Gostovanje Jovane Jeremić na Face TV:  Vrijeđanje žrtava seksualnog nasilja

Foto: Lidija Antonović

Za osam dana biće tačno tri godine otkako je glumica Milena Radulović izašla u javnost s potresnom ispoviješću o preživljenom seksualnom zlostavljanju za koje je optužen njen učitelj glume Miroslav Aleksić.

Nakon Milene, učinila je to i glumica Iva Ilinčić. Vlastitom vidljivošću, rizikujući da sve što u životu urade ostane u drugom planu, štitile su neuporedivo mlađe djevojke, koje su takođe odlučile progovoriti pred sudom.

Jednako toliko traje i mučni pravosudni proces koji je uključivao svaki oblik retraumatizacije koji se može zamisliti. Iako je malo tema o kojima sam pisala koliko o ovoj, imala bih i dalje mnogo toga dodati. Pisati o Mileni Radulović i drugim ženama koje su imale dovoljno snage da progovore o vlastitoj traumi, najmanje je što mi koje pišemo možemo uraditi. I obaveza svih koji se pisanjem i javnim djelovanjem ne bave je takođe poštovati revoluciju kojoj je Milena Radulović dala sebe i pokrenula važne procese na prostoru cijele regije.

Novinarstvo po mjeri sharea

Sve ovo očigledno nije dovoljno da bi svijest o nužnosti kažnjavanja seksualnog zlostavljanja i svakog drugog oblika nasilja nad ženom bila dovoljno prisutna. O njenom odsustvu svjedoče nam mračne statistike o broju femicida u našoj i susjednim zemljama. Svjedoči i broj korisnica sigurnih kuća, kao i samoubistva žena čiji se uzroci ne istražuju a nerijetko su posljedica višegodišnjih tortura koje su prolazile zbog vlastitih partnera. Ovo nisu nagađanja nego stavovi struke, koja nisu dovoljno popularna da bi se čuli izvan okvira sigurnih prostora gdje se o ovim temama govori. Ali je zato popularna Jovana Jeremić – voditeljica televizije Pink iz Srbