Inicijativa za izmjenu zakona o javnom rtv sistemu i osnivanju  kanala na hrvatskom jeziku  kao duh iz boce svako malo se pojavi u javnoj političkoj debati , baci malo medijske prašine u oči zaslijepljene javnosti i nestane do slijedećih (re)konstrukcija nečega. Mučna politička situacija u Bosni i Hercegovini svedena je na političke  (pre)govore u funkciji održanja status quo-a  pri čemu se poseže za ucjenama, zastrašivanjima, zatezanjima, popuštanjima , sve u svemu savršenoj lakrdiji koja bi  mogla biti i komična da građane ove zemlje ne košta toliko puno. Potrošena etnička matrica u BiH se još malo održava pozivanjima na  vitalne nacionalne interese  ovaploćene u liku ( i djelu) marginaliziranih naroda, partija, zastupnika, jezika, kanala i ko zna čega još kako bi se skrenula pažnja sa istinskih, pregolemih problema i strašnih lomova koji očekuju bilo koju opciju koja se s njima bude kadra uhvatiti se u koštac. Neko će se vrijeme u medijima vrtjeti argumenti pro i kontra, dokazivaće se patriotizmi, demokratičnosti, prezentirati podaci  van konteksta , dok se ne pojavi neki novi, iskonstruisani „problem“ kojime će se dobiti na vremenu . 

 

Javni emiteri  nisu nastali kao izraz konsenzusa ni građana ni njihovih predstavnika, već su nametnuti voljom međunarodne zajednice koja vjerovatno jest zamislila ove emitere kao agense integracije i homogenizacije bh zajednice, što se pretvorilo u suprotnost a što faktički potvrđuje tezu da medijski podsistem ne može biti odvojen od sistema kao cjeline i da je samo preslika stanja u ostalim podsistemima. Kada se već prihvatila nacionalna logika na svim javnim nivoima od izbora predsjednika države do predsjednika mjesne zajednice,  zašto bi javni  medijski sistem bio iznimka? Tako da ovakva logika ne prepoznaje problem uspostave još jednog kanala kako god on da se zvao i kakva god ideologija stajala iza osnivanja takvog kanala. 

 

Međutim, suštinsko pitanje nije uspostava kanala javnih (plural) emitera na hrvatskom jeziku. Suštinsko pitanje jest  pitanje funkcionalnosti  javnih emitera u Bosni i Hercegovini općenito.  Da li javni emiteri ispunjavaju svoje osnovne funkcije i programske zadatke? Koliko su javni emiteri u funkciji građana (a ne smijemo zaboraviti da građani finansiraju ovaj serijal)? U kakvom su položaju javni emiteri? Zašto su pod stalnim političkim pritiscima? Zašto se ne rješava njihova nezavidna finansijska  i materijalna situacija?  Ko plaća a ko ne plaća rtv taksu? I ko odgovara a ko ne za to?

 

Kao i kod svih ostalih, stvarnih problema, i ovaj se odlaže i zamagljuje dramama od izbora upravnih odbora, imenovanja direktora, urednika, pokretanja kanala i slično. Ništa se bitno ni kvalitetno ni u ovoj oblasti ne može se i neće se uraditi dok se to ne uradi na nivou političkih dogovora o uspostavi funkcionalne države u kojoj će građani jasno i dobro razumjeti i svoje predstavnike i svoje sunarodnike.