Medijiski (ne)profesionalci će morati prihvatiti svoju odgovornost za stanje permanentnog rata.

foto: icty

Nedavni status novinarke Radio televizije Republike Srpske Ljiljane Preradović u kojem stoji „Ja sam Ratko Mladić“ slika je i prilika odnosa novinarskih (ne)profesionalaca i niza bh. medijskih kuća spram stvarnosti ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.

Kao i ranije haaške presude za ratne zločine počinjene tokom rata na prostoru BiH, tako su i presude Ratku Mladiću i hercegbosanskoj šestorci, kao sami finiš dijeljenja pravde u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, polučile iznimno negativan rezultat i pokazale koliko su mediji u BiH zapravo odgovorni za reproduciranje atmosfere sukoba i straha. Tačnije, još jednom je rasvijetljeno u kojoj mjeri su javni emiteri, ali i mediji uopšte, pogodni za dizanje međuetničkih tenzija i stvaranja nesigurnosti i nepovjerenja među građanima ove zemlje.

Status pomenute novinarke samo je lični doprinos te uposlenice entitetskog javnog emitera u cjelokupnoj slici odnosa RTRS-a spram činjenica haaških presuda.

Legitimiziranje zločina

U nizu svojih informativnih emisija RTRS je pokazao iznimno nekritičan i ignorantski stav spram presude Ratku Mladiću. Umjesto pokušaja da se konačno podvuče crta pod zločine koji su sudski dokazani i presuđeni, uredništvo te medijske kuće je odlučilo još jednom zanemariti stvarnost i profesionalizam stavljajući se tako direktno u službu političkih moćnika koji odbacivanjem odgovornosti za počinjene zločine, zarad sopstvenih interesa, legitimiraju genocid i etničko čišćenje kao ispravnu stvar.

Tako je u informativnim emisijama RTRS-a vezanim uz presudu Mladiću pokazano da ta medijska kuća zapravo ni u jednom trenutku nije podršku Mladiću shvatila kao pogrešnu i anticivilizacijsku. Naprotiv, prilozi tog medija mahom pokazuju da su novinarski, navodno, profesionalci posve načisto sa zvaničnim nacionalističkim narativom da je Ratko Mladić nepravedno osuđeni „heroj“ koji je „samo branio svoj narod“.

Dokazi izneseni u Haagu, koliko god se doimali neobavezujući, jesu konačno povijesna činjenica, koja će ostati zabilježena kao nesumnjivi fakat. Učestvujući u odbrani Mladića, njegovoj heroizaciji i mitomanskoj priči o „dobrom ratniku i časnom generalu“, Radio televizija Republike Srpske svrstala se na stranu zločina i iznevjerila sve standarde profesionalne medijske borbe za istinu.  I koliko god bila ispravna primjedba da se ne može kolektivno osuditi jedan narod, ignorantski odnos spram zločina i njegovo brutalno negiranje direktno cijelu jednu javnost, koja pristaje na narative kakav je RTRS-ov, predstavlja upravo kao onu koja je danas kolektivno odgovorna za počinjene zločine. Jer negiranje dokazanog zločina i njegovo javno neosuđivanje nesumnjivo znači njegovu legitimizaciju.

Pritome, RTRS je svojim pristrasnim i nacionalističkim odnosom prema presudi Mladiću, bez ikakve distance, zanemario i svoju ulogu kao javni servis svih građana. Dakle i građana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Veličajući Mladića kao heroja nacije ta je televizija u javni diskurs izručila priču koja posve zanemaruje žrtve zločina. Ali takođe i povjerenje građana nesrpske nacionalnosti koji žive na prostoru tog entiteta. Nesumnjivo da televizija kao još uvijek najprisutniji mediij u BiH ima ogroman uticaj na društvenu atmosferu, pa je dizanje etničke tenzije putem stvaranja medijskog straha sigurno dodatni faktor međuetničkog nepovjerenja.

