foto i video: Slađan Tomić

Ratne, izbjegličke i traume političkog progona se mogu prenositi s generacije na generaciju, a ulogu u prenošenju takvih trauma imaju i mediji, kaže u intervjuu za Mediacentar Sarajevo Lilijana Oruč, profesorica na Sarajevo School of Science and Technology i doktorica sa više od 30 godina kliničkog staža u oblasti psihijatrijske genetike.

U Bosni i Hercegovini, državi u kojoj i 25 godina nakon završetka rata postoje duboke podjele i u kojoj dio stanovništva ima PTSP, medijsko izvještavanje – pogotovo ako je neosjetljivo na istorijske aspekte onoga što se prenosi – može da pospješi transgeneracijsku traumu.  

O naučnom i društvenom aspektu prenosa traume s jedne na naredne generacije i o ulozi medija u tome, govori nekadašnja redovna profesorica na Medicinskom fakultetu i direktorica Instituta za naučno-istraživački rad i razvoj Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, koja je doktorirala 1997. godine na Univerzitetu u Antwerpenu u Belgiji u oblasti psihijatrijske genetike. Oruč nam pojašnjava kako transgeneracijska trauma nije novi pojam.

„Transgeneracijska trauma se počela izučavati još 1966. kad je uočeno da djeca i unučad žrtava holokausta tendiraju prema psihijatrijskim servisima i traže pomoć 300 posto više u odnosu na opštu populaciju. Simptomi transgeneracijske traume se razlikuju od individualne traume zbog toga što je to kolektivni fenomen. Individualnu traumu je mnogo lakše riješiti. Ona može biti direktna – direktno familijarno povezana zbog simptoma roditelja koji su to ispoljavali u ranom djetinjstvu svoje djece. Ako je direktna familijarna trauma bila u pitanju, kod tih osoba je izražena ponašajna promjena, direktno vidljive promjene u ponašanju. Za razliku od onih primjera gdje su postojali indirektni faktori, socijalni i kolektivni, te osobe su imale veći stepen anksioznosti i depresivnih poremećaja“, kaže Oruč i dodaje kako iako je dokazano da ratna trauma ima najduže efekte na narednu generaciju, to nije jedina trauma koja vrši transmisiju.

Trauma koja je prenesena nije manje teška

Post traumatski stresni poremećaj (PTSP) kod dijela građana BiH je uzrokovan traumom rata, ali Oruč objašnjava kako nema velike razlike između onoga ko je direktno proživio traumu od osoba na koje je trauma prenesena.

„Simptomi su vrlo slični, praktično identično reagovanje. I individualno i po definiciji nema PTSP-a ako nema ekstremne traume koju je neko preživio. Praktično je ona identična u fenomenološkom smislu. Ali do čega još transmitirana trauma dovodi – poremećene su familijarne i socijalne komunikacije“.

Preuzimanje odnosno transmisija traume uglavnom dolazi od roditelja ili društva na mlađe generacije.

„Nasilje, broken home, to vam je sve transgeneracijska trauma. Nakon takve traume djeca uglavnom postaju delinkventi. Sve to vodi ka depresiji, a ljudi koji su u djetinjstvu bili depresivni imaju 14 puta veće šanse za raniju smrt, koja nije samo posljedica autodestruktivnog ponašanja (suicida) nego 66 tjelesnih bolesti koje mogu dobiti. Skraćen im je životni vijek“.

Iako se transmisija može vršiti i u odraslom dobu, ona je uglavnom rezervisana za djetinjstvo, doba života kada se formira ličnost i identitet. Strah od odvođenja oca, odnosno politički progon, pojašnjava Oruč, je najteža trauma u djetinjstvu. Iz najbolje namjere, želeći sigurnost svom djetetu, mnogi roditelju su transmitirali ratnu traumu a posljedice se tek danas osjete.

„Vi imate sada probleme sa djecom čiji su roditelji preživjeli rat i oni su bili zajedno. Roditelji su u tom trenutku željeli samo da spase život djeteta, i oni su nesvjesno prenosili taj svoj strah 'pazi se', 'skloni se' koji se poslije reflektirao u poremećajima ponašanja, depresiji. Prenosila se i na taj način, u tom trenutku ti je samo važno da preživiš. Tako će biti i sa posljedicama COVID-19. Sad je najvažnije spasiti život“.

Psihičke posljedice lockdowna, života u uslovima COVID-19, će biti novi fenomen koji će ispitivati traume poslije epidemije. No, prenesena trauma ne znači nužno i trajne psihičke posljedice.

„Zahvaljujući visokim intelektualnim sposobnostima, zrelošću, odnosima u porodici, to se praktično može transformirati u veoma pozitivnom smislu da upravo ta trauma bude ponovo pokretač, u odrasloj dobi, želje za oprstom, želje za prosperitetom i to su praktično primjeri koji su pokazani u današnjem društvu“.

Mediji pospješuju trangeneracijsku traumu

Roditelji i društvo su dva najčešća prenosnika traume na nadolazeće generacije. No, svoje mjesto u tom lancu imaju i mediji koji često, nekada i nesvjesno, prenose traume kontuinuiranim izvještavanjem o traumama koje su proživjele ranije generacije, prikazivanjem uznemirujućih snimaka i prikazom svjedočenja žrtava ranjavanja, zločina, silovanja.

„Naravno da mediji pospješuju prenos traumatskog iskustva zato što se permanentno priča ta istorijska priča koja se prenosi dalje i doprinosi formiranju mišljenja u odnosu na ono što relativizira traumu koja je postojala prije 30 godina, prije 50 godina, istorijsku traumu“.

Profesorica Oruč smatra da bi u medijima trebalo da bude manje sadržaja koji plasira traumatski sadržaj, ali bez da se negiraju takva iskustva i bez potpunog zaborava istorijskih dešavanja. 

„Postoje mediji koji mogu odmoći, koji su režimski, i gdje se ta istorijska trauma može itekako iskoristiti i zloupotrijebiti ukoliko je kritična masa dovoljna za to. Dosta je disocijativnih informacija na različitim stranama. Ukoliko mediji budu forsirali, prenosili te strašne traumatične slike i ukoliko to direktno dira žrtve koji su preživjele, ali i one koje nisu, onda će simptomi PTSP-a biti više izraženi. Pošto je transgeneracijska trauma u pitanju, onda bi mediji trebalo da reduciraju te sadržaje i daju što realnije slike. S obzirom da sva ta podsjećanja utiču na mentalno stanje ljudi koji to gledaju“.

Epigenetička transmisija

Transgeneracijsko prenošenje traume je, prije svega, vrlo senzitivno etičko pitanje, naglašava Oruč i dodaje kako postoje studije u posljednje vrijeme koje govore o takozvanoj epigenetičkoj (nasljednoj) transmisiji. Ova profesorica i naučnica pojašnjava kako postoji nekoliko hipoteza i istraživanja u vezi transmisije epigenoma, ali da sama potraga za materijalnim supstratom transmisije može da dovede do predstave da se radi o biološkom determinizmu što za nju nije u redu – „da si ti odmah a priori naslijedio traumu“.

Zaključuje kako je nauka dokazala da se trauma može prenositi psihološkim putem, slušanjem i gledanjem, a tek se traže odgovori na pitanja da li se trauma prenosi genima, s roditelja na djecu, kao što je to slučaj sa nasljednim bolestima, bojom kože, fizičkim karakteristikama.

No, dok ne bude sigurno sa biološkim prenosom, možemo zaustaviti ili bar umanjiti društveni i medijski prenos traume na nove generacije.

___