Od etničkih identiteta do političkih entiteta

Od etničkih identiteta do političkih entiteta

Michal Sladaček  i Amer Džihana: “Od etničkih identiteta do političkih entiteta: medijski diskurs u BiH”

Predstavljamo studiju o diskursu štampanih medija u Bosni i Hercegovini iz zbornika „Intima javnosti“ koji je objavila beogradska izdavačka kuća „Fabrika knjiga“. Knjiga predstavlja jedan od rezultata projekta „Spinning out of Control: Rhetoric and violent conflict. Representation of „self“ – „other“ in the Yugoslav successor states“ koji realiziraju Univerzitet iz Osla, Medicentar  Sarajevo i Institut za filozofiju i društvenu teoriju iz Beograda.

Istaživanje je fokusirano na tri ključne teme bosansko-hercegovačke krize: referendum o nezavisnosti BiH 1992. godine, potpisivanje dejtonskog sporazuma 1995. godine i na raspravu oko ustavnih amandmana iz 2006. godine. Dvije su osnovne teme u centru pažnje analitičkog propitivanja i to: (1) prikazivanje "nas” i “njih” u diskursu medija, te (2) prezentiranje stavova u pitanjima integracije, odnosno dezintegracije BiH. Na ovaj način željelo se pokazati na koje se načine kroz stav prema integraciji u jedinstveno društvo mogu registrirati granice između “nas” i “drugih”. Diskursivne strategije ispitivane su na uzorku koji su činile Politika iz Beograda, Večernji list iz Zagreba te Oslobođenje, Dnevni avaz, Nezavisne novine, Dnevni list i Glas Srpske iz Bosne i Hercegovine. Pri tome, nisu sve novine bile ispitivane u svim periodima već je za svaki period bilo odabrano od četiri do pet novina.

Kovanje rata

U diskursu listova u vrijeme Referenduma za nezavisnost BiH iz 1992. uglavnom se nije povlačila razlika između političke vlasti druge nacije i samog naroda. Izuzetak je jedino sarajevsko Oslobođenje koje, ustvari, predstavlja jedinu novinu građanskog usmjerenja otvorenu i za disonantna i suprotna mišljenja.

U beogradskoj Politici izvještavanje o referendumu potisnuto je u drugi plan pred ubistvom Srbina koji je nosio nacionalnu zastavu za vrijeme svadbene svečanosti u samom centru Sarajeva. Autori primjećuju da je već tada širom BiH bilo međuetničkih sukoba s više žrtava, no ovaj je događaj u srpskim medijima poprimio veliki simbolički značaj i tekstovi o njemu nosili su izuzetan emotivni naboj. U ovom se zločinu, prema Politici, metonimijski ogleda cjelokupni položaj srpskog naroda u nezavisnoj BiH, kao što se kaže „To su pucnji u srpsku BiH, pucnji u celo Srpstvo“  (P. 1992. 03. 03. str. 5.). U tom smislu, ovaj zločin predstavljen je kao mobilizacioni povod, on se koristi kao upozorenje drugima i kao preuzimanje obaveze za nas: "Smrt u Sarajevu neka bude poslednja opomena našim susedima Muslimanima i Hrvatima. Srpski narod ne može i neće dopustiti da i ovog puta bude skrštenih ili vezanih ruku priveden na klanje. Upozoravamo da su Srbi iz BiH deo celine srpskog naroda i da njihova zaštita obaveza svih Srba". (P. 1992. 03. 03. str. 5.)

S druge strane, u zagrebačkom Večernjem listu srpska strana prikazana je kao ona koja neprestano traži povod za rat, no to su “proizvodi sitnoga, lukavog prevaranta na tržnici koji, ulizujući se kupcu /misli se na Ameriku/ uspijeva shvatiti što ovaj zapravo traži.” (...) “I tako zapadnjak /kome nije do udubljivanja o balkanskoj stvarnosti/ dopušta Srbinu, koji ga je prevario, nastavak varke i laži” (VL. 1992. 06. 03. str. 2.). Pored toga, u pojedinim tekstovima optužuje se i bošnjačka/muslimanska strana kao pasivna, nedovoljno spremna za zaštitu svih građana BiH, ali i prevrtljiva i nepouzdana.

Sladaček i Džihana navode da se strategija banjalučkog Glasa u prikazivanju referenduma ogledala u kreiranju polarizacije po principu da oni koji izađu na referendum glasaju, ustvari, za islamsku državu BiH, dok oni koji ga bojkotuju time izražavaju volju za očuvanje Jugoslavije i izbjegavanje krvoprolića. Kao značajno sredstvo, u izveštavanju Glasa javlja se upotreba pasiva kojom se žele prikriti izvršitelji određenih radnji, čime se čitatelji ostavljaju u zabludi. Najeklatantniji primjer upotrebe pasiva s ciljem prikrivanja stvarnog stanja zabilježen je u tekstu “Glasanje u mirnoj atmosferi” (G. 1992. 1.03. str. 4.) u kojem se kaže da “glasačka mjesta nisu otvorena, već je zainteresovanim građanima omogućeno da izađu na referendum na najbliža glasačka mjesta”.

Autori navode da je figura “drugog” u Oslobođenju, imajući u vidu građanski i nenacionalistički karakter ove novine, imala specifičan oblik, odnosno ona je označavala grupu koja je negrađanska, netolerantna i nenavikla da živi u pluralističkoj i multikulturnoj sredini. Stoga oni koji su podigli barikade u Sarajevu već po svom biću ne mogu da budu Sarajlije: “Onaj ko je izazvao sadašnji sarajevski haos sigurno nije Sarajlija, jer jednostavno to ne može ni biti. To Sarajevo nikada nije dozvoljavalo. To nije u duhu višestoljetne moralne, ljudske, civilizacijske tradicije njegovih žitelja” (O. 1992. 02. 03. Vanredno izdanje, str. 1.). Prema „Oslobođenju“ , ubice svatova na Baščaršiji, izazivači mržnje i graditelji barikada ne samo da nisu Sarajlije, oni nisu čak ni pravi Bosanci, nego je riječ o tuđincima. Navode se osobe koje potvrđuju da su oni koji su držali barikade imale nesarajevski i nebosanski akcent, a indikativan je i naslov povodom podizanja prvih barikada: „Stranci u noći“ . Sladaček i Džihana smatraju da se ova strategija predstavljanja „drugog“  kao tuđina nije pokazala kao održiva. Tako se navodi priznanje A. Izetbegovića da su događaji u BiH u početku bili koordinirani iz Beograda, ali su kasnije domaći političari postali agresivniji od beogradskih, tako da ekstremizam ipak nije uvezen sa strane, nego se razvio i u samoj BiH (O. 1992. 04. 03. str. 1.). Konačno, ipak se prenosi saopćenje da su ubice svatova sa Baščaršije ustvari iz BiH i Sarajeva, mada je ova vijest sasvim skrajnuta. (O. 1992. 04. 03. str. 20.) Ovim se ujedno skromno priznaje da grad, uprkos tradiciji suživota i tolerancije, nije imun od “brđanskog”, plemenskog ekstremizma i da je čak i gradska BiH još uvek udaljena od građanske BiH.

Mir nema alternativu!

Mediji koji su pred početak rata bili u funkciji kreiranja ‘drugosti’ među dotadašnjim sugrađanima, na njegovom kraju pokazuju još veći stepen političke instumentalizacije. To je naročito vidljivo kod beogradske Politike u kojoj se kritički tekst o srbijanskoj politici prema BiH ne može ni pronaći. Autori navode da centralno mjesto u diskursu ovog lista ima figura predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji se i prije početka pregovora u zvaničnoj propagandi karakterizirao kao „ključni faktor mira“  na prostorima bivše Jugoslavije. Nakon parafiranja dejtonskog sporazuma veliča se pobjeda „mudre politike predsednika Slobodana Miloševića i njegove državničke spremnosti i hrabrosti da, spasavajući svoj narod i svoje građane, bude pun razumevanja i za druge“  (P. 1995. 22. 11. str. 13.), a predsjedniku čestita i generalni direktor Zajednice Jugoslovenskih železnica, Savez učitelja Srbije, Fabrika hljeba „Produkt“ , Zdravstveni centar „ Peć“ , Direktor Industrije stakla u Pančevu, pirotska gumarska industrija „Tigar“ , francuski filozof i pisac Danijel Šifer, dok ministar kulture Crne Gore Gojko Čelebić kaže da će i „književnost posle dejtonskog mira biti drukčija“ (P. 1995. 23. 11. str. 13.). Ovakav stil pisanja kulminira u informaciji da je općniski odbor SPS u Požegi „podržao (...) predlog izvršnog odbora SPS Zlatiborskog okruga da se Slobodan Milošević predloži za Nobelovu nagradu za mir“ (P. 1995. 24. 11. 12.).

Predstavljanja drugih u negativnom kontekstu mogu se naći u svim analiziranim novinama, mada su jasne razlike između, naprimjer, Oslobođenja koje koristi termin “Karadžićevi Srbi“ i, primjerice, Glasa Srpskog u čijim analizma se tvrdi da Hrvatima “osim pomankanja pameti, Hrvatima nedostaju i reči osnovnih civilizacijskih medijskih dometa,” te da “ovom u celini zaluđenom narodu mir nije ni na kraj pameti, bar kada je reč o Posavini” (GS. 1995.20.11. str. 4.), dok su, pak, Bošnjaci u jednoj analizi označeni kao poturice čija je srbomržnja nepodložna promenama. Njihove su duhovne osobine "zli pogledi, ružne uzrečice i opsceni pokreti” (GS. 1995.22. 11. str. 2.).

Obraćanje etnički podjeljenim publikama, bez ksenofobije!

U izvještavanju bh. štampanih medija u periodu Ustavnih promjena iz 2006. došlo je do velikog napretka u profesionalnom smislu. Tako se u svim novinama pojavljuju glasovi predstavnika različitih naroda i različitih političkih opcija, i u velikom broju slučajeva sami autori novinskih članaka dolaze iz različitih etničkih skupina. Pored toga, prisutna su i korektna oslovljavanja aktera političkog života, bilo da oni dolaze iz druge nacije ili druge političke opcije, a što nije bio slučaj tokom rata.

Autori navode da u ovom periodu nema eksplicitnog diskursa ksenofobije i etničke netolerancije, bez obzira na to što politički diskurs zadržava jasnu polarizaciju na “nas” i “njih”. Druga strana se više ne karakteriše kao zločinačka, ali joj se pripisuje odgovornost za počinjene zločine i političku krizu, kao i opstrukcija promjena i želja za dominacijom. U istom smislu je u ovim medijima, za razliku od diskursa prethodnih perioda, vidljiva distanciranost naspram svojih političkih elita, bez obzira na stavove samih tih elita i njihovog nastojanja da se prikažu kao reprezenti cijelog – ali isključivo svog – naroda.

Kompletan tekst Michala Sladačeka i Amera Džihane na srpskom jeziku možete preuzeti u PDF formatu ovdje.

Zahvaljujemo se gospodinu Dejanu Iliću iz bogradske izdavačke kuće „Fabrika knjiga“ što nam je omogućio publiciranje ovoga teksta.

O autorima

Michal Sladaček je naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu; doktorirao je na Fakultetu političkih nauka. Sarađiva je u brojnim naučnim projektima i objavio više radova na teme epistemologije i savremene političke filozofije.

Amer Džihana radi kao istraživač i koordinator Centra za medijsku politiku u sarajevskom Mediacentru. Diplomirao je i magistrirao iz oblasti žurnalizma na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
----------------------------------------------------------------------------------------
Sladaček, M. i Džihana,, A. (2008) “Od etničkih identiteta do političkih entiteta: medijski diskurs u BiH” objavljeno u Đerić, G (ur), „Intima javnosti“, Fabrika knjiga, Beograd, 2008, str. 157-188.