Vijeće sigurnosti UN-a 22. februara 1993. usvojilo je Rezoluciju 808 o formiranju Međunarodnog suda za ratne zločine.

foto: Nacionalna i univerzitetska knjižnica u Zagrebu 

Vrhunac karnevalskih ili pokladnih svečanosti u Njemačkoj, kada se svijet izvrne naopačke, počinje u februaru. Iako datira iz antičkih vremena, karneval kakvog danas poznajemo, uobličila je srednjovjekovna crkva promovišući ga kao način „vizualizacije grijeha“, ljudi su slobodni da budu najgore verzije sebe, a ritual simbolično počinje predajom ključeva grada u ruke karnevalskih luda, karnevalskih autoriteta i žena. Šest narednih dana, lude vladaju gradom, ljudi se kostimiraju ili demaskiraju u đavole, vještice, razuzdane divljake, a nakon toga se povlače u razmišljanje, pokajanje i post, te počinju godinu pročišćeni od grijeha.

Ovaj tradicionalni festival otkazuje se samo u iznimnim slučajevima, uz pristanak karnevalskih autoriteta, građana i glađanki Njemačke, a 1991. godine, otkazan je zbog ratnih strahota u Perzijskom-arapskom zaljevu, iz solidarnosti prema stradalima.

U februaru 1993. godine, karneval je održan „unatoč protivljenju nekih političara“ koji su dostavili zahtjev za otkazivanje zbog rata u Bosni i Hercegovini, za Slobodnu Dalmaciju izvještava dopisnik Gojko Borić iz Bonna (Slobodna Dalmacija, 24.03.1993.) sumirajući natpise iz njemačke štampe. Član Predsjedništva vladajuće Kršćansko-demokratske unije Heiner Geissler rekao je kako ga žalosti što su Evropljani zakazali u mirovnim naporima i pokazali „veliki nedostatak suosjećanja“. U intervjuu dnevnika „Hamburger Morgenpost“, kako se navodi u Slobodnoj Dalmaciji, Geissler, kao utjehu, dijeli informaciju kako su karnevalske lude u Meizu na jednim kolima nosili natpis »UN-fähig« što u prijevodu glasi »nesposoban« -  »UN su nesposobni«. Tako su karnevalske lude, oslobođene svih društvenih normi, u karnevalskoj raspuštenosti i raskalašenosti, 1993. godine, poslale poruku iz svijeta naopačke, svijetu izvrnutom naglavačke.

Dvije značajne odluke svjetske diplomacije desile su se u sedmici 22-28. februara 1993. godine, prva od njih, koja je značajnije punila štampu svjetskih medija i medija u regionu, bila je da je Vijeće sigurnosti UN u sastavu njegovih 15 država članica, jednoglasno usvojilo Rezoluciju o formiranju Međunarodnog suda za ratne zločine (Rezolucija 808).

Rezolucija je usvojena u ponedjeljak, 22. februara 1993. godine, kako bi se sudilo osobama odgovornim za kršenje humanitarnog prava i ženevskih konvencija na teritoriji biše Jugoslavije počinjenih od 1991. godine. Ovom odlukom se od generalnog sekretara UN-a Boutrosa Ghalija zahtijevalo da „u najkraćem mogućem roku, ne kasnije od 60 dana, dostavi konkretne prijedloge i opcije za efikasnu i ekspeditivnu implementaciju ove odluke“. Kako se navodi u zapisniku sastanka, Rezoluciji su prethodili izvještaji nepristrasne grupe eksperata, izvještaji i prijedlozi francuskih i italijanskih pravnika, zatim pisma predstavnika Švedske i Danske, izvješća sa Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, a svi dokumenti bili su priloženi kao radni materijal uz nacrt teksta Rezolucije 808.

Rezolucijom se podsjeća i na odredbu 10 prethodne Rezolucije od 13. jula 1992. godine u kojoj je potvrđeno da su sve strane dužne da se pridržavaju obaveza međunarodnog humanitarnog prava, te na Rezoluciju od 13. augusta 1992. godine kojom je zatraženo da sve strane i ostali kojih se to tiče u nekadašnjoj Jugoslaviji, kao i sve oružane snage u Bosni i Hercegovini, odmah obustave i uzdrže se od svih povreda međunarodnog humanitarnog prava.

