Tokom projekta, Mediacentar Sarajevo je pretražio i više od 100.000 dokaznih materijala iz baze sudskih spisa MKSJ.

foto: knjiga Prvi nacrt historije: Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom

Knjiga Prvi nacrt historije: Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom, čija promocija će biti održana u Sarajevu 27. februara u 18 sati, nastala je iz potrebe da se razumije i prenese iskustvo novinara i novinarki koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U nastavku je jedan od tekstova iz knjige autorice Selme Zulić Šijak.

“Prigovor. Prigovor. Prigovaram, Predsjedniče [Suda]“, tri puta je ponovio Peter Robinson, pravni savjetnik Radovana Karadžića u februaru 2012. godine na početku ispitivanja svjedokinje Mire Mihajlović, Karadžićeve sekretarice, koja je tijekom 1995. godine bilježila sastanke optuženog, te prilikom svjedočenja pojašnjavala logiku njihovog adresara.

Prigovor je uložen nakon što je tužiteljica spomenula sastanak optuženog s novinarima španskog lista El Pais koji se održao u kasnim večernjim satima 13. jula 1995. godine na Palama. Radovan Karadžić je dao intervju za El Pais tri dana nakon što je dao naređenje za preuzimanje Srebrenice i u jeku planova za pad Žepe. Intervju je objavljen s citatom u naslovu: Muslimanske enklave nisu održive i trebaju nestati 16. jula 1995. godine. Sadržaj intervjua obiluje optimizmom da će se rat završiti dobro po Republiku Srpsku sa elementima državnosti, i brojnim generički ustrojenim obrascima negiranja svega što se dešava u okruženju.

Ukratko, Srebrenica je predstavljena kao oslobođena, uz napomenu da je u njoj mogao ostati ko je htio, Sarajevo kao grad koji će „ili biti podijeljen ili biti srpski“, a mirovni procesi kao nešto što zavisi isključivo od međunarodne zajednice i druge strane. Intervju se i završava optimističnom porukom, gdje Karadžić navodi da će se sada, kada Španija predsjedava Evropskom unijom˝, mirovni procesi vjerovatno ubrzati, jer „Španija nema neki interes da se ovdje pozicionira“, i upozorenjem novinarima da, ipak, pričekaju sa odlaskom u Srebrenicu, jer nije još uvijek sigurno.

Na prigovor Robinsona, i po usvajanju predsjedavajućeg suda, sadržaj članka i transkript intervjua nisu razmatrani kao dokaz, nego je dokument prihvaćen kao osnova za razumijevanje vođenja adresara, odnosno „kao potkrjepljujući dokaz“. Pored bilješke sastanka sa novinarima nalazio se znak plus, a svjedokinja je potvrdila da to znači da se sastanak održao. „Adresar je vođen konzistentno“, utvrđeno je.

Na prvom spratu nekadašnje fabrike motora na Palama, kako novinari El Paisa opisuju, nalazio se novoopremljen ured Radovana Karadžića. Na stolovima su bile geografske karte, svježe voće i papirologija. Već je bilo prilično kasno, a oko 22 sata, na pitanje novinara šta će biti sa Sarajevom, Karadžić je povukao svoje mape i počeo pojašnjavati: Dajte da vam pokažem na mapi. Vidite, ovo je Sava. Rijeka Sava. Nekada, cijela teritorija je bila i austro-ugarska. Ovi gradovi su bili jedinstveni, Bosanski Novi i Dvor na Uni, Bosanska Kostajnica i Kostajnica, Bosanska Dubica i Dubica, Bosanska Gradiška i Stara Gradiška (…) sve su to bili jedinstveni gradovi, spojeni, ali nakon pada Austro-Ugarske ta rijeka je podijelila gradove. Desna strana je pripala Bosni, nama, a lijeva Hrvatskoj. Tako, e pa, i Sarajevo ima rijeku.

El Pais: Znamo. Miljacku.

