Novinarka i aktivistkinja na putu za Gazu

foto: Privatna arhiva / Giovanna Vial

Prevod: Selma Zulić Šiljak

Članak je originalno objavljen u mediju Opera Mundi 31. augusta 2025.
 

Nakon boravka u Sarajevu, novinarka Giovanna Vial isplovila je jučer sa Sumud Flotillom iz Barcelone prema Gazi. Za Mediacentar Sarajevo i medijsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, podijelila je motive svog ukrcavanja na flotilu i poglede o ulozi novinarstva u izvještavanju o Gazi i odnosu aktivizma i novinarstva. Uz njeno odobrenje objavljujemo prevod članka „Sve što su me Palestinci naučili o novinarstvu, hrabrosti i ljudskosti”.

Već 696 dana u HD rezoluciji gledamo strateško istrebljenje pelestinskog naroda. Bombardovanje, prisilno raseljavanje i protjerivanje, oboljenja, namjerno izgladnjivanje, oduzimanje zemlje, hapšenja i mučenja. Gledamo precizne napade na civile, infrastrukturu, bolnice, škole, humanitarne koridore, izbjegličke šatore, redove za hranu, novinare, ljekare, humanitarne radnike, djecu.

Kroz naše ekrane, iz naših dnevnih soba, na putu do posla ili tokom porodičnog vikenda na moru, postajemo svjedoci nasilja nad palestinskim narodom i njegovom zemljom, u svim njegovim dimenzijama i oblicima.

Čine ga oni za koje je zločin genocida pretočen u međunarodno pravo, nakon što ga je pravnik Raphael Lemkin skovao za vrijeme Holokausta. Genocid: djela počinjena s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelimično, neka grupa zbog njenog etničkog, vjerskog ili rasnog identiteta.

Teško je zamisliti da bi narod koji je nekada bio žrtva genocida mogao postati počinilac drugog. Naravno da ćemo svi pamtiti Auschwitz. Hoćemo li pamtiti i Tanturu, Deir Yassin, Sabru i Shatilu, Gazu, Rafah?

Hoćemo li zapamtiti roditelje iz Palestine kako drže iskasapljena tijela svoje djece? Njihovih majki kako gube svijest i kopne pod levantinskim suncem, izjedene glađu? Novorođenčad otvorenih rana i krvave kože, u nedostatku pelena u Gazi? Golorukih palestinskih majki kako kopaju zemlju tražeći zrno brašna za svoju djecu? Desetina hiljada palestinskih tijela koje je okupator, baš poput njihovih maslina, iščupao i spalio?

Tokom prošle godine radila sam kao novinarka u Libanu, zemlji koju je također zahvatila izraelska mašinerija smrti, u regionu koji je obilježen žalošću, čašću, bolom i traumom palestinskog naroda.

Palestinske izbjeglice u Libanu žive pod jakim ograničenjima: u prenapučenim kampovima, zabranjeno im je posjedovanje imovine i rad u 39 profesije, uključujući medicinu, pravo i inženjerstvo.

Posmatrajući dehumanizaciju Palestinaca izbliza -  tog fenomena kojeg je Izrael vješto pretvorio u nešto transgranično, zarazno i sveprisutno - dovelo me je do toga da prigrlim aktivizam kao dio svoje profesije. Iako, u vrijeme genocida, proglašavanje sebe aktivistkinjom može koštati ugleda, posla, i konačno, života.

Dok se pripremam, i kao novinarka i kao aktivistkinja, da se pridružim pomorskoj flotili za Gazu, misiji koja okuplja ljude iz cijelog svijeta kako bi preplovili Mediteran s ciljem probijanja ilegalne opsade Gaze, pripremam se i na iste optužbe koje su bile upućene aktivisti Thiagu Ávili, koji je u misiji učestvovao prije mene.

Kada je riječ o pravima naroda koji su raščovječeni i proglašeni bezvrijednima u očima kapitala, govoriti i zahtijevati odgovornost proglašava se ludošću, histerijom i radikalizmom.

Možda zbog toga što im Palestinci ne mogu ništa ponuditi zauzvrat. A u svijetu u kojem je sve transakcija, a svaki odnos i akcija – analiza troška i koristi, učiniti nešto za one koji ti ne mogu ništa vratiti prvo se označi kao ludilo, a na kraju - kao terorizam.

Govoriti o onome što se dešava u Gazi i svemu što to podrazumijeva, uključujući i misije flotile, postalo je neukusno, neprihvatljivo, uvredljivo, radikalno.

Pokazati ogorčenje zbog genocida nad opkoljenim i gladnim civilima još je manje dopušteno ako ste novinar, jer profesija je, navodno, vođena nepristrasnošću.

Kao da novinari nisu u samom epicentru nekih od najvećih izazova čovječanstva: imenovati nasilje; razotkrivati nepravdu; suprotstaviti se moći i privilegiji; poticati društvene promjene osvjetljavanjem tema od javnog značaja.

Novinari nisu puki zapisničari, brojači rezultata – naročito ne kada je na terenu mašinerija naseljeničkog kolonijalnog projekta koja uključuje eksploataciju, profit i kolonizaciju zemlje kroz protjerivanje njenog naroda, i sve to omogućeno podrškom zapadnog korporativnog sektora.

U svom posljednjem izvještaju “From the Economy of Occupation to the Economy of Genocide” specijalna izvjestiteljica UN-a Francesca Albanese, s kojom sam imala zadovoljstvo sresti se u Sarajevu u julu ove godine, objašnjava ulogu korporativnih aktera u održavanju izraelske ilegalne okupacije i genocidne kampanje u Gazi.

Korporacije -  od turističkih agencija do agrobiznisa; od energetskih do osiguravajućih kompanija; od velikih tehnoloških firmi do univerziteta - ne samo da omogućavaju i održavaju okupaciju živom, nego je i finansiraju i od nje profitiraju.

Ni zapadni mainstream mediji nisu izuzeti iz te logike, jer odražavaju samo zapadni liberalizam - toliko licemjeran i toliko bez stvarne moralne predanosti ljudskoj slobodi, da pri prvom znaku svijesti i otpora imperijalističkim politikama dominacije nad autohtonim, crnim, arapskim, muslimanskim narodima - utihnu, postanu saučesnici, ili još gore: proglase potlačene tlačiteljima.

Vjerna služinčad zapadnog civilizacijskog okvira, novinari i medijski konglomerati slijede propisani ritual: utišaj narativ potlačenih, a kada se ukaže prilika, napadaj ga u ime “civilizacije”.

Ono što je zaista važno jeste smrt pape, ili put predsjednika Lule u Pariz. Jedan Palestinac više ili manje - neće ništa promijeniti.

Iza maske nepristrasnosti kriju se nepoštenje, cinizam i ljudska bijeda. Suočeni s prvim genocidom u historiji koji se prenosi uživo i u visokoj rezoluciji, takozvani “nepristrasni novinari” biraju pasivnu konstrukciju da opišu bombe koje padaju na Gazu - kao da padaju same od sebe, pravo s neba. Kao što nam je pokazala kreativnost brazilskog novinarstva, biraju da ne gledaju palestinske noge amputirane bez anestezije; palestinsku djecu koja grčevito drže cipele svojih roditelja čija tijela više nisu pronađena; samo da bi okrenuli kamere prema kite-surferima na plažama Tel Aviva.

I sa svih strana dolaze ti pokušaji da nas učine apatičnim, beživotnim i apolitičnim. Globalni mediji, a ni brazilski nisu izuzetak, tonu u duboku tamu, njihovi pipci nas povlače poput gladnih hobotnica. Duševno pogubljeni, gledaju u nas kao da smo mi anomalija.

Birati da se ne govori i ne objavljuje o genocidu nad palestinskim narodom, privilegija je rezervisana za one koji ga ne žive. Za više od 200 novinara koje su u Gazi ubile izraelske snage, bilo je nemoguće ne vidjeti taj čin, ne razotkriti ga, ne govoriti o smrtnim ishodima, počiniocima i gladi koja se koristila kao oružje.

Fatima Hassoun, Anas al-Sharif, Mohammed Qreiqeh, Ibrahim Zaher, Mohammed Noufal, Hamza Dahdouh, Hossam Shabat, Ismail Abu Hatab, Ahmed al-Louh - to su neka od imena naših kolega i kolegica ubijenih u Gazi, na najsmrtonosnijem mjestu na svijetu za novinare - da, smrtonosnijem i od Prvog i Drugog svjetskog rata, invazija na Irak i Afganistan, ili ratova u Vijetnamu i Ukrajini.

Ali i oni koji ostaju živi, uprkos svim izgledima, svaki put kada izlaze sa svojim mikrofonima i kamerama kroz ruševine rade ono što je fotoreporterka Fatima Hassoun nazvala “stavi svoju dušu u ruke i idi”: Wissam Nassar, Saher Alghorra, Bisan Owda, Haneen Salem, Sara Awad, Yousef Zanoun, Ibrahim Zanoun, Ahmed Abdel.

Upravo njima - novinarima i glasovima Gaze i palestinske borbe, produžetku dekolonijalne borbe u sadašnjost, borbe nad borbama, borbe našeg vremena - dugujem zahvalnost za njihove lekcije o novinarstvu i hrabrosti. Sve dok bar jedan od njih stoji u Gazi, ja ću ploviti prema enklavi onoliko puta koliko bude potrebno, u potrazi za onim što može biti najvažnija misija povjerena nama novinarima: misija ljudskosti.

„Povjeravam vam Pelestinu, taj dragulj u kruni muslimanskog svijeta, otkucaj srca svake slobodne osobe na ovom svijetu. Povjeravam vam njen narod, njenu nepravdom pogođenu i nevinu djecu koja nikada nisu imala vremena da sanjaju ili žive u sigurnosti i miru. Njihova čista tijela zdrobljena su hiljadama tona izraelskih bombi i raketa, raskomadana i raznesena po zidovima. Molim vas da ne dopustite da vas lanci ušutkaju, niti da vas granice sputaju. Budite mostovi prema oslobođenju zemlje i njenog naroda, sve dok sunce dostojanstva i slobode ne izađe nad našom ukradenom zemljom” - posljednje su riječi Anasa al-Sharifa, novinara Al Jazeere, kojeg su izraelske snage ubile u Gazi u augustu 2025.

___