Intervju sa njemačkom novinarkom koja pravi reportaže u formi 360° videa.

foto: IntoVR

Ljudi su puno emocionalniji kada gledaju reportaže koristeći headset ili gledajući 360° video nego na bilo koji drugi način, zato što imaju osjećaj da su stvarno dio priče, kaže njemačka video-reporterka Susanne Dickel.

Jedna je od osnivača i novinarka za IntoVR, godinu star njemački start-up koji se bavi medijskom produkcijom. Mali tim novinara producira većinom reportaže u formatu 360° videa.

U intervjuu za Mediacentar Sarajevo, Susanne Dickel je govorila o tehničkim detaljima snimanja sa kamerama od 360°, o tome šta nju i njene kolege pokreće da mijenjaju svoje novinarske forme u skladu s tehnologijom i o budućnosti u novinarstvu.

Prvo si kao novinarka pisala, onda si snimala, a sada radiš sve to. Šta su razlike u pristupu priči, osim tehničkih, sa izvještavanjem u 360° videu?

Naravno da je tu odmah razlika u tome koju priču uopšte mogu ispričati. Ne možete baš svaku temu raditi u video formatu. Postoje teme koje je najbolje raditi u printu dok je u video formatu uvijek bolje pokazati da ljudi nešto rade - pratite ih dok rade, dok je za duboku analizu punu podataka i činjenica prikladnija pisana forma. Naravno, može se i to, ali lično preferiram video izvještaje koji prate ljude jer mislim da tome video i služi.

Kakve vrste priča birate za IntoVR?

Za IntoVR postoji posebna stvar koju moram uzeti u obzir, a to je lokacija. Pri snimanju 360° videa, prostorija, prostor oko kamere je važan. Zapravo, ne razmišljate o kadrovima kao kod normalnog videa, nego razmišljate o prostorijama, prostoru, lokacijama. Tako nešto što bi bilo interesantno u normalnom videu, teško je ispričati u 360° videu. Naprimjer, kada sam na početku pravila 360° videe, radila sam priču o cross-golfu. Htjela sam da ispričam priču o napuštenim mjestima i razmišljala sam: ‘OK, šta mogu uraditi da unesem život u ta napuštena mjesta’, jer nisam samo htjela da pravim 360° fotografije, nego 360° video gje bi trebalo da se nešto dešava. Tada sam mislila da bi cross-golf mogao biti interesantan u kombinaciji sa napuštenim mjestima pa sam našla grupu cross-golfera koji su otišli sa mnom među ruševine u Leipzigu, i bilo je stvarno zabavno. Napuštena mjesta su izgledala odlično i oni su radili uobičajeno, zabavljali se i sve je bilo u redu dok nisam vidjela video poslije i shvatila da je golf loptica premala i da nije vidjiva, i da nemam opcija. U normalnom videu možete snimiti detaljan snimak golfera kako udara lopticu i sve bi bilo u redu, a to ne možete sa 360° videima. To je nešto što morate razmotriti kada razmišljate o svom subjektu.

Osim prostora, o čemu još moraš razmišljati u svojoj priči, a ne bi inače kod drugih formi?

Teško je praviti rezove, kadrove. Prvenstveno, kadrovi mora da su duži. Ako inače u videu morate imati rezove svakih nekoliko sekundi, pa i po sekundu je tolerantno, kod 360° videa jedan kadar treba da traje 10, 15, možda i 20 sekundi i duže. To je prilično teško zato što ako napravite kratke kadrove, gledaoci će imati osjećaj da su nešto propustili, ako ne mogu pogledati okolo, pa priču morate ispričati sporo. Kod 360° videa, priča zahtijeva vremena.

Budući da nije u širokoj upotrebi u novinarstvu, mnogi ljudi razumiju 360° video i virtualnu stvarnost kao stvar video igrica i obično zabave, a vi radite veoma ozbiljne priče. Kakve su to priče?

Možete raditi "lake" priče kao što su dokumentarci o putovanjina. No, budući da mi svi imamo novinarsko iskustvo iza sebe i zanimaju nas ozbiljne teme, većinom se njima i bavimo. Radili smo ih nekoliko, naprimjer, moja kolegica je otišla prošle godine u Irak u kurdski dio i pratila je vojnike koji su tražili borce ISIS-a i razgovarala je i sa ženama koje su pobjegle od ISIS-a i koje žive u izbjegličkom kampu na sjeveru Iraka. Još jedna priča je bila rekreirana sa glumcima u kom slučaju korisnik nije samo posmatrač nego dio priče. To je i dalje 360° video i ne možete imati stvarnu interakciju, a u virtualnoj stvarnosti mogli biste recimo nešto da dotaknete ili imate neku interakciju, odgovorite možda, to nije bilo moguće ovdje. Glumci vam se obraćaju i vi ste zatvorenik u Stasi zatvoru u Berlinu u Hohenschönhausenu, i imali smo sve kao i stvarno historijski, kao ono čega su se svjedoci koji su bili tamo sjetili i mi smo istražili dosta da dobijemo što tačniju priču. Precizno smo napravili tok priče i mislili na sve. Kada radite 360° video ne možete odgovarati i odlučili smo imati priču po siećanjima jednog pjesnika. Radili smo to za bivši Stasi zatvor koji je sada memorijalni muzej.

