Sloboda izražavanja ne garantira pravo novinara da pišu šta hoće, njihov posao je „ograničen“ profesionalnim kodeksom, javnim interesom i poštivanjem ostalih ljudskih prava.

foto: unsplash

Sloboda govora nije samo sloboda već je i obaveza. Kako bi se ta sloboda što bolje ispoljavala, i u isto vrijeme odgovorno koristila, potrebno je da se odgovori na nekoliko ključnih pitanja:

Šta podrazumijeva ’’pravo na slobodu izražavanja’’?

Koji su glavni filozofski argumenti za odbranu tog prava?

Da li je ono neophodno za funkcionisanje demokratskog društva?

Na koji način se sloboda izražavanja ’’branila’’ pred Sudom za ljudska prava u Strazburu?

Koja je uloga medija u zaštiti prava na slobodu izražavanja i da li je sloboda izražavanja ili sloboda govora isto što i novinarstvo?

Borba za slobodu izražavanja je duga vijekovima. Iako danas živimo u najslobodnije vrijeme od svih vremena, bar što se tiče slobode izražavanja, kako je bivši UN-ov specijalni izvještač o slobodi izražavanja Frank La Rue jednom rekao, borba za slobodu govora i dalje traje.

Moderan termin cenzure, kako ga poimamo danas, usko je povezan sa izumom štamparske prese. Posle tog Gutenbergovog izuma sloboda izražavanja je bila pod kontrolom ili cenzurom vladajućih elita, a prije svega crkvenih krugova. Spaljivani su na lomači i knjige i njihovi autori zbog iznesenog stava koji nije bio u suglasnosti sa ustanovljenim dogmama. Index Librorum Prohibitorum ili spisak zabranjenih knjiga kao i ozloglašena inkvizicija su samo dio tog konzervativnog ozračja za štampanu riječ.

Najznačajniji argumenti o obrani slobode govora iz filozofske perspektive dali su John Milton u knjizi Areopagitica iz 1644. godine gdje ističe štetnost cenzure i licence po štampanje knjiga. Milton tvrdi da se čak i iz „loših“ knjiga može naučiti šta valja sa jednostavnim uspoređivanjem.

John Stuart Mill u knjizi On Liberty iz 1859. godine argumentuje ’’da je sloboda izražavanja važna ne samo zato što svako od nas ima pravo izreći svoje mišljenje nego i zato što zajednica u kojoj živimo ima pravo čuti raznolika mišljenja“ i da ’’toleriranje stavova pojedinaca značajna je komponenta demokratskog političkog sistema“. Mill postavlja temelje moderne obrane slobode govora, ističući argumente koje i danas srećemo u međunarodnim sporazumima i konvencijama.

’’Kada bi svo čovječanstvo osim samo jedne osobe imalo jedno isto mišljenje, čovječanstvo ne bi imalo više opravdanja da ućuta tu jednu osobu nego što bi ta jedna osoba, kada bi imala moći, imala opravdanja da ućuta čovječanstvo“, istakao je Mill.

Ta filozofska argumentacija o pravu na slobodu izražavanja kodificirana je i zagarantovana u međunarodnim deklaracijama i konvencijama o ljudskim pravima. Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima usvojila je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 10. decembra 1948. godine. Ona nije pravno obavezujuća, ne predstavlja dio međunarodnog prava, ali predstavlja značajan iskorak u odbrani ljudskih prava. Član 19. te deklaracije ističe da „svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu mišljenja bez tuđeg miješanja a isto tako i traženje, primanje i saopćavanje obavještenja i ideja bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice”.

Pet godina kasnije, 3. septembra 1953. godine, stupila je na snagu Evropska konvencija o ljudskim pravima. Ona je unaprijedila zaštitu ljudskih prava u dva ključna segmenta. To je prvi pravno obavezujući sporazum o ljudskim pravima i njome je uspostavljen veoma važan mehanizam provedbe u obliku Evropskog suda za ljudska prava. Član 10. štiti slobodu izražavanja.

U dijelu 10.1. se kaže: ’’Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija“.

Međutim, mora se istaći da sloboda izražavanja nije apsolutno pravo već je relativno pravo ili drugim riječima, neka zadiranja u njega mogu biti opravdana.

U dijelu 10.2. stoji da ’’Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva“.

Države potpisnice imaju negativne i pozitivne obaveze šta se tiče konvencije. Negativne ograničavaju miješanje države u to pravo, a pozitivne traže proaktivnost od strane države u smislu da štite to pravo u određenim okolnostima.

Kroz bogatu praksu Evropskog suda za ljudska prava može se uočiti da se opseg zaštite slobode izražavanja proširio tokom godina. U niz vodiča za tumačenje člana 10. Evropske konvencije ističe se da je kroz godine sud isto tako iskristalizirao razliku između informacija, u suštini – činjenice, te ideja, u suštini – vrijednosnih sudova.

Isto tako ističe se da sloboda izražavanja ima aktivni i pasivni dio. Novinari je aktivno koriste, onaj dio koji garantira pravo izražavanja, ali isto je bitan i pasivni dio tog prava. Taj dio je kod gledalaca i on im garantuje da oni imaju pravo da čuju te vijesti i ideje. Zbog toga je i Evropski sud za ljudska prava istaknuo da ako se zabrani ili ograniči pravo izražavanja, ta odluka ne šteti samo novinarima, već i konzumentima tih informacija jer oni isto tako imaju pravo da dobiju te informacije.

Sloboda izražavanja, kao relativno pravo, može se ograničiti samo u određeno iznimnim okolnostima kao što je navedeno u članu 10.2. Europski sud za ljudska prava koristi trodijelni test kada odlučuje o ograničavanju slobode izražavanja.

Korak 1: Bilo koje ograničenje prava mora biti propisano zakonom.

Korak 2: Ograničenje mora služiti jednom od propisanih razloga navedenih u dokumentima kojima se štite ljudska prava.

Korak 3: Ograničenje mora biti nužno za postizanje propisane svrhe.

Dovoljno je da samo jedan dio ne bude ispunjen za ograničenje da bude proglašeno kao nezakonito. Isto tako ljudska prava ne smiju koristiti za kršenje drugih ljudskih prava. Jedan od najznačajnijih elemenata pri ocjenjivanju legitimnosti ograničenja je da li se radi o pitanjima od javnog interesa.

Vodič za tumačenje Člana 10. ističe da je Sud naveo da ima “malo prostora … za ograničavanje političkog govora ili rasprave o pitanjima od javnog interesa.”

Isto tako ’’granice prihvatljive kritike su... šire kada je u pitanju političar kao takav nego kada je u pitanju privatno lice“. Pored političara veće kritike podleže i vlade, korporacije i javne ličnosti. Kao rezultat toga, Sud je spreman medijskim aktivnostima dati veliku mjeru zaštite temeljem člana 10. ali sve dok novinari „djeluju u dobroj vjeri i u skladu sa novinarskom etikom”.

I za kraj, sloboda izražavanja nije isto što i novinarstvo. Sloboda izražavanja ne garantira pravo novinara da piše šta hoće, jer njihov posao je ’’ograničen“ profesionalnim kodeksom, javnim interesom i poštovanjem ostalih ljudskih prava. Nijedno ljudsko pravo ne smije se koristiti za kršenje drugih ljudskih prava.

Ovaj tekst je dio predavanja u okviru edukativnog programa "Slobodni glasovi: promicanje slobode izražavanja i slobode medija u BiH" održanog u Mediacentru u novembru 2016. godine, podržanog od Civil Rights Defenders.