Karadžić: Tako je, Miljacku (…) može se to uraditi sa rijekom. Da imamo dva grada. Da imamo „Srpski grad“ i „Muslimanski grad“, a ako oni ne prihvate – uzećemo cijelo Sarajevo. Šuškanje papira ometalo je zvuk i u nekoliko navrata je razgovor bio nerazumljiv. Novinari su zabilježili da su iznenađeni načinom kako sagovornik sistematično i samouvjereno priča o tekućim zločinima i planovima za buduće.

Ovo je samo jedan od primjera korištenja medijskih izvora na suđenjima pred Haškim tribunalom, a konkretni primjer je prije izuzetak nego pravilo, jer španski i neanglosaksonski mediji su se vrlo rijetko koristili, a pronalazimo ih uglavnom u svojstvu potkrjepljujućeg dokumenta za glavni dokazni materijal.

Novinari svjedoci pred Haškim tribunalom

Najmanje trideset i pet novinara i novinarki koji su svjedočili pred Haškim tribunalom u slučajevima ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije kroz svoje iskaze pred sudom su tokom protekle dvije decenije potvrđivali davno napisane rečenice, detaljno opisivali proces pripreme izvještaja, načine na koje su dostavljali snimke u redakcije i pojašnjavali kako su radili intervjue sa optuženima za ratne zločine. Taj broj čini manje od jedan posto od ukupnog broja svjedoka pred Tribunalom. Sa odmakom od nekoliko godina, kroz projekt Mediacentra Sarajevo, njih četrnaest su, kroz dubinske polustrukturirane intervjue podijelili svoja iskustva, dileme i mišljenja o sudskim procesima. Detalje iskustva svjedočenja i razloge za svoje odluke da svjedoče podijelili su Andrew Hogg, Alija Lizde, Branimir Grulović, Ed Vulliamy, Florence Hartmann, Jacky Rowland, Jeremy Bowen, John Sweeney, Martin Bell, Sead Omeragić, Slavoljub Kačarević, Tony Birtley, Veton Surroi i Zvezdana Polovina.

U želji da se zabilježi njihovo profesionalno iskustvo u izvještavanju sa prostora nekadašnje Jugoslavije i ispitaju motivi za njihove odluke da svjedoče pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, intervjui su bili prilika da ostane zabilježeno kako je tekao proces njihove pripreme za svjedočenje, kako je izgledalo ispitivanje iz njihovog ugla, te u konačnici, kako smatraju da su doprinijeli sudskom procesu.

Novinarska iskustva se razlikuju ovisno o tome da li su svjedočili u jednom ili više slučajeva, ali ono što je zajedničko svima jeste da je cijeli proces bio jako stresan i da, u odnosu na hiljade svjedoka koji su preživjeli zločine, novinari i novinarke imaju utisak da njihov doprinos u maloj mjeri pomaže da se cijela priča ispriča.

Novinar BBC-a, Jeremy Bowen, u razgovoru za Mediacentar Sarajevo, na pitanje o njegovoj reakciji na poziv na svjedočenje, kaže da je smatrao da je njegova uloga da bude svjedok.

„Kada su me pitali, rado sam pristao da svjedočim pred Haškim tribunalom. Znate, toliko pričamo o tome da smo svjedoci – pa možemo biti i svjedoci u sudnici. Zato sam to uradio. Mislio sam da je to moja uloga. Nikada nisam mislio da naše prisustvo pogoršava stvari ili nešto takvo. Rat bi se odvijao s nama i bez nas, ali bilo je važno da neko može osvijetliti tamne kutke. Čvrsto sam to vjerovao. To je bio moj posao“, rekao je u intervjuu u februaru 2022. godine, napravljenom kroz projekt Novinarstvo kao prvi nacrt istorije.

Tokom projekta, Mediacentar Sarajevo je pretražio i više od 100.000 dokaznih materijala iz baze sudskih spisa MKSJ u potrazi za medijskim sadržajem korištenim kao dokaz u argumentaciji tužilaštva, odbrane i sudskog vijeća.

