Intervju sa psihologinjom s dugogodišnjim iskustvom rada sa mladim ljudima u BiH.

Potraga za osjećajem pripadnosti mlade ljude može odvesti ka radikalnim i ekstremnim ponašanjima. Kako ta potreba postaje izraženija, na tom putu mladi ulaze i u grupe koje i nisu u skladu sa njihovim uvjerenjima i mjerilima, ali smatraju da je bolje da pripadaju negdje nego nigdje, ocjenjuje psihologinja Aida Ganović. U potrazi za identitetom mladi ljudi su skloni prihvatanju i novih identiteta, nesvjesni motiva osoba koje ih nude.

„Znam puno mladih koji su promijenili ime, vjeru, iz razloga što onim u čemu su bili nisu bili zadovoljni. Morali su naći ‘novu kožu’ ne bi li se u njoj osjećali ugodnije”, kaže Ganović i pojašnjava kako to može da bude privid i jedan od okidača radikalizma i ekstremizma među mladima.

Prepoznati radikalno ponašanje nije lako, dodaje, posebno ako već pripadamo nekoj grupi čiji pojedinci ili koja kolektivno pravi radikalne poteze.

„Najčešće kada govorimo o radikalizaciji za nas je najočitiji primjer vjerska radikalizacija, ali to nije jedina radikalizacija. Imamo navijačke grupe koje su sklone nasilničkom ponašanju. U komentarima ispod članaka vidite puno radikalnih stavova“, kaže Ganović i objašnjava da su radikalni stavovi uvjerenje koje nije samo po sebi loše, ali to postaje kada osoba počne tim uvjerenjem da šteti okolini, vrijeđa druge ljude ili ih oštećuje. Primjer koji navodi je veličanje ratnih zločinaca, što je česta pojava među mladima.

„Mladi često govore o ratnim zločincima kao o svojim herojima, crtaju njihove likove na zgradama, pozivaju na mržnju. Šalju poruke koje su nastale u ratnim zbivanjima, pozivaju se na to“.

U svom dugogodišnjem radu kao psihoterapeutkinja i konsultantica za prevenciju radikalizacije i borbu protiv nasilnog ekstremizma susrela se sa brojnim mladim ljudima koji pokušavaju pronaći odgovore i u tome biraju puteve koji mogu biti opasni. U intervjuu za Mediacentar Sarajevo priča kako važnu ulogu u pronalaženju tih odgovora, pored obrazovnog sistema i roditelja, mogu da imaju i mediji.

Kritičko razmišljanje

Mladi ljudi su skloni radikalizaciji na različite načine. Ganović objašnjava kako je ekstremizam posljednji stepen radikalizacije ili trenutak kada pokušavamo svoju radikalizaciju nasilno prenijeti na okolinu. Takva ponašanja kod mladih ljudi često dolaze nakon što su vrbovani da se priključe određenim grupama, što nije karakteristika samo radikalnih već i drugih grupa, a način da se tome odupru je kritičko razmišljanje.

„To je nešto što nažalost ne učimo u školama. Imamo knjige u kojima imamo činjenice koje moramo naučiti, ali o njima ne razgovaramo. Kada pročitate lektiru morate jasno dati odgovor koji profesor očekuje, u suprotnom to nije opšteprihvaćeno“, pojašnjava ona. “Mi to kritičko razmišljanje ne njegujemo, ne razvijamo, nismo skloni tome i onda očekujemo da mlada osoba donosi pravilne zaključke kojoj grupi treba da pripada“.

Nakon višegodišnjeg rada s mladima ova psihologinja kaže da će mladi teško uvidjeti da ih neko vrbuje, ali da treba da da nađu način i stvore otklon prema takvim stvarima.

„Ako sam ja dio navijačke skupine, odnosno pripadnik te grupe ne vidim problem u tome ako istaknem uvrijedljiv materijal, kad me neko zovne da se potučem – ni to nije problem. Strašne razmjere takvo ponašanje dobija kada strada momak kao u Širokom Brijegu. On je bio samo navijač, i oni su bili samo navijači“.

Navodi i primjer nedavnog razgovora s pripadnikom navijačke skupine. Nakon crtanja grafita policija ga je kaznila, a tokom razgovora s psihologinjom navijač nije bio svjestan svog postupka.

