Iako je problem isti, a neka rješenja očigledna, i dalje su različiti pristupi u borbi protiv koronavirusa.

Foto: Elvira Jukić-Mujkić

Ohrabruje što iz Italije i Španije ovih dana stižu manje loše vijesti. Nakon nekoliko sedmica strogih mjera izolacije, stanje u bolnicama manje je dramatično, ali i dalje kritično. U Italiji već više od mjesec umire trocifren broj ljudi testiranih pozitivno na novi koronavirus, a posljednjih sedmica su mediji prenosili kako izgleda borba doktora u bolnicama, ali i ljudi zatvorenih u domovima. Ako već nije jedina opcija, ostanak kod kuće je savjet, preporuka i naređenje svima. Iako većina shvata, mnogi ipak uzimaju lično da procijene prave li štetu društvu ili ne.

Mjere koje su u Italiji uvedene, desile su se i u drugim evropskim zemljama, a neke od njih, poput ograničenja poslovanja i nepotrebnog izlaska napolje, mada sa zakašnjenjem, određene su i u Velikoj Britaniji. Iako je i iz medijskih izvještaja jasno šta će da uslijedi za nepoštivanje propisanih mjera, i dalje je jedan izlazak u šetnju, trčanje ili vožnju bicikla, pretvoren u piknik u parku, pa čak i roštilj na plaži.

Subota, 4. april, 2020. / Islington, London

Ti slučajevi jesu izolovani, ali ih je dovoljno da britanska vlada najavljuje mogućnost zabrane i takvih izlazaka. Ipak, London, gdje boravim već nekoliko mjeseci, je pust u odnosu na živost koju inače ima. U dva izlaska u posljednje dvije sedmice i iz onoga što vidim s prozora, primjećujem da maske i rukavice nisu nešto s čim se obavezno hoda. Da ne znam drugačije, mnogo toga bi moglo da izgleda kao uobičajen proljetni dan.

Petak, 20. mart, 2020. / Traffalgar Square, London

Ko bi kome vjerovao

Među zadnjim vijestima iz prošle godine, bila je ona da se u Kini širi bolest disajnih organa slična SARS-u iz 2003. godine s čim je tada umrlo oko 800 ljudi. Do kraja januara ove godine, kineski grad Wuhan od 11 miliona stanovnika, gdje se pojavio prvi slučaj oboljenja kasnije nazvanog COVID-19, stavljen je u izolaciju a Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je globalnu zdravstvenu prijetnju kada je broj zaraženih prešao 8.000, a broj umrlih bio više od 170. Krajem februara, Italija je već nazvana evropskim žarištem, a ubrzo se oboljenje masovno proširilo i u Španiji, i dalje po evropskim i drugim zemljama svijeta.

Sedmicama ranije, izvještaji iz Kine pokazivali su šta će se desiti, ali je bilo teško povjerovati – i pored svih razumnih objašnjenja i slika koje smo vidjeli u medijima – da će sve to doći i pred lično naša vrata. I pored konsultovanja stručnjaka, i upozorenja šta može da se desi, brojnih projekcija na osnovu iskustava u drugim državama, i ponašanja ljudi po kineskom ili talijanskom “receptu”, u Velikoj Britaniji, ali i nekoliko drugih evropskih država, isprobavani su različiti pristupi, koji su i u startu zvučali kao napeta lutrija.

Prije desetak dana, u pismu ostatku Evrope, spisateljica iz Rima Francesca Melanri opisala je kako se osjeća i najavila šta nam dolazi: onako kako je Italija bila nekoliko sedmica iza Wuhana, tako je, između ostalih, Velika Britanija nekoliko sedmica iza Italije. “Gledamo kako se ponašate isto kao i mi. Imate iste argumente kao i mi nedavno, od onih koji kažu ‘to je samo gripa, čemu frka’ i onih koji su već shvatili. Dok vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da će mnogi od vas, nakon što vam je rečeno da se zaključate u kuću, citirati Orwella, neki i Hobbesa. Ali uskoro ćete biti previše zauzeti za to”.

Najgore tek treba da dođe u Veliku Britaniju, gdje je broj umrlih prešao 5.000. Dodatno je moral uzdrman izvještajima o od ranije problematičnom manjku kapaciteta zdravstvenog sistema u Velikoj Britaniji, ali i potvrdi da je oboljenje stvarno i strašno i da ne bira – zaražen je i prvi britanski prestolonasljednik, Princ Charles, ali i 55-petogodišnji premijer Boris Johnson, i još nekoliko njegovih saradnika.

Da li zvuči kao još jedno upozorenje kojemu je trenutno preteško vjerovati, a sutra će se baš obistiniti, nije moguće ni prihvatiti ni u potpunosti odbaciti. Kao i mnogo toga ovih dana. I Guardian koji ga prenosi, istraživanje vodećih svjetskih analitičara čije projekcije kažu da će Velika Britanija biti najviše pogođena pandemijom koronavirusa u Evropi, uzimaju sa rezervom pozivajući se na ocjene britanskih stručnjaka.

Institut za zdravstvena mjerenja i evaluaciju iz Seattle-a predviđa, na osnovu dosadašnjih brojeva i dinamike širenja virusa ali i poduzetih mjera, da će do augusta u Britaniji umrijeti 66.000 ljudi kod kojih je potvđen novi koronavirus i da će to biti oko 40 posto ukupnog broja stradalih u Evropi. Guardian prenosi i kako američki analitičari tvrde da su diskusije o “imunitetu krda” spriječile ranije uvođenje strožih mjera, te da se vrhunac u Britaniji očekuje za deset dana kada bi navodno bilo potrebno 102.000 bolničkih kreveta, kojih je trenutno oko 18.000 u Velikoj Britaniji, a bilo bi potrebno i 24.500 kreveta u intenzivnoj njezi, a trenutno ih je oko 800. Istovremeno, Neil Ferguson, britanski epidemiolog i profesor sa Imperial College-a na čije se procjene oslanja britanska vlada, opisao je procjene američkog instituta o potrebi za krevetima kao dvostruko veće nego što bi trebale biti.