Analiza zastupljenosti medijskih dokaza u bazi sudskih spisa Haškog tribunala

Tokom 2021. godine, istraživački tim Mediacentra Sarajevo je pretražio dokazni materijal prihvaćen na sudu, a koji su priložili iz odbrane, tužilaštva i sudskog vijeća za 25 optuženih osoba, što predstavlja 15,5 posto ukupnog broja predmeta. Baza sudskih spisa klasifikuje materijal kao 21 predmet sa objedinjenim slučajevima Mladić i Karadžić, Stanišić i Župljanin, Naletilić, Martinović, Kovačević, Stakić. Selekcija predmeta za pretraživanje rađena je na osnovu informacija koje je dostavio Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove, osnovan 2010. godine kako bi preuzeo vršenje određenih funkcija MKSJ, o slučajevima u kojima su se kao svjedoci i svjedokinje pojavljivali domaći i strani novinari i novinarke.

Javni i dostupni dokazni materijali u slučajevima gdje su svjedočili novinari i novinarke sastoje se od 143.240 dokumenata. Imajući u vidu da je materijal prevođen na engleski jezik i da je često isti dokaz arhiviran dva puta, dalje filtriranje pokazuje 80.235 jedinica dokaznog materijala. Jedinica dokaznog materijala se sastoji od novinarskog članka na više jezika ili videomaterijala i pratećih transkripata na više jezika.

Imajući u vidu da se baza sudskih spisa i arhivi MKSJ-a periodično nadopunjuju, važno je napomenuti da je istraživanje rađeno od januara do juna 2021. godine, te je u tom periodu izdvojeno je 2.760 medijskih jedinica, odnosno 3,4 posto od ukupno pretraženih dokaza. Podaci pokazuju da medijski materijal u najvećoj mjeri prilaže tužilaštvo, a oko jedne trećine prilaže odbrana, dok je u izuzecima moguće pronaći medijske dokaze koje prilaže i sudsko vijeće.

Među materijalima se mogu pronaći novinski članci o dešavanjima tijekom rata, značajan broj intervjua s optuženima za ratne zločine, kao i veliki broj videomaterijala. Skoro polovinu medijskog materijala čine videosnimci domaćih i stranih medija (45,6 posto). Među prikupljenim dokumentima nalazi se i značajan broj članaka objavljenih neposredno nakon rata u BiH i početkom 2000-ih, naročito iz medija iz BiH, Srbije i Hrvatske, te svakako medija iz Srbije koji se tiču rata na Kosovu.

S obzirom na količinu dokaznog materijala, najviše medijskih dokaza priloženo je u objedinjenom slučaju koji se odnosi na suđenja Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, čak 781 dokaz, od kojih su 723 videosnimci. Ipak, to čini tek četiri posto ukupnog dokaznog materijala u predmetu klasificiranom u bazi spisa kao Karadžić i Mladić. Kad su u pitanju odnosi korištenja medijskih dokaza ispred odbrane i tužilaštva, optuženi i vijeće odbrane priložili su 140 medijskih dokaza, a tužilaštvo 641 dokaz.

Predmet u bazi sudskih spisa Karadžić i Mladić dokumentuje medijski materijal od više od 100 medijskih kuća iz cijelog svijeta, od lokalnih medija kao što su Radio Ključ, Vlašićki vjesnik i Sanski Most Online, većih medija iz regiona kao što su Politika, Oslobođenje, SRT, TV Beograd, BHT i drugi, do svjetskih medijskih kuća kao što su CNN, ABC News, Le Monde, Guardian, Der Spigel, i ostalih.

Od novinara i novinarki koji su dali intervju za Mediacentar, u procesima protiv Karadžića i Mladića, svjedočili su Martin Bell, Jeremy Bowen i Ed Vulliamy. Najveći broj pretresenih medijskih dokaza vezan je za BBC-eve arhivske snimke uz izvještaje Jeremyja Bowena i Martina Bella.