Ko su vaši najčešći klijenti? Koliko ste "traženi”?

Fokusirani smo na novinarske uratke, naprimjer puno radimo sa Ringierom u Švicarskoj, proizvodimo za njemačku javnu televiziju, za njihov sajt, i druge medije u Njemačkoj, ima nekoliko stvari koje radimo za njemačku javnu televiziju.

I živite u potpunosti od prodaje svojih proizvoda?

Da, kao kompanija možemo preživjeti od toga ali moram reći da mnogi od nas rade kao freelanceri. Naravno, sada ovisimo o radu sa freelancerima. Morate prodati priču i od toga živjeti a trenutno ne želimo imati rizik da zaposlimo mnogo ljudi i za tri mjeseca im kažemo da ne možemo više da ih plaćamo.

Pretpostavljam da si optimistična oko ovog načina snimanja, da će se razvijati, ali šta je realno?

Trenutno zapravo ćete čuti jako puno o tome kako VR cvjeta. Uvijek to imate kad se pojavi nešto novo. Počne i svi su da je to 'the next big thing’, svi imaju velika očekivanja i naravno da ih nije moguće ispuniti u svakoj kompaniji, svakom start-upu. Ali, mislimo da imamo dobro rješenje jer nismo potrošili puno novaca od investitora, trudimo se da nemamo ogromne troškove, nemamo skupe proizvode. Medijske kompanije plate za to jednom i ne mogu si to priuštiti češće. Za neke 360° videe, na kraju vidite koliko je to ljudi radilo, i to je mnogo. A mi ne trebamo puno ljudi. Možete raditi kao mi, tzv. VR-j, možete raditi sa dvoje ljudi ili čak samostalno.

Znači da svako od vas radi više stvari?

Ljudi s kojima radimo su većinom VJ-evi, i već znaju kako prenijeti priču i znaju o snimanjima. Ipak mnoge stvari se moramo "odučiti", jer je 360° video i dalje drugačije snimiti i napraviti nego normalni video, ali naravno da pomaže ako već znate koristiti snimač zvuka ili kako da montirate video jer svi to radimo sami - jedna osoba snima, istražuje, montira.

I kako taj proces rada tehnički izgleda?

Prvo razmišljate o lokaciji, gdje možete snimati i naravno ljudima, s kojima ćete pričati. Najbolje bi bilo ako možete unaprijed vidjeti nekoliko fotografija da biste mogli razmisliti gdje postaviti kameru. Onda morate odlučiti koju opremu koristite. Naprimjer, ako snimate u uskom prostoru poput zatvora, možete snimati back-to-back kamerom dok ako snimate neku širu lokaciju, predio, bolje je koristiti kameru kakvu mi imamo, a to je lopta od šest go-pro kamera. To morate odlučiti. Onda idete, snimite, uvijek mislite o prostoru. Kao što sam već rekla, teško je narezivati, pa kada to radite, morate se pomjeriti na drugu lokaciju jer mora da izgleda drugačije, inače nemate rez. Tako kad mislite da imate dovoljno lokacija snimljenih, vjerovatno biste trebali snimiti još deset.

Kad snimaš, moraš da se sakriješ od svoje kamere?

Da. Kažu 'kad radiš normalni video i fotografije, loviš, a kada radiš 360° video postavljaš mamce' jer postaviš kameru i pobjegneš i skriješ se. Kao novinar ne želiš da si dio priče. Naravno da možeš odlučiti da budeš tu kao reporter, ali obično ne želiš da pokvariš taj osjećaj stapanja ako si u kadru.

Kada snimaš, obično se kaže da si "iza kamere", ali za tebe nema "iza kamere"?

Ne. Pošto snima sve, uvijek si u kadru. Moraš se sakriti i to je do danas za mene teško jer ne osjećam se uvijek sigurnom da ostavim kameru samu. Teško je i zbog toga što ne možeš vidjeti šta se snima. Postoje kamere koje pružaju video uživo ili možete sinhronizirati bar jednu kameru sa mobitelom i vidjeti kako izgleda, ali opet na kraju to tek kad spojite materijal vidite da li je upalilo ili ne.

Postoji li već nešto novo o čemu razmišljaš? Šta je sljedeće?

Jedno je da želimo raditi više priča poput one za Stasi muzej gdje korisnik nije samo pasivni posmatrač, gdje ljudi stvarno pričaju s vama i gdje imate neku ulogu i gdje ste stvarno upitani da razmislite o vašoj poziciji i šta biste rekli da možete odgovoriti. Tako je sjedinjenje s pričom veće i uticaj je veći nego kada ste pasivni posmatrač, ali je teže, morate razraditi priču i scenarij, što je dosta drugačije od novinarskog razmišljanja. Obično novinari nisu obučeni za to ili pokušavaju druge perspektive, ali se ne tjeraju da zauzimaju poziciju. Drugo je više u budućnosti, što smatram da interesantno, a to je augmentirana stvarnost ali za mene je to nešto što mi je zanimljivo i želim se time baviti ali nemam još uvijek iskustva.