Institut je procijenio i da će broj žrtava u Španiji biti oko 19.000, u Italiji oko 20.000, a u Francuskoj oko 15.000 – sve zemlje koje su imale mnogo strože mjere nego Velika Britanija. Procjene iz istog instituta za SAD su da će biti oko 82.000 smrtnih slučajeva osoba pozitivnih na novi koronavirus.

Međutim, jasno je da različiti stručnjaci različito procjenjuju ali i da je veoma teško sa sigurnošću predvidjeti bilo šta. U međuvremenu, londonsko sajmište Excel pretvoreno je u privremenu bolnicu sa 4.000 bolničkih kreveta mjesta, a svi građani Velike Britanije pozvani su da se prijave i budu volonteri i pomognu NHS-u u borbi koja tek treba da dostigne svoj vrhunac. Veliki je napor na zdravstvu, ali iz onoga što mediji izvještavaju i onoga kako građani komentarišu, ima vjere u snagu doktora i medicinskih sestara. A do sada se i 750.000 građana javilo na poziv NHS-a da pomognu kao volonteri, što je tri puta više nego su tražili. Nakon provjera 3/4 miliona aplikacija, prihvaćeni volonteri će pomagati ugroženima s dostavljanjem lijekova, vožnjom pacijenata na termine, telefoniranjem i provjeravanjem onih koji su izolovani kod kuće, prevozom opreme potrebne NHS-u. To je samo jedan od primjera snažnog osjećaja za drugog koji je utkan u vrijednosti ovog društva.

Prelijepo vrijeme i ostanak kod kuće

Nije rijetko da BBC ovih dana emituje video poruke uposlenika NHS koji kroz suze mole građane da ostanu u kući i da tako pomognu njima, doktorima i drugom medicinskom osoblju, da spase živote.

Dok su brojevi rasli a interaktivne mape jarkim bojama širile balončiće koji ilustruju broj zaraženih po Evropi i svijetu, dok još nije bilo sve alarmantno – a samo što nije postalo – sve djeluje mirno i povoljno da ta jedna preporučena fizička aktivnost zapravo bude sunčanje u parku, ili na klupi.

Ljudi u Velikoj Britaniji nisu neodgovorni niti su neposlušni na preporuke i naređenja. Pored mnogih drugih, to govori i podatak da je u nekoliko sedmica otkako je naređen ostatanak kod kuće osim izlazak u kupovinu hrane i lijekova ili tu jednu fizičku aktivnost dnevno, opao broj putnika u gradskom prevozu za 95 posto, prema podacima Transport of London, ili uprave londonskog javnog saobraćaja. Ulice Londona, grada devet miliona ljudi, već sedmicama su puste. Ali su parkovi ispunjeni, neki stvarno trče a neki zamišljaju da trče ispruženi na travi pod suncem. Jedan od najvećih parkova, Victoria park, zatvoren je zbog toga što nisu poštovane mjere fizičke distance. I nakon toga, zbog opuštenosti u poštivanju preporuka, iz vlade su najavili mogućnost da zabrane i povremene fizičke aktivnosti ako se i dalje nastave kršenja poput sunčanja u parku.

Bogat je izbor tema u britanskim medijima, česte su ekonomske analize koje su, čini se, od početka bile dominantnije nego teme koje problematizuju zdravstveni aspekt ove globalne zdravstvene prijetnje. Česti su i izvještaji dopisnika iz evropskih prijestonica, poput Rima i Madrida, važnih ovih dana kao moguća slika onoga što će doći i u London.

Kao zemlja koja je prva označena kao evropsko žarište pandemije COVID-19, Italija je u mnogočemu mogla da posluži kao prikaz onoga šta čeka i ostale. Neki su to shvatili i počeli sabirati šta imaju i nemaju, a drugi su se pretvarali da se sve to, iako se dešava svima kojih se dotakne, njima baš neće desiti. I kod jednih i kod drugih je  bila uključena struka.

Jedan izvještaj novinara BBC-a iz Rima prikazao je, uz napomenu da je to izolovan incident, nervoznog čovjeka koji na ulici udara u vrata banke nakon sedmica karantina. Uz kolektivno pristajanje na mjere izolacije, ipak nagovještaj da strpljenje uskoro može da popusti kod pojedinaca.

U rijetkom posebnom obraćanju, 93-godišnja Elizabeta II u nedjelju navečer je, u snimljenoj poruci koju je emitovao BBC, poručila kako je ovo vrijeme teško za sve, kako su mnogi odvojeni od svojih porodica, ali i kako duboko unutra znamo da je to ispravna stvar koju treba uraditi. U godinama koje dolaze, kaže kraljica, za nadati se da će mnogi biti ponosni na to kako su se ponašali sada.  Komentar o ukazivanju na odgovornost i ponos u budućnosti čest je ovih dana, i prije njenog govora, u diskusijama analitičara, političara i novinara.

Pandemija nije došla sa velikim natpisom na čelu, ali ponešto se u ovih nekoliko mjeseci moglo isčitati, kuda sve ovo ide.

___