„Oni su željeli poslati poruku svijetu, međutim to što su slali poruku svijetu ne znači da je svijet to tako pročitao. Dok smo razgovarali, kada sam ja to njemu spustila na neki racionalni nivo, kad je on to spustio za sebe na racionalni nivo, rekao mi je da to nema nikakvog smisla. Znači smisao je taj koji mladu osobu može odvratiti. Kad to i mladi vide onda kažu ‘čekaj stvarno to nema nikakvog smisla’“.

Potraga za smislom

„To je specifikum mladosti. Brzo razmišljaju, promišljaju. U toj brzini oni nemaju baš puno vremena da se zamisle ‘čekaj je l' ovo sad smisao za mene ili je tamo raja, kafe’. Lepeza je jako skromna. Imate školu koja se vrlo često doživljava kao okov, kao nešto što pritišće. Imate roditelje koji imaju velika očekivanja i imate mladu osobu koja u svemu tome ne zna šta da očekuje. U tom traženju sebe i traženju identiteta, u tom periodu adolescencije, kada pronađu neku ‘novu kožu’ u kojoj se ne osjećaju baš najbolje ali to je jedino što im u tom trenutku daje smisao, ta lepeza mora da bude u smislu diskusije, u smislu jačanja, da vi mladu osobu pitate šta ona o tome misli i da to nije odmah osuđeno na ‘ne smiješ to da kažeš’. Mlada osoba ima pravo na svoje mišljenje jednako kao i svi drugi ljudi“.

Osim obrazovnog sistema koji ne potiče razvoj kritičkog mišljenja, Ganović ocjenjuje kako taj put često sputavaju i roditelji stavom da mlade osobe nisu zrele da imaju svoj stav. U pronalaženju odgovora, mladi ljudi se često potpuno okrenu internetu, a uz koristi otkrivanja novih dimenzija i znanja, tamo je i mnogo okidača za radikalizam.

Bh. društvo puno okidača za radikalizam

Iako postoje univerzalne podjele okidača za radikalizam, BiH kao specifična zemlja postkonfliktnog društva ima i dodatne okidače za radikalizaciju. Ganović kaže kako su iskustvo rata i neutvrđene činjenice oko njega izvor različitih radikalnih stavova i kako je dodatni okidač traumatsko iskustvo je specifično zato što svako to doživljava na svoj način.

„Traumatično iskustvo se u stručnim knjigama zove traumatsko pamćenje. To znači da se ljudi sjećaju svih detalja koji su bili traume. Imate ljude koji su u želji da zaborave šta se desilo prestali da pričaju o tome. Imate generacije ljudi rođenih poslije rata, a nose majicu sa likom osuđenog ratnog zločinca. Kad ga pitate ko je to on kaže da je to heroj. Priča koju nudim je ispričana od strane nekoga ko je to rekao iz traumatičnog iskustva. Mi ne živimo u prošlosti ali živimo od njenih posljedica“.

Često se govor mržnje zaboravlja kao vrlo važan faktor za razvoj radikalizacije. Nezadovoljstvo društvenim odnosima, uređenjem i funkcionisanjem države podgrijavaju želju mladih za priključivanje radikalnim grupama.

„Neke osobe koje su bile na stranom ratištu imaju jaku ljutnju prema državi, smeta im neefikasnost države, sporost sistema, nejasnoća, struktura. Jedan od razloga zašto mladi odlaze je nedostatak strukture i discipline. Iako nekada izgleda i istina je da mladi ne vole strukturu i disciplinu, ali svi vole da žive u takvom okruženju”, kaže Ganović i dodaje kako su program prevencije ključni u sprečavanju radikalizma, a tu je bitan rad na više nivoa: mladi, roditelji i obrazovni sistem.

„Ne može se raditi samo s mladima, jer oni nisu uzrokom toga što im se dešava. Obrazovni sistem treba da učestvuje u prevenciji da prepoznaje neke oblike govora mržnje ili početne radikalizacije na koju može da učestvuje”, kaže ona i naglašava da odgovorni faktori u društvu trebaju znati da između radikalizma i, naprimjer, vjerskog radikalizma nije znak jednakosti a dokaz takve tvrdnje jeste  i rast desničarskog radikalizma u Evropi. „Prevencija radikalizacije ne smije biti samo vjerski radikalizam“.

Gdje griješe mediji, a gdje roditelji?

Veliki uticaj u kreiranju mišljenja i stavova građana imaju mediji i zbog toga je važno govotiti i o odgovornosti medija kao korektivnog faktora svakog društva. Najveći problem medija u BiH je izvještavanje o kraju, ali ne i početku radikalizma.

