Prije priče o implikacijama traume po novinarstvo i novinare, razmotrimo šta je to traumatično, a šta je samo stresno.

 

UVOD

 

Saobraćajne i avionske nesreće. Prirodne katastrofe. Glad i rat. Kriminal i ubistva. Poplave. Neredi. Zlostavljanje djece i mučenje. Silovanje i seksualno nasilje. Genocid.

 

I posljedice svih tih stvari. Gubitak. Žalost. Izuzetna duševna bol ljudi.

 

Trauma je suštinska odlika vijesti i ljudske sudbine. Način na koji se o njoj izvještava daje onima koji nisu prisustvovali traumatičnom događaju uvid u njegov značaj. Značaj za njih same. Za njihove porodice i najdraže. Za njihovu zajednicu i zemlju. Zapravo, za svijet u cjelini.

 

Novinari su među profesijama koje prve reaguju na krize i katastrofe. Ali među posljednjima prepoznaju psihološke implikacije te odgovornosti.

Izvještavanje o traumi je važno i novinari imaju ogromnu odgovornost da priču dobro ispričaju. Njihov rad može predstaviti, potvrditi i umiriti – ili pogoršati – žalost i bol uzrokovanu smrću i ranjavanjem.

 

Bez obzira na to da li se radi o velikim međunarodnim pričama ili događajima koji su nam bliži, izvještavanje o traumi može uticati i na same izvještače.

 

Kao policija, vatrogasna ili medicinska služba, kao vojno osoblje i spasioci, i novinari potpadaju među profesije koje prve reaguju na krize i katastrofe. Ali, oni posljednji među navedenim profesijama prepoznaju psihološke implikacije te odgovornosti.

 

Kao što sportski izvještači i novinari koji prate finansijske teme ne otvaraju bilježnicu bez profesionalnog poznavanja svoje oblasti, ni oni koji izvještavaju o nasilju i tragedijama to ne bi trebali raditi.

 

Ovaj priručnik je proizvod Dart centra nastao u konsultaciji sa novinarima iz cijelog svijeta i u njemu je sažeto stručno znanje najboljih međunarodnih stručnjaka za traumu. Nadamo se da će doprinijeti boljem izvještavanju o traumi i dobrobiti onih koji o njoj izvještavaju.

 

Novinari su među profesijama koje prve reaguju na krize i katastrofe.Ali među posljednjima prepoznaju psihološke implikacije te odgovornosti.

 

ŠTA JE ZAPRAVO TRAUMA?

 

Kao rezultat evolucije, ljudska bića su programirana tako da ih nasilje i tragedije istovremeno i fasciniraju i pogađaju.

 

Mnogo prije nastanka vijesti i novinarstva, naša sposobnost da reagujemo na traumatično iskustvo je doprinijela određivanju načina našeg preživljavanja i napredovanja kao vrste na ovoj planeti.

 

Drugim riječima, iskustvo traume staro je koliko i ljudska vrsta i dobro je opisano u književnosti, od Biblije i antičkih Grka (zapravo, i sama riječ „trauma“ je grčkog porijekla i znači probadanje ili ranjavanje), do Shakespearea i engleskih pjesnika iz Prvog svjetskog rata.

 

Nauka o traumi, međutim, daleko je mlađa. Počela se razvijati krajem 19. vijeka, preko dva svjetska rata, do formulisanja dijagnoze posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) 1980. godine.

 

Dakle, prije nego što pređemo na implikacije po novinarstvo i načine brige o sebi, korisno je razmotriti osnovne činjenice o onome što se može smatrati traumatičnim u odnosu na ono što je samo stresno.

 

Prema najširoj definiciji, psihološki traumatičan događaj ili kritična situacija se može opisati kao:

 

Većina stručnjaka za traumu u većini zemalja sada priznaje da ljudska bića imaju slične prirodne emotivne reakcije na traumu.

Bilo koji događaj s kojim je osoba povezana, a neočekivan je, izvan uobičajenog dometa iskustva te osobe, i uključuje neki oblik gubitka, povrede ili prijetnje povredom, bilo stvarne bilo pretpostavljene.

 

Prema užem značenju, Američko psihijatrijsko udruženje trenutno definiše PTSP kao duševnu bol koja može uslijediti nakon:

 

Direktnog ličnog iskustva ili prisustvovanja događaju koji uključuje stvarnu ili zaprijećenu smrt ili ozbiljnu povredu, ili drugu vrstu prijetnje fizičkom integritetu osobe; ili saznanja o neočekivanoj ili nasilnoj smrti, ozbiljnoj povredi ili prijetnji smrću ili povredom koju je doživio član porodice ili bliski saradnik.

 

Prema ovoj definiciji, osoba u takvoj situaciji doživljava intenzivan strah, bespomoćnost ili prestravljenost. Među simptomima na osnovu kojih se može dijagnosticirati PTSP, ukoliko traju više od mjesec dana, mogu biti sljedeći:

 

•    Sjećanja koja se ponavljaju ili su nametljiva, kao što su iznenadna vraćanja u prošlost ili noćne more;

•    Emocionalna umrtvljenost i izbjegavanje ljudi i mjesta koja podsjećaju na događaj;

•    Uporna psihička uzbuđenost, koja može uključivati razdražljivost, slabu koncentraciju, poremećaje spavanja, fizičke simptome kao što su stomačni grčevi i znojenje, te pretjeranu reakciju na iznenadnu preplašenost.

 

Pojedini kritičari tvrde da je PTSP zapadna politička izmišljotina, od marginalnog značaja za ljude iz drugih kultura. Iako je tačno da se druge kulture bave traumom na drugačiji način, većina stručnjaka za traumu u većini zemalja sada priznaje da ljudska bića imaju slične prirodne emotivne reakcije na traumu.

 

Ipak, važno je posmatrati traumu u kontekstu. Kada izvještavate ili se bavite izuzetnom ljudskom duševnom boli, iznad svega zapamtite da se većina ljudi prirodno oporavi od traume, te takođe, ako se to ne desi, da je PTSP manje vjerovatna posljedica nego depresija i tjeskoba, raspad veze ili alkoholizam i zloupotreba lijekova.

 

Većina stručnjaka za traumu u većini zemalja sada priznaje da ljudska bića imaju slične prirodne emotivne reakcije na traumu.
-----------------------------------------------------------------------------------------------
www.dartcentre.org

 

© 2007 Dart centar za novinarstvo i traumu. Materijal se može umnožavati za vlastitu upotrebu, pod uslovom da se tekst ne mijenja, da se pozovete na Dart centar i da se ne naplaćuje.