Vijest o donošenju Rezolucije popunila je stranice zapadne štampe sa pravnim mišljenjima, polemikama, pozitivnim komentarima, ali i komentarima skeptika međunarodne diplomacije, gdje su, čini mi se, naročito prednjačili iskusni novinari. Uporedbom medijskog izvještavanja iz svijeta, regiona, do BiH, primijetno je da se o tome najoskudnije pisalo u BiH, a jedan od razloga je možda činjenica da je u istoj sedmici donešena i odluka koja se ticala svakodnevnog preživljavanja ljudi u BiH i dugo iščekivana odluka o humanitarnoj pomoći sa paketima hrane.

Dok se nekoliko stotina kilometara od Bosne i Hercegovine vrijeme kretalo ciklično, uz ritual oslobađanja, slika svijeta koju iščitavamo iz naslovnice Oslobođenja od 24. februara 1993. godine prije podsjeća na dramski prostor Beketovske čekaonice u kojoj vrijeme ne protiče. „Pomoć stiže s neba“, prenosi Oslobođenje vijest da su Sjedinjene Američke Države »načelno« odlučile da stanovništvu istočne Bosne hranu dostave paketima iz zraka, a čemu je prethodila višemjesečna diplomatska rasprava. Da li će pomoć zaista stići i na koji način, još uvijek nije bilo utvrđeno, jer akcija donosi rizik po američke trupe i avione koji bi prelijetali preko neprijateljskih teritorija. 

Trideset godina nakon, iz pozicije čitateljke ratne štampe iz 1993. godine, ne mogu se oteti utisku da su obje odluke bile nesumnjivo značajne u svim svojim teškoćama i izuzetno komplikovane u izvedbi, što su stručnjaci kako za vojne, tako i za pravne mehanizme, svakako primijetili.

No, vratimo se u 1993. godinu sa kratkom uporedbom štampe iz BiH. Vijest da je „Formiran sud za ratne zločine“ u Oslobođenju je objavljena uz naglašavanje izjave italijanskog predstavnika u Vijeću „kada dođe mir biće neophodno suočavanje sa prošlošću, a ne njeno pokopavanje“, jer mirovni proces [Vance-Owenov plan] koji  se tada dešavao, smatra italijanski predstavnik, „ne može biti paravan za nastavak zločina“. Odluka je najavljena kao presedan Vijeća sigurnosti, kako ga je komentarisala i tadašnja predstavnica SAD-a pred Vijećem Medeline Albright poslije poznatih procesa u Nirnbergu i Tokiju, te „da će sud biti uspostavljen upravo po modelu nirnberškog suda, a pred njim će odgovarati svi osumnjičeni za masovna ubistva, silovanje, etničko čišćenje i druge delikte protiv humanosti“. Oslobođenje prenosi i komentar BBC-a kojom se ističe da je Rezolucija prva odluka te vrste u istoriji UN-a.

U Glasu Srpske, vijest o osnivanju Međunarodnog suda je na naslovnici iz 24. februara 1993. godine, u formi faktografskih vijesti „Osniva se međunarodni sud“ sa prevodom Rezolucije i bez dodatnih komentara. Pored ove vijesti, je naslov „Srbi iz Bosne spremni da nastave akciju zatvaranja logora: Hrvati i Muslimani sabotiraju“, koji se poziva na saopštenje Ministarstva za zdravlje Republike Srpske, koje je objavila agencija SRNA, a u kojem se ističe da razmjenu zarobljenika „i dalje sabotiraju muslimanska i hrvatska strana“. Bitan je i članak koji na naslovnici zauzima jednako prostora kao i Rezolucija, a tiče se analize pisanja zapadnih medija The New York Times i The Washingon Times, koji „u već prepoznatljivom stilu predvode antisrpsku liniju u američkim medijima“, navodeći da je u ovim medijima sve učestalije pisanje o ulozi Rusije i kako će se Amerika postaviti odluči li Rusija „da se uključi na drugi način nego što je to do sada činila“.

Dalje, citiraju se dijelovi članka iz The New York Timesa, dati van konteksta, u kojem piše, kako navodi Glas Srpske, „Umjesto da se priča o sudovima za ratne zločine po uzoru na Nirnberg. Ujedinjene nacije u SAD treba da se okrenu rekonstrukciji balkanskog regiona i dobrobitima saradnje. To može da ide protiv koncepta da kriminalce ne treba osloboditi kazne, ali nijedna velika zemlja nema namjeru da razbija srpsku vladu na silu, niti da hapsi njene rukovodioce. Niti je, realno govoreći, svijet spreman da produži bojkot Srbije, koji može da destabiluzije region još više i ukine šanse za budući prosperitet oblasti“.


