omarska i nevinim zatvorenicima koje su sakatili, mučili i prebijali do smrti. Ne.“

Ratna reporterka Christiane Amanpour prakticirala je Bellov model novinarstva privrženosti, a objektivnost je sagledala na drugi način. „Shvatila sam da je objektivnost saslušati sve strane na fer način, ali ih ne tretirati sve isto. Kada tretirate isto sve strane u slučaju poput Bosne, moralno izjednačavate žrtvu i agresora. A odatle je onda kratak korak ka neutralnosti. A još kraći korak do toga da ste prilog svim vrstama zla”.

Pratili model novinarstva privrženosti ili ne, ovi ratni reporteri misle na isto – težiti istini, koja, kako kaže Bowen, možda nije u sredini između dvije zaraćene strane već na jednoj od njih. Ono što čini razliku između novinarstva privrženosti – koji su prakticirali Ed Vulliamy, Maggie O’Kane, Jonathan Steele, Roy Gutman i Christiane Amanpour – i BBC-evog pristupa novinarstvu jeste poziv na djelovanje, na intervenciju. Novinari, stoga, kako je to pokušao teoretski uobličiti Martin Bell, nisu samo nijemi posmatrači – oni pokazuju prstom na onog koji čini zlo i svjesni su svoje uloge i posljedica koje njihovo izvještavanje može proizvesti. Bell je u članku 1998. napisao da nikada nije otvoreno pozivao na intervenciju, ali ne zato što nije htio nego zato što nije morao, jer su to za njega činili televizijski prilozi ratnih razaranja. Stoga je rekao da je začetnik kluba Nešto se mora učiniti i da su članovi tog klub časniji i s njima je lakše živjeti nego s članovima kluba Ništa se ne može učiniti. Svoje djelovanje objasnio je time da postoje periodi kada novinari trebaju biti strastveni i onda kada ne trebaju te da on ne može izvještavati o ubistvima nevinih ljudi u istom tonu i načinu na koji izvještava o raspravama u parlamentu. Za sve postoji način i ton.

Kritika novinarstva privrženosti

Bellov koncept novinarstva privrženosti naišao je na brojne kritike, prvenstveno jer se shvatio kao poziv novinarima da zauzme stranu i pozivaju na akciju. BBC-ev reporter David Loyn je opisao takvo novinarstvo kao frustraciju reportera čiji su izvještaji bili ignorisani, što je navelo pojedine novinare da zauzimaju stranu i osude Srbe.

Teoretičar medija Stephan J. Ward kritikovao je Bellov pristup, ali ne zato što je pogrešan nego zato što smatra da je Bell pogrešno protumačio koncept objektivnosti. Ward je napisao kritiku Bella i rekao da neutralnost ne traži od novinara da budu hladna i uzdržana bića nego da tačno predstave činjenice, na osnovu pouzdanih i različitih izvora, stručnih mišljenja, dokumentacije, tačnih citata i fer predstavljanja glavnih stavova i pogleda o nekoj temi. U slučaju genocida, primjer koji Bell više puta spominje, objektivni novinari mogu pisati protiv takvog zla na osnovu dobrih razloga i činjenica, naveo je Ward.

Kritičari ovog pristupa nisu se složili sa svođenjem konflikta na borbu između dobra i zla, ulogu sudije koju novinari time preuzimaju, te podsticanje novinara da se smatraju pravednim i onima koji trebaju moralisati. Također su kritikovali stav da novinari trebaju pozivati na djelovanje – nešto što za neke pripada aktivističkom novinarstvu – a pozivi često mogu biti svedeni na predstavljanje Zapada kao spasitelja „neciviliziranog svijeta“. Kritičari su gledali i na uticaj koji takvo izvještavanje može imati na javnost te naročito istaknuli da su podjele koje su strani novinari pravili tokom izvještavanja iz BiH, podjele na dobre i loše, dovele do demonizacije Srba u javnosti.

Bitno je napomenuti da je kao reakcija na dominantne prakse izvještavanja tokom 1990-ih nastalo i mirovno novinarstvo, koje se suprotstavlja medijskom predstavljanju konflikta na dobre i loše. Jake Lynch i Annabel McGoldrick, u knjizi Peace Journalism (2005), navode da se ova vrsta novinarstva suprotstavlja ratnom novinarstvu u kojem se izvještavanje dešava na razini mi protiv njih, koje demonizira jednu grupu, širi propagandu, usmjereno je na pobjedu i fokusira se samo na vidljive posljedice nasilja. Mirovno novinarstvo uzima u obzir kompleksnost konflikta, sa empatijom prilazi konfliktu, „humanizira“ i drugu stranu, daje glas običnim ljudima i izbjegava da konflikt svede na dvije strane i jednog pobjednika. Jedan od elemenata ovog novinarstva jeste izbjegavanje riječi koje demoniziraju jednu stranu.

Iako se ova teorija novinarstva čini sveobuhvatnom, naročito jer uzima u obzir i uticaj koji će medijski izvještaji imati na publiku ali i na nastavak konflikta, procese pomirenja i suočavanja sa prošlošću, ipak je teško pred stravičnim zločinima držati se ovih principa. Mirovno novinarstvo, koje ima elemente konstruktivnog novinarstva, osmislili su teoretičari koji su razmatrali način na koji novinarstvo može doprinijeti prevazilaženju sukoba, što i može biti slučaj kada je riječ o političkim konfliktima, podijeljenim ratnim memorijama, procesima suočavanja sa prošlošću.

Novinarstvo privrženosti došlo je od novinara sa terena koji su svjedočili stravičnim ratnim zločinima i genocidu. U tim trenucima sve što su mogli uraditi – a što im je moralna dužnost nalagala – jeste da svojim očima i ušima i zdravorazumski shvate šta se dešava, obavijeste javnost i – koliko god se teoretičarima novinarstva to činilo neprihvatljivo – pozovu na djelovanje.

Njihova moralna i novinarska dužnost nalagala je da imenuju stvari pravim imenom, ukažu na počinitelje i svojim izvještavanjem pokušaju potaknuti na djelovanje one države koje mogu nešto učiniti da rat i stradanje prestanu.

Možda su u pojedinim dijelovima upali u simplificiranje i predstavljanje crno-bijelog svijeta ali u okolnostima stravičnih zločina, potreba da se shvati da druga strana priče zvuči kao opravdanje. U situacijama stravičnih ratnih zločina i stradanjima civila, silne teorije novinarstva i koncepti padaju u vodu, a ono što novinarima ostaje jeste moralna dužnost i zdrav razum.

___