„U priči iz Zvornika nedostaje kompletan početak priče, nigdje nema početka. Imate samo kraj gdje je mladić napao policajce Policijske uprave Zvornik. Ono što nedostaje medijima je početak“, navodi Ganović i naglašava kako je potrebno da mediji edukuju javnost, a posebno mlade ljude. Kada je u pitanju radikalizacija uloga medija bi trebala da bude u razbijanju predrasuda.

„Naprimjer, da migranti koji dolaze nisu radikalizirani. Kada novinari pišu članke moraju voditi računa o naslovu jer tekst članka često ne prati naslov. Znam da je to iz potrebe da se prodaju vijesti. Ljudi koji imaju interesa o bilo kojoj temi će pročitati tekst bez obzira na naslov. Treba voditi računa o tome. Moramo znati koju odgovornost mediji imaju, a to je da obrazuju široke mase“.

Ganović ističe kako se govor mržnje često ne povezuje s radikalizmom, ali da ta dva pojma itekako imaju veze jer iz govora mržnje počinje sve. Ona podsjeća kako je govor mržnje prisutan i u medijima.

O radikalizmu i nasilnom ekstremizmu se u medijima izvještava obično nakon nemilih događaja, a prisutne su i priče u kojima se mogu čuti ispovijesti roditelja koji tvrde da su radikalizam kod djece primijetili preko noći. Ganović kaže da je to dugotrajan proces te da radikalizam ne dolazi preko noći. Nekada promjene ponašanja kod mladih u očima roditelja izgledaju kao propratni čin odrastanja i adolescenije, ali o takvim promjena roditelji trebaju razgovarati sa djecom.  

„Ono što mogu roditelji je povremeno razgovarati sa djecom šta gledaju, kakav sadržaj konzumiraju“, kaže ona i savjetuje roditeljima da razgovaraju sa svojom djecom, da su uključeni u njihove živote i upućeni u ono što oni rade, čime se bave, kako provode vrijeme, kakve stavove imaju.

„Roditelji ne treba da kažu ‘uradićeš to zato što ja to tako kažem’ nego ‘šta ti o tome misliš’“.

Ganović pojašnjava kako adolescencija može da zavara i da se različita ponašanja, čak i agresivna, pripisuju odrastanju, ali i dodaje da ukoliko roditelj ima razvijen odnos s djetetom, trebalo bi da može da primijeti promjene u ponašanju.

„Zavarava nas adolescenija, gdje su nam normalne promjene kada djeca postaju isključiva, u nekim momentima agresivna. Nemoguće je ne neprimjetiti promjenu. Roditelji s kojima sam razgovarala čija djeca su krenula putem radikalizacije, su primijetili promjene, pokušavali su da reaguju, ali su smatrali da je to u skladu sa odrastanjem. Međutim, to nije samo odrastanje“.

Kao važan prostor u pronalažnju identita i drugih odgovora koje mlada osoba traži, internet je veoma važan prostor, pored svakodnevnih ličnih iskustava u porodici, u školi ili u društvu.

„Mi u zajednici imamo veliki problem, a to je da je nasilje postalo prihvaćeno, iako je zakonom regulisano. Imate puno osoba u srednjim školama koji su odbačeni od prijatelja, i gdje oni traže prijatelje online. Roditelji ne mogu natjerati djecu da se druže s nekim jer su odbačena, ali im možemo govoriti kako su različiti ljudi poželjni za druženje. Kao roditelji smo postali isključivi jer bezrezervno vjerujemo djeci. Kada vidimo da se neke stvari razvijaju u pogrešnom pravcu, prvi koji treba da reaguju su roditelji koji vide“, pojašnjava Ganović i upozorava na opasnosti vrbovanja mladih ljudi da se priključe različitim grupama u online prostoru, što je jedan suptilni i dugotrajni proces u kojem osobe koje vrbuju ne otkrivaju svoje prave namjere.

„To ide polako, inflitiranjem kroz prijateljski stav, kroz jednaka uvjerenja, razumijevanje, strpljenje. Da bi ste u virtelnom prostoru stekli prijateljstvo potrebno je dosta vremena, a oni koji vrbuju su spremni da izdvoje to vrijeme“.

Sve to struka vidi kao direktan odgovor za strategiju kojom mlade ljude treba savjetovati da prijatelje mogu naći i izvan online prostora. Ganović dodaje kako mladi ljudi koriste internet, a nedovoljno su medijski i informacijski pismeni što dovodi do problema da ne znaju razlučiti šta je dobro, a šta loše i da je jedan od način da se to popravi organizovanje edukacija iz medijske pismenosti.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.