Prije godinu dana sjedio sam sa Dejanom Anastasijevićem u jednom malom kafiću na uglu Palmotićeve ulice u Beogradu. U desetini tema razgovora, a koje su se nizale jedna za drugom, prisjetio sam se i podatka da su u toj ulici živjeli Danilo Kiš i Milovan Đilas. Pokazujući pojedinačne zgrade i opisujući njihovu književno-političku historiju, kratko je, zaokruživši rukom kroz vazduh, dodao: Ovdje sam ja rođen i proveo mladost.

Dogovarali smo tekst za naš portal o njegovom novinarskom iskustvu. Dejana sam sretao mnogo puta posljednje dvije decenije. Zadnji put u Sarajevu, decembra prošle godine. Zajedno sa Dragom Hedlom, Vlastom Mijovićem, Aidom Čerkez, bili smo na radionici sa grupom ruskih novinara. O novinarstvu u vremenu rata i sukoba. Čim smo se sreli, bez puno emocija objasnio je svoj novi izgled: Imam rak. Borim se.

Ništa nije ukazivalo na konačni odlazak. Cigareta, čaša vina, uobičajene rasprave o novinarstvu, Srbiji, Bosni, Hrvatskoj…

Sinoćna vijest koja je potvrdila najgori ishod, začas je prostrujala Internet zajednicom. U prvom planu biografski podaci. Počeo na B92, zatim Vreme, magazin Time, pa opet Vreme, dopisnik Tanjuga iz Brisela. Bili smo zajedno na jednom EU sastanku u Briselu kada je stigla vijest da država Srbija više neće finansirati agenciju Tanjug. To je značilo i kraj njegovog mandata. U šali smo dogovarali tekst “Posljednji Tanjugov dopisnik”. Proganjan i napadan, preživio postavljenu bombu, često u smrtnoj opasnosti, ali se nikada nije žalio. Na kraju je stigao u BBC Srbije gdje je okončao svoju novinarsku karijeru.

Dva puta je svjedočio u Hagu o svojim novinarskim nalazima u slučajevima Milošević i Stanišić&Simatović. Bio je prvi srpski novinar koji je svjedočio protiv Miloševića.

Izvan jedne impresivne novinarske karijere ostaje velika ljudska priča o pojedincu koji je bio profesionalac u pravom smislu te riječi, pošten i odlučan, informisan i duhovit koji je srpsko novinarstvo činio mnogo boljim nego što ono jeste. Posljednjih mjeseci radio je tekst za našu Medijsku akademiju. O jednom svom profesionalnom iskustvu koje bi ispričao mlađem kolegi. To ćemo objaviti narednih dana, nažalost, kao neku vrstu profesionalne oporuke Dejana Anastasijevića.

Za ovu priliku prisjećamo se dva teksta koje je Dejan specijalno napisao za naš portal.

U jednom od članaka koje je pisao za Mediacentar Sarajevo, “Rekvijem za jednu tranziciju”, pisao je o tome kako “ne samo da 'mi' - mediji, aktivisti za ljudska prava, istražitelji ratnih zločina ili samo obični ljudi koji pokušavaju da urade pravu stvar - nismo uspjeli da zaustavimo rat i strahote, već nismo uspjeli ni da uspostavimo poslijeratnu atmosferu koja bi mogla prekinuti balkansku kletvu istorije, koja se ponavlja u periodičnim ciklusima krvi i osvete”.

O tome kako postati i biti novinar-dopisnik stranih medija, pisao je u članku “Kako postati strani novinar u sopstvenoj zemlji”, gdje je dao savjete kolegama kako da pristupe redakcijama svjetskih medija i kako da razmišljaju o pričama koje će im ponuditi. Iz svog bogatog iskustva, podijelio je savjete o važosti poznavanja stranih jezika u novinarstvu, načinima predlaganja tema i realizacije saradnje sa stranim medijima. 

U intervjuu koji je dao za NetNovinar.org, raniji portal Mediacentra Sarajevo, Anastasijević je govorio o svojim iskustvima svjedočenja protiv Slobodana Miloševića u Hagu, iskustvima izvještavanja sa ratišta u Hrvatskoj i BiH, kao i o zločinima počinjenim nad albanskim stanovništvom na Kosovu, ali i o napadu na njega.

___