Akademska zajednica je prva koja treba biti svjesna da je odsustvo empatije preduvjet za nejednakost i nedopustiva je njena šutnja.

foto: N1

Protest onkoloških pacijenata u krugu Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, obilježio je prošlu sedmicu, ne mislim da pretjerujem ako kažem možda čak i godinu. Ako i zanemarimo razmjere socijalne otupjelosti i otuđenosti, te odsustva empatije koji karakterišu savremeno društvo, protest onkoloških pacijenata u sred glavnog medicinskog centra jedne europske države i izostanak bilo kakve koherentne i konkretno artikulirane reakcije na tako dramatičan događaj vrijedi zabilježiti kao moment kad smo zakopali barem još pola metra u dubinu našeg moralnog dna. Već smo oguglali i navikli na razne apele za pomoć na koje se oglušujemo, protestne šetnje obespravljenih su nam postali iritantne pojave koje ometaju saobraćaj, svjedočenje štrajkovima glađu nam je već odavno stvar svakodnevice ali protest oboljelih od raka koji iz ekonomsko-političkih razloga nisu u mogućnosti primati terapiju je nešto novo za šta bi se očekivalo da će javnost dirnuti u emotivnu žicu, ako su već one racionalne odavno raštimane.

Uistinu, racionalno sagledavanje razmjera problema sa kojima se susreće naše društvo već odavno nije disciplina u kojoj postižemo dobre rezultate. Svakodnevne vijesti o milionskim iznosima koji se pominju kad se govori o kriminalu, korupciji ili zaduženjima su postale tek crtice o nekim ciframa oko kojih se više niko ne uzrujava, tako da je javnosti postalo potpuno svejedno da li je negdje pokradeno pet ili šest miliona maraka, da li je neko utajio dva ili tri miliona poreza, da li će nas vlada zadužiti za 500 ili 600 miliona i da li će to zaduženje biti u markama ili eurima. Brojke su odavno izgubile smisao i niko više na vijest o utajenom milionu poreza ne pomisli, primjerice, koliko brdo kruha ili koliki bazen mlijeka taj iznos predstavlja.

Nažalost, smisao su za nas izgubile i ljudske sudbine, smrti i životi. Odavno se ostvaruje ono pravilo da što se nesreća dogodila dalje od nas potreban je veći broj mrtvih da to postane vijest dana, a i tad se ljudi opet nekako prevedu u brojke, tako da često govorimo o crnom bilansu vikenda na cestama sa ___ (umetnuti neki broj) poginulih. Smrt je prilično egzaktna stvar tako da i nju lako kvantificiramo, prevodimo u brojke i doživljavamo kao statistiku, ali šta je sa životima i poluživotima, kao u slučaju onkoloških pacijenata KCUS-a?

Ovo sa životima i poluživotima nije bila tek proizvoljna igra riječima. Jednako kao što smo izgubili sposobnost racionalnog prevođenja velikih brojki u konkretne vrijednosti koje one predstavljaju, kad čujemo pojam „onkološki pacijenti“ stvaramo sliku nekih ljudi koji trebaju neku medicinsku pomoć i promiče nam da su to ljudi oboljeli od malignih oboljenja koji su bez sofisticirane medicinske pomoći doslovno osuđeni na smrt. Doslovno rečeno, u krugu KCUS-a su u utorak protestovali ljudi koji su bez radioterapije ništa drugo do živi mrtvaci, koliko god ta formulacija brutalno zvučala.

Onkološki pacijenti su ljudi koji i u uvjetima najbolje medicinske brige i njege žive poluživote u kojima nisu u stanju uživati ni u pola stvari u kojima uživa zdrav čovjek. Taj poluživot je stalni ples na granici života i smrti, stalna borba da organizam ostane barem na onoj strani te granice na kojoj ga njegove vlastite ćelije pokušavaju uništiti ali u tome ne uspijevaju. Taj poluživot je stalna vožnja na vrtešci straha, nade, razočarenja, patnje i bola, već u zavisnosti od toka bolesti i uspješnosti terapije. Zato nije čista igra riječi to što je takav polovičan život – ali ipak život – određen nečim što se u medicini naziva poluživotom lijeka, a to je, jednostavno rečeno, vrijeme za koje lijek u organizmu izgubi polovinu svog dejstva. Naravno, kad ima lijeka.

Ali lijeka nema. U normalnim okolnostima svi onkološki pacijenti u Bosni i Hercegovini bi u svojoj nesreći trebali biti sretni što žive u zemlji koja se po dostupnosti medicinskih usluga može svrstati u zemlje prvog svijeta, u kojoj postoje aparati za tretman malignih oboljenja i u kojoj zdravstveno osiguranje pokriva većinu troškova takvih tretmana. Naravno, govorimo o normalnim okolnostima u kojima je dobrobit oboljelih na prvom mjestu, daleko iznad političkih razmirica i kvaziekonomskih računica. Ovdje, nažalost, govorimo o činjenici da smo nakon štrajkova gladnih, protesta obespravljenih i apela unesrećenih po prvi put imali pojavu da ljudi oboljeli od raka u suzama protestvuju na teških i sparnih trideset stepeni Celzijevih a da na to gotovo niko ne reaguje.