 

Oslobođenje, Sarajevo, 23. februar 1993. i Glas Srpski, Banja Luka, 24. februar 1993. (Mediacentar Sarajevo - INFOBIRO digitalni arhiv)

Dok se narativ o „lošim potezima“ međunarodne zajednice u uspostavljanju Međunarodnog suda već drugi dan nakon donošenja odluke počeo pomaljati u medijima u BiH kroz prenošenje dijelova kritika iz zapadnih medija, The Daily Telegraph navodi i prve službene reakcije Beograda na odluku i osnivanje suda, gdje je, kako navodi DT u prenosu hrvatskog Vjesnika iz 24. februara 1993., ministar za ljudska prava Srbije izjavio da je »međunarodno mnijenje, koje je uglavnom usmjereno protiv Srbije, histerično i loše obaviješteno«.

U posmatranom periodu, Oslobođenje je objavilo još intervju sa Zdravkom Grebom „Snaga moralne presude“, objavljen 24. februara 1993. godine, u kojem on, odgovarajući na pitanje o uporedbi ovog suda sa Nirnbergom navodi da je nesporna sama činjenica o osnivanju Suda „bez obzira što pravna utemeljenost tog suda vjerovatno ni samim predlagačima do kraja nije jasna“, napominjući da tek sad „nekakvi izgledi za mir postaju realni“, te podsjećajući da je i on sam zagovarao „i prije mjesec dana ponovio i gospodi Vanceu i Owenu u Ženevi“ gdje je boravio u sastavu građanskih pokreta Evrope, „da bez imenovanja agresora od strane međunarodne zajednice i vrlo eksplicitne i precizne deklaracije o tome da će za ratne zločine biti suđeno, ni jedan plan, pa čak ni ovako kompromisan kakav predstavlja njihova mapa, neće biti moguć“.

Grebo također komentira izazov provedbe privođenja zločinaca „Najzanimljivije pitanje jeste dostupnost vinovnika. Ko će biti ovlašten da u ime međunarodne zajednice ili tog tribunala ljude, narodski rečeno, privede pravdi“... „Bojim se da će cijela stvar biti slična onim ranijim građanskim inicijativama, a to je da će suđenje biti više simboličko, da će predstavljati moralnu osudu nego što će biti pravno utemeljeno. Možda se ovo neće nikome svidjeti, ali mislim da je pravilo koje bi cijeli postupak učinilo iole smislenim moralo da glasa da mora postojati garancija da će se svi ratni zločinci izručiti sudu. Ja time ne dovodim u sumnju nesrazmjer u počinjenim zločinima od strane agresora, ali sam siguran da je zločina bilo i na drugim stranama.“

U ovom izdanju Oslobođenja i Tihomir Loza u komentaru „Šansa mira“ navodi: „Konačno, Rezolucija Savjeta bezbjednosti o osnivanju suda za ratne zločine, mada kao potencijalne mušterije spominje sve tri strane, očigledno je adresirana prvenstveno na one koji će se u njoj bez teškoća sami prepoznati.“

Dok su hrvatski mediji, u uporedbi sa BiH i Srbijom, najviše izvještavali o ovoj temi, uključujući vijesti, intervjue sa pravnicima i raznim stručnjacima, u dnevnom listu Politika iz Srbije prenosi se prevod Rezolucije uz vijest „Formiran sud za ratne zločine“ uz naglasak da se Rezolucija odnosi na „zločine koje su počinile sve zaraćene strane u jugoslavenskom sukobu“, a da je samo britanski ambasador Henej dodao „da smatra da su Srbi ipak najviše krivi“. Navodi se i da je američka ambasadorka upotrijebila formulaciju „o teškim zločinima Srba nad Muslimanima u Bosni“ , naglašavajući da je ruski ambasador insistirao na terminologiji „svih uključenih strana“.

Pregledom dva broja sedmičnih informativnih novina NIN (19. i 26. februar) pitanje osnivanja Međunarodnog suda nije uvršteno u sadržaj novina, ali naslovnu stranicu i fokus zauzima naslov „Martić protiv Akrana“, i vijest da su se u Krajini „protekle nedelje vojvode svađale“. Novinar Svetislav Spasojević u sarkastičnom uvodu članka „Sve u ime srpstva“, najavljuje „propast vojvodstva“ navodeći da su „gospoda Milan Martić, Ministar unutrašnjih poslova i Mile Novaković, komandant Srpske vojske, tražili da gospodin Željko Ražnjatović, zbog, kako su kazali, mešanja u politiku i nekorektnog odnosa prema lokalnom stanovništvu, napusti teritoriju Republike Srpske Krajine“, pri tome napominjući da su se Martić i Novaković „kasno dosetili koje ih je zlo snašlo“.