Guranjem u prvi plan dokazivanja „Mladićeve nevinosti“ RTRS je posvjedočio potpuno odsustvo pijeteta spram ubijenih ljudi. Ono što je postalo prevashodno važno jeste u nacionalističkoj mašineriji dokazati kako je to presuda „svim Srbima“, da bi se u drugi plan gurnula priča o stvarnim razmjerama onoga što se u ratu na ovim prostorima dešavalo. Tako se stvara kolektivna amnezija, u javnom prostoru se legitimiziraju i mitomaniziraju zločini, što vodi u dodatno produbljivanje provalije međuetničkog nepovjerenja u BiH i u nesuočavanje sa posljedicama jedne pogrešne politike.

Pervertirani medijski odnos prema ratnim zločinima

Sa druge strane, presuda šestorci Herceg-Bosne, sa spektakularnim šekspirovskim trovanjem Slobodana Praljka, pored činjenice da je izazvala niz senzacionalističkih medijskih istupa, takođe je, samo sada sa druge entitetske strane, pokazala da ovdje postoji jedan pervertirani medijski odnos spram ratnih zločina, njihovih nalogodavaca i izvršilaca. U tom odnosu mediji imaju, kao prenosioci informacija, možda najveću odgovornost. Jer medijska slika – kao jedna od ključnih za kreiranje stavova građana – presudan je faktor u svakom nastojanju da se posljedice učinjenog zdravo promisle i prevladaju. Kako bi se, sa više povjerenja i istine, moglo nastaviti dalje.

Međutim, u slučaju bh. medija pokazuje se da odnos spram ratnih zločina i zločinaca ovisi jedino o dnevnopolitičkim interesima, bez ikakve svijesti o dugoročnoj ulozi medijskog sluđivanja u kreiranju društvene atmosfere u ovoj zemlji. Presuda šestorci jednako kao i presuda Mladiću donijela je uglavnom ostrašćen odnos medija spram fakata zločina. Tako je po „herceg-bosanskim“ portalima i drugim medijima izvještavano o Praljku i kompaniji kao mučenicima, Praljkovom trovanju kao herojskom neprihvatanju „sramne presude“, o tome kako se u Haagu vodio kafkijanski proces protiv Hrvata i slično. I u tom slučaju imamo potpuno skretanje teme sa stvarnog suočavanja sa posljedicama onoga što se u ratu radilo.

Ni u jednom terenutku se u kiši informacija nije postavilo jasno pitanje za šta je to na koncu presuđeno tim ljudima, već je u prvi plan iznova izašla priča o presudi cijelom jednom narodu. Baveći se tim mitomanskim narativima, tačnije njihovim kreiranjem, mediji i medijski (ne)profesionalci u BiH pristali su na prihvatanje povijesne odgovornosti za sve ono što se u budućnosti ovdje, zbog neraščišćenih etničkih odnosa, kojima svakodnevno dodatno doprinose, može dogoditi.

Konačno, medijski odnos spram haaških presuda i zločinaca duboko pokazuje suštinsko odsustvo stvarne denacifikacije u bosanskohercegovačkom javnom prostoru. Ono što je u tome najtragičnije jeste činjenica da se u odbrani tzv. nacionalnih interesa potpuno u pozadinu gura pomirenje i istina, a žrtve ostaju samo nekakav broj na papiru.

Dok god ne budu postojali medijski prostori gdje će se otvoreno i bez viška etničkih emocija razgovarati o našem zajedničkom porazu, i dok se putem medija bude nastavljala retorika devedesetih godina prošlog vijeka, teško da ćemo bilo kako doći do nekih ozbiljnih pomaka. Ono što danas jest fakat moglo bi se sažeti u konstataciju da su mediji u BiH jedan od stupova sukoba i manipulacije etničkim strahom. Preciznije, medijiski (ne)profesionalci će morati prihvatiti svoju odgovornost za stanje permanentnog rata, na ovaj ili na onaj način.