Izuzeci od pravila

Kad su u pitanju strani mediji, među dokazima značajno dominiraju anglosaksonski izvori, mediji iz Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, a prati ih francuski Le Monde. Na nivou izuzetka nalazimo i nekoliko primjera korištenja njemačkih i španskih medija. Naprimjer, vezano za slučajeve Karadžića i Mladića korišten je intervju sa Šešeljem objavljen u novinama Der Spiegel u augustu 1991. godine, ili već spomenuti primjer intervjua sa Karadžićem objavljen u španskim novinama El Pais.

Slučajevi sa najmanje i najviše korištenog medijskog materijala

Prema podacima koje je prikupio Mediacentar Sarajevo o predmetima u kojima svjedoče novinari, najveći procenat medijskog materijala korišten je u slučajevima vezanim za zločine na području Prijedora. Tako je na suđenju Dušku Sikirici od 406 dokaza koje su priložili odbrana i tužilaštvo, čak 66 (16,3 posto) medijski sadržaj, od kojih je 57 članaka iz lokalnog medija Kozarski vjesnik, zatim dva iz Večernjih novosti, transkript emisije Radija Prijedor, a ostatak čine strani mediji BBC News, The Washington Post, New York Times. Slučaj Sikirica je jedini gdje odbrana ne koristi medijski dokazni materijal.

Na suđenju protiv Milomira Stakića i Milana Kovačevića izdvojene su 143 jedinice medijskog dokaznog materijala (13,5 posto ukupno korištenih dokaza), od čega je 39 priložila odbrana, 103 tužilaštvo, a videosnimak zatvorenika koji su iz Keraterma stigli u Trnopolje priložilo je sudsko vijeće. U ova dva predmeta, lokalni medij Kozarski vjesnik čini oko polovinu medijskog materijala, zatim 14 članaka objavljenih u Oslobođenju tijekom 1992. godine, koje je većinom priložila odbrana, a u dva slučaja i tužilaštvo, članak iz Slobodne Bosne iz 1992. godine, te strani mediji kao što su The Guardian, Time, ITN TV.

Članci i videozapisi novinara Guardiana Eda Vulliamyja i dokazni materijal novinarke ITN-a Penny Marshall o logorima u Trnopolju, Omarskoj i Keratermu pretresani su i kroz svjedočenje Vulliamyja˝, gdje su u značajnoj mjeri korištene i njegove bilješke razgovora sa Kovačevićem iz 1996. godine, kad je optuženi priznao zločine. Vulliamy u razgovoru za Mediacentar Sarajevo navodi da je to ujedno bilo i njemu najteže svjedočenje.

„Na neki način, najteži je bio Kovačević, jer sam zabilježio njegovo priznanje [u bilježnicu, op. a.], jedno od rijetkih priznanja, tako da dokazni intenzitet toga što se dešavalo sa tom bilježnicom, bilo je – da [bilo je snažno, op. a.].“

O svom iskustvu svjedočenja u brojim predmetima pred Tribunalom, Vulliamy za Mediacentar Sarajevo kaže kako se detaljno psihički pripremao na svako ispitivanje, jer svako svjedočenje je „ponovno proživljavanje svega“, te smatra da u konačnici postignuće MKSJ-a nije pravno nego historijsko, jer je „priča napokon ispričana“, prevashodno zbog hrabrosti ogromnog broja preživjelih i ožalošćenih koji su svjedočili, a novinari su, kako smatra Vulliamy, dali sve od sebe.

„Zbog hrabrosti ljudi koji su došli iz raštrkane, slomljene dijaspore – priča je ispričana. Novinari su je prilično dobro pričali dok smo bili ovdje i davali sve od sebe, ali čitav obim detalja nije mogao stati u naše članke ili televizijske i radijske emisije, čak ni fotografije”.

Najmanje medijskog sadržaja nalazimo u suđenju Enveru Hadžihasanoviću, za komandnu odgovornost za zločine počinjene nad zatočenicima i civilima u srednjoj Bosni, uključujući zločine pripadnika odreda El Mudžahid – od 2.806 dokaza dostupnih u bazi MKSJ, tek 21 (0,7 posto) predstavlja medijski sadržaj (14 – tužilaštvo, 7 – odbrana), uključujući intervju sa pripadnikom mudžahedina koji je radio dopisnik Sunday Timesa Andrew Hogg, jedan od svjedoka pred Haškim tribunalom koji je intervjuiran u ovom projektu.

Pored Hoggovog svjedočenja, i nekoliko članaka Irish Timesa, korišten je materijal domaćih medija, uključujući ratne novine kao što su Bilten 37. muslimanske lahke brigade, El-viva, Patriotski list, zatim video arhivi TV Vitez, RTS-a, HRT-a. Izuzetak od uobičajene štampe i medijskih kuća prisutnih u arhivu dokaza čini propagandni materijal Mujahedin na arapskom jeziku u produkciji Azzam Publications UK, kontroverzne izdavačke kuće iz Londona, čiji su administratori izručeni iz Ujedinjenog Kraljvstva u SAD nakon terorističkog napada 11. septembra, a 2014. godine osuđeni na kaznu zatvora zbog materijalne podrške terorizmu.

Mali postotak medijskog sadržaja nalazimo i u dokazima sa suđenja Milanu Milutinoviću, bivšem predsjedniku Srbije optuženom za zločine na Kosovu 1999. – od 4.202 dokaza, 36 je medijski sadržaj (0,9 posto), uključujući članke iz Vremena, Politike, Danasa, Timočke Krimi Revije, Pravde, RTS-a i drugih.

Samo jedan dokaz, videosnimak kosovskog ljekara Lirija Loshija sa mjesta zločina u mjestu Izbice, priložen je kao medijski materijal. Tijekom svjedočenja na suđenju bivšem zvaničniku srbijanske policije Vlastimiru Đorđeviću, Loshi je rekao: „Kao ljekar, vidio sam da ne mogu pomoći pogubljenim ljudima, ali sam kao novinar pomislio da mogu zabilježiti masakr i pokazati javnosti šta se dogodilo“.

Mediji iz BiH i regiona

Preuzeti medijski dokazi iz baze sudskih spisa Haškog tribunala pokazuju da većinu korištenih medijskih dokaza čine sadržaji lokalnih medija. Možda je najbolji pokazatelj količine i raznovrsnosti korištenih sadržaja vidljiv u slučaju Jadranka Prlića, gdje na relativnom malom uzorku od 233 priložena medijska dokaza, možemo izbrojati sadržaje iz najmanje 60 medija iz BiH i regiona, a neki od njih su: Slobodna Dalmacija, Večernji list, Jutarnji list, Oslobođenje, Dani, Dnevni avaz, Feral Tribune, Slobodna Bosna, Vreme, Danas i drugi, a zatim videosnimci koje su emitovali HRT, TV Mostar, transkripti emisija sa Radija BiH, Radija Mostar, i brojni drugi.

Neki od najranijih tekstova koje pronalazimo u bazi dokaza su iz Oslobođenja iz 1989. godine, kao što je tekst o govoru Slobodana Miloševića, „Kosovsko junaštvo inspiriše naše stvaralaštvo“ – korišten u slučaju Hadžihasanović (odbrana), i članak iz novina Danas iz 1989. godine, „Strogo kontrolirana Republika – afera s bezbednjacima Srbije izbacila na površinu nejedinstvo u bosanskim političkim krugovima“ (prilaže odbrana u slučaju Orić).

Novinarski izvještaji u sudskoj praksi i historiografiji

Da bi dokaz bio prihvaćen u sudskom postupku potrebno je da ispuni kriterij relevantnosti i pouzdanosti. Najkredibilniji dokaz u sudskom postupku bi bio iskaz lica (strana u postupku, svjedok, vještak), a kroz sam postupak utvrđuju se pravno relevantne činjenice, indicije i pomoćne činjenice. Pomoćne činjenice služe za provjeru vjerodostojnosti dokaza i provjeru autentičnosti, što je jedan od čestih razloga za saslušavanje novinara u svojstvu svjedoka – potvrda autentičnosti izvještaja i snimka. Drugi značajan povod svjedočenja i korištenja medijskih dokaza jeste da se utvrde okolnosti u kojima je zločin počinjen, sa posebnim naglaskom na okolnosti – kakav je bio odnos snaga, ko je kome komandovao, i to je najznačajniji doprinos, a medijski dokazi se u većini slučajeva koriste kao potkrjepljujući dokaz u utvrđivanju činjenica. Za historičare je medijski izvor sekundarni izvor u potrazi za historijskom istinom, i jasan je odnos prema medijskoj formi intervjua, gdje je sagovorniku ostavljen prostor i za iznošenje netačnih tvrdnji, od dobro razrađenog konteksta u novinskom tekstu koji može poslužiti kao značajna sekundarna referenca za dalje istraživanje.

Za medijsku profesiju, pak, korištenje medijskog materijala u svrhu dokaza – da li potkrjepljujućih ili glavnih dokaza, da li ispred tužilaštva ili odbrane – pokazatelj je značaja profesionalnog medijskog izvještaja i upozorenje da sve što je napisano jednog dana može biti detaljno analizirano – kako je praksa suda pokazala: svaka riječ, gramatička struktura rečenice ili korištenje glagolskog vremena, može postati značajna u kontekstu utvrđivanja činjenica o zločinima. U istraživanju sekundarne literature o radu Haškog tribunala i arhivi dokaznog materijala nalazimo na različita mišljenja, ali ono što je sigurno zajedničko i oko čega se skoro nikad ne spori, jeste da je jedno od najznačajnijih postignuća Haškog tribunala upravo dokumentovanje i dostupnost arhive; a možemo reći i da je dostignuće veće što se arhiva više koristi.

Novinar El Paisa Angel Santa Cruz nakon intervjua sa Karadžićem 13. jula 1995. godine nije svjedočio pred Hagom. Intervju sadrži toponime koji se nalaze u brojnim drugim Karadžićevim nastupima, ali novinarski opis okolnosti pod kojima se intervju održao, veliki je doprinos svima onima koji se bave istraživanjem narativa poricanja zločina, politikama sjećanja i pamćenja, te u konačnici, medijima.

El Pais je nastavio da izvještava o dešavanjima u BiH, nakon toga i o Kosovu, a posebno upečatljiv članak nalazimo u arhivi ovog medija objavljen skoro pa na godišnjicu njihovog intervjua sa Karadžićem, Karadzic y el carnaval de Pale (Karadžić i paljanski karneval), u kojem se izvještava o aktivnostima nakon potpisivanja Daytona, te navodi:

„Prošla je godina dana otkako je Karadžić, na vrhuncu svoje moći i na vrhuncu zločina, kada je odvezao vojsku na Srebrenicu, razgovarao sa novinarima El Paisa na Palama – intervju koji predstavlja testament jednog pojedinca odlučnog da kroz laži i nasilje ostvari dalje uništenje što je u velikoj mjeri i uspio. Tada je na njegovom stolu [pored mapa] nedostajao još samo onaj globus kojim se Charlie Chaplin igrao u slavnoj parodiji na Hitlera [Veliki diktator, scena plesa sa balonom-globusom], navodeći da i godinu poslije, on kontrolira policiju, televiziju i novac“.

Naslijeđe Haškog tribunala u bazi sudskih spisa

Dvadeset i četvrti, ujedno i završni godišnji Izvještaj Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju prema Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija predat je u augustu 2017. godine, sa značajnim fokusom na naslijeđe i upravljanje naslijeđem MKSJ. Pored normativnog, vansudskog naslijeđa i naslijeđa vezanog za rodna pitanja i pravosuđe, posebna pažnja posvećena je operativnom naslijeđu vezanom, između ostalog, za korištenje baza podataka dokaznih predmeta i olakšavanje pretraživanja dokaznih predmeta kroz tačne i sveobuhvatne metapodatke.

U kontekstu operativnih preporuka, značajan dio aktivnosti usmjeren je na transfer nadležnosti, opreme, spisa i arhiva prema Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove, a u vrijeme izvještaja preneseno je 71,8 posto fizičke građe i 88 posto digitalnih zapisa, a na Mehanizam je prenesena i odgovornost za očuvanje građe i upravljanje arhivima MKSJ.

Javni sudski spisi su dostupni online kroz bazu objedinjenih sudskih spisa, a arhivska građa se dijeli u tri široke kategorije: sudske spise, spise koji se odnose na sudski postupak i administrativne spise. Arhiv sudskih spisa tiče se konkretnih dokumenata koji su korišteni u vezi sa 161 predmetom, a dokumenti potiču od tužilaštva, odbrane, sudskog vijeća, optuženih. U njemu možemo pronaći odluke sudskih vijeća, transkripte sudskih pretresa i dokazne predmete prihvaćene kao dokaze i od tužilaštva i od odbrane.

Statistički gledano, MKSJ je procesuirao 161 slučaj, saslušano je 4.650 svjedoka, a dokumentovano je oko 2,5 miliona stranica sudskih spisa. O obimnosti cijelog procesa govori i statistika da je MKSJ zapošljavao 7.000 ljudi, 87 sudija i sutkinja, pet tužitelja i tužiteljica, te četiri osobe u registru.

Današnja arhiva sadrži „hiljade dužnih metara fizičkih spisa i više od tri petabajta digitalnih podataka, uključujući dokumente, karte, fotografije, audiovizuelne snimke, predmete, baze podataka, internet stranice i druge vrste spisa“. Iz sekundarnih izvora dolazimo do podataka da je još u 2005. godini sud sadržavao više od 5.500 videomaterijala kao dokaze i skoro šest miliona stranica papira i fotografija i oko 13.000 artefakta prikupljenih kao dokazi.

Oko 70 posto sudskih spisa MKSJ i IRMCT su javni, a po navodima IRMCT, spisi koji sadrže povjerljive informacije i informacije koje se tiču zaštite svjedoka, nisu dostupni javnosti. Po navodima Mehanizma, periodično se vrši pregled povjerljivih spisa i, čim je to moguće, skida se oznaka povjerljivosti ili omogućuje pristup redigovanim verzijama tih dokumenata. Ostaje nejasno na koji način će i kada će preostali spisi biti dostupni.

Važno je napomenuti da arhiv ne uključuje sav dokazni materijal iz perioda istrage, jer se dokazi prikupljeni tijekom istrage pohranjuju kod Tužilaštva i sadrže mnogo detalja koji se zatim testiraju i upoređuju sa drugim materijalima i svjedocima, a na suđenju se prilažu samo oni dokazi koji se pokažu kredibilni i relevantni za slučaj. Prema tome, u online bazi dokaza uglavnom pristupamo materijalu koji je prihvaćen i korišten na otvorenim suđenjima.

Ipak, važno je napomenuti da je baza sudskih spisa izuzetno kompleksan arhiv. Samom činjenicom da unutar sebe sadrži tako široko postavljene kategorije, potrebno je puno strpljenja u istraživanju, a cijeli proces je vremenski zahtijevan. Za mnoge istraživače/ce i novinare/ke ta baza može biti zastrašujuća, ali testiranje tražilica i upoznavanje sa arhivom također može da otvori neka nova saznanja. Rad na unapređenju metapodataka, dostupnosti i boljoj uvezanosti jedinica arhiva, dugotrajan je proces u koji Mehanizam ulaže značajne napore, uporedo sa redovnim održavanjem i nastojanjem da se zastarjeli formati prilagođavaju brzim tehnološkim promjenama i ostanu pregledni i dostupni.

___