Za razliku od oskudnog izvještavanja u štampi Srbije, naslovnice i rubrike hrvatskih novina Vjesnik i Slobodna Dalmacija posvetili su značajnu pažnju ovoj temi.

Vijest o osnivanju suda je u Vjesniku (23. februar 1993.) objavljena pod naslovom „Zločinci će pred sud!“, a uz fotografiju iz Bijeljine (Ron Haviv, sprski pripadnik paramilitarnih snaga udara tijelo preminule žene, 1992.), jasno je na koje zločince su mislili. Osnivanje suda je predstavljeno kao „povijesna odluka“, uz neizostavnu uporedbu sa Nirnbergom i Tokijem.

Već u prvom izdanju lista nakon što je Rezolucija donesena, Vjesnik prenosi detalje „Italijanskog prijedloga YU Nirnberga“, o prijedlogu italijanske vlade, odnosno njegovim dijelovima koje su članovi italijanske komisije podijelili sa tamošnjim novinarima. Prikaz osnovnih crta italijanskog prijedloga onako kako ga je izložio Anonio Papisca, jedan od članova Consove komisije, za katolički dnevnik „Avvenire“, naglašavajući da je Vlada odlučila držati svoj prijedlog u tajnosti kao što se inače radi u diplomatskim notama, dok ih ne objavi onaj kojemu su upućene. „Na svu sreću, sami članovi Consove komisije, koji su pripremali prijedlog nisu se osjećali obavezanima tim birokretenizmom, pa se ovih dana u talijanskim novinama, tu i tamo, moglo pročitati ponešto konkretno o talijanskom prijedlogu, onoliko koliko su stručnjaci iz komisije rekli novinarima – i onoliko koliko su novinari shvatili“, navodi Inoslav Beškera, stalni dopisnik Vjesnika iz Rima, gdje se izdvaja da talijanski prijedlog predstavlja jačanje uloge UN-a i svojevrsnu „nadnacionalnu funkciju“.

„Upravo u tome i jeste glavni čvor: hoće li države zastupljene u Vijeću sigurnosti i u Glavnoj skupštini organizacije UN biti spremne eksplicitno priznati da dio svog vrhovništva prenose na Međunarodno sudište? Hoće li na to biti spremna, recimo, Kina, riskirajući da joj se sljedeći put sudi za pokolj na Tian Anmenu?“, piše u Vjesniku 23.02.1993, navodeći da je u ovom „sadržana i glavna snaga i glavna slabost talijanskog prijedloga“.

Vodeći se izjavom Medeline Albright da su „Nirnberška načela oživjela“, te čestom uporedbom novog Međunarodnog suda sa Nirnbergom, uredništvo Vjesnika je posvetilo dosta pažnje da čitatelje podsjeti na način kako se Nirnberg osnovao, za koje zločine se sudilo, postavljajući i pitanje da li će ovaj sud možda biti uspostavljen u Vukovaru ili Sarajevu?

U Vjesniku od 24. feburara 1993. Zvonimir Šeparović, voditelj Središnjice za genocid i ratne žrtve „Documenta Croatica“, na konferenciji za novinare povodom donošenja Rezolucije 808 navodi između ostalog i „da bi zadatak Hrvatske bio da sljedećih 60 dana prikupi što potpunije i valjanije dokaze o zločinu, zločincima i žrtvama (...) već sada u izvještajima Helsinki Watcha i State Departmenta navode se zločini izvršeni od Hrvata u Hrvatskoj, te Hrvata i Muslimana u BiH, pa ne treba iznenaditi ako sud najavi progone i pojedinaca iz Hrvatske“. Šeparović dalje pojašnjava „mi moramo objasniti da su takvi zločini pojedinačne pojave, a ne dio sustavnog paklenog plana masovnih svjesnih zločina na način koji to čine Srbi.“

Dan kasnije, 24. februara 1993., Ivan Zvonimir Čičak iz hrvatskog Helsinškog odbora piše za Slobodnu Dalmaciju upozoravajući da Hrvatska država i Sabor trebaju što prije krenuti u samostalno ispitivanje „ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj od naše strane“. Ovaj poziv obrazlaže navodom da je „Politički stav Vijeća sigurnosti da to tijelo i UN raspolažu dokazima kako su sve strane u sukobu dosad kršile međunarodne humanitarne pravne norme kao i međunarodne konvencije. Mi smo u Hrvatskoj priželjkivali osnivanje toga suda, vjerujući da će to biti sud za suđenje agresorima, no očito svijet ima drugačije kriterije.“

„Što više Hrvatska bude sama progonila krivična djela, pa i ona za povrede međunarodnih pravnih normi, to će se više smanjivati prostor za međunarodni sud“, navodi Čičak za Slobodnu Dalmaciju.  

U Hrvatskoj štampi nalazimo i pregled svjetskih medija koji mnogo otvorenije kritikuju optimizam međunarodne diplomatije i upozoravaju na značaj učinkovite izvedbe i zadatka koji je pred Vijećem sigurnosti i UN.

Tako u Vjesniku nalazimo na komentar pariškog lista Liberation, „Šta se toliko čekalo“, to je prva reakcija ovog lista: „Trebalo je dvije godine užasnih zločina u srcu Evrope, pa da međunarodna zajednica donese »povijesnu odluku« da prvi put poslije Nirnberga i Tokija formira sud koji će suditi za ratne zločine“. Uz zadovoljstvo što je Rezolucija usvojena, Liberation donosi i analizu poteškoća i ograničenja takvog suda i suđenja, „Još dugo, a možda i nikada, nećemo na TV-ekranima gledati 'jugoslavenski' Nürnberg, ili Tokiyo – postoji opasnost da se umjesto 'autentičnim kriminalcima' sudi nevažnim ličnostima i da se 'svjetska policija' bavi srpskom ili hrvatskom 'milicijom'“.

The Daily Telegraph pod naslovom „Srbi ne brinu“ navodi mišljenje Drechslera Sprechera, glavnog tužitelja na nirnberškom procesu, koji je uvjeren 'da bi sud za ratne zločine mogao biti učinkovit, ali da će biti potrebno mnogo rada'. Ista novina međutim ističe da osnivanje Suda nije zabrinulo Srbe odgovorne za zločine u Bosni i Hrvatskoj.

Roger Boyes, novinar The Timesa, kako navodi Vjesnik, izvještava o potencijalnim opasnostima i potrebi da se moralno promisli o odluci o osnivanju međunarodnog suda, navodeći da na neke zločince koje je izdvojio američki State Department ništa ne može djelovati. “Možda će zapovjednici koncentracijskih logora dva puta razmisliti o tome kako postupaju sa zatočenicima, ali isto je tako moguće da će početi ubijati svjedoke“, piše on.

Čitajući sve ove tekstove, znajući da niti „historijska Rezolucija 808“ niti svaka naredna, nije zaustavila niti spriječila neke od najvećih zločina, uključujući i genocid u Srebrenici, prisjećam se prigodnog članka koji sam pronašla istražujući medijske dokaze u bazi sudskih spisa Haškog tribunala, gdje sam tragom rijetkih neanglosaksonskih izvora, došla do španskog lista El Pais i novinara koji su izvijestili o jednom drugačijem karnevalu iz 1996. godine, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Članak je naslovljen „Karadžić i karneval sa Pala“ (Karadzic y el carnaval de Pale“), a novinar Angel Santa Cruz daje slikoviti prikaz intervjua koji je vodio sa njim godinu dana ranije: „Tada je na njegovom stolu nedostajao još samo onaj globus kojim se Charlie Chaplin igrao u slavnoj parodiji na Hitlera [Veliki diktator, scena plesa sa balonom-globusom]“, navodeći da, i godinu poslije, „on kontrolira policiju, televiziju i novac“ praveći svojevrsni karneval.

Trideset godina nakon, i dalje živimo karneval, ali današnji mnogo više podsjeća na razuzdanu uličnu pijanku, nego što je „vizualizacija grijeha“ ili „otpor autoritetu“. Ključevi od grada trajno su izgubljeni ili u rukama ludaka, a lude su slobodne da presuđene ratne zločince dočekuju sa uzvicima „Dobro došao kući dobri čoveče. Ni kriv ni dužan!“

Promocija knjige Prvi nacrt historije: Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom biće održana u Sarajevu 27. februara u 18 sati. Knjiga je nastala iz potrebe da se razumije i prenese iskustvo novinara i novinarki koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). 

___