U odsustvu glasne i jasne reakcije šire društvene zajednice, za očekivati je bilo da se po ovom pitanju oglase i barem deklarativnu podršku onkološkim pacijentima izraze strukture ili pojedinci iz akademskih ili vjerskih zajednica – oni na kojima je dužnost i briga za um i duh društva. Za očekivati je bilo da se intelektualci pobune protiv društva u kojem je prihvatljiva pojava protesta umirućih ili da se vjerske zajednice u mjesecu Ramazana solidarišu sa onima kojima čovjek uskraćuje nadu na koju im je Bog dao pravo. No, ovakav jasan i glasan iskaz solidarnosti je, po običaju, izostao – jer, realno, kad ste vidjeli intelektualce da podržavaju poljoprivrednike ili vjerskog dužnosnika pokraj stalka za infuziju radnika koji štrajkuje glađu?

Možda je najjasniju i najplastičnu artikulaciju ovakvog odnosa naše akademske i intelektualne zajednice spram realnih i neposredno prijetećih problema u našem društvu dao prodekan za nastavu Fakulteta političkih nauka u Sarajevu doc. dr. Mirza Smajić, komentarišući u programu news televizije N1 moj tweet u kojem sam situaciju sa uštedama na KCUS-u sarkastično prokomentirao kroz referencu na priču o liku kojem je konj krepao taman kad ga je ovaj naučio da ne jede. Smajić, autor brojnih radova i publikacija na temu sigurnosti i priznat ekspert čije komentare u vezi terorizma i geopolitičkih kretanja rado pratim je, upitan za komentar stanja na KCUS-u, odgovorio kako „s obzirom da dolazi iz akademske zajednice ne bi bilo korektno da komentariše rad medicinske struke“.

Ostavimo gospodina Smajića po strani i posmatrajmo isključivo sadržaj njegovog komentara koji može poslužiti kao paradigma stvarnosti akademske zajednice u nas i njene spremnosti na solidarnost. Sa moćnima. Pod zavjesom korektnosti i kolegijalnosti taj komentar je pogrešan na više nivoa, a svaki od njih otkriva niz slabosti današnje oportunističke, klijentelističke i konformističke političko-intelektualne elite Bosne i Hercegovine.

Najprije, komentar na stanje u kojem pokvareni radiološki aparati direktno ugrožavaju živote ljudi ne bi bio komentar na rad medicinske struke. Niko ne očekuje da bilo ko iz domena političkih nauka ima mišljenje o dozama radiofarmaka ili dužini izloženosti pacijenta jonizirajućem zračenju. Ovdje govorimo o upravljanju društvenim resursima i pravu na život i najmanje što se od bilo kojeg predstavnika akademske zajednice iz sfere društvenih nauka očekuje je da ima kakvo-takvo mišljenje o odnosu između obaveza društva i prava pojedinca u njemu, te da nema problem to mišljenje iskazati.

U tom smislu se pozivati na korektnost je krajnje licemjerno jer je korektnost kao kategorija direktno skopčana sa empatijom i solidarnošću i ako neko u ovoj situaciji zaslužuje empatiju i solidarnost to su zasigurno oni koji na 30 °C izlažu svoja iznurena polumrtva tijela dodatnoj neskrivljenoj i ničim zasluženoj patnji. Akademskoj korektnosti i solidarnosti ovdje stvarno nema mjesta i u tim okolnostima je korektnost ništa drugo do puki izgovor za slabost, i to onu njenu najopasniju vrstu: slabost koja slabi nove generacije i uči ih da su pomenuti oportunizam, klijentelizam i konformizam najpoželjniji obrasci društvenog ponašanja.

Nameće se zaključak da je najveći problem sa protestom onkoloških pacijenata taj što se zbiva preblizu naše akademske zajednice koja ima problem iskazati stav o bilo čemu što nije udaljeno bar 1.000 km od Bosne i Hercegovine i što bi moglo direktno ili indirektno ugroziti pozicije, honorare, sinekure ili mogućnosti napredovanja predstavnika naše intelektualne elite. Zbog toga o krizi u Kataru mišljenje ima manje-više svako, dok se o problemima bh. građana polemike vode isključivo ukoliko su na liniji stranački iskoristivih prepucavanja – koja su, doduše, i medijima najinteresantnija.

Upravo zbog toga u sjeni borbe za gledanost i klikanost na račun izmrcvarenih pacijenata te jeftinih pokušaja prikupljanja političkih poena preko njihovih leđa promiče nam moment u kojem smo postali svjedocima borbe u kojoj se polumrtvaci bore za svoj poluživot okruženi polusvijetom. I stvarno, ponašanje naše akademske javnosti je tu na nivou demonstracije mentaliteta polusvijeta kojeg definira njegov primitivni nagon za samoodržanjem i koji neće javno učiniti ništa što bi moglo kompromitirati šanse za uspjeh u tako postavljenom društvu.

U tom i takvom društvu javno iskazivanje solidarnosti je rezervirano za moćnije i jače a oni slabiji su samo imali lošu sreću. I zbog toga, snaga i šanse ovog društva više počivaju na onima koji i teško bolesni i polumrtvi imaju više snage oduprijeti se sistemu koji im doslovno negira pravo na život, nego na onima koji svoje živa i zdrava tijela i umove stavljaju u funkciju polusvijeta političko-interesne pijace i svjesno zatvaraju oči pred izazovima svijeta koji ih okružuje.

Odsustvo empatije i solidarnosti je preduvjet za nejednakost i neravnopravnost a nejednakost i neravnopravnost bez iznimke vode u nepravdu kojoj će prije ili kasnije biti izložen svako od nas – danas onkološki pacijenti, sutra bilo ko drugi. Akademska zajednica je prva koja treba biti svjesna toga i zato je nedopustiva njena šutnja na ovakve pojave. Za nadati se da je u tom akademskom organizmu dovoljno zdravog tkiva koje može održati vitalne funkcije ovog društva jer u suprotnom nema tog linearnog akceleratora koji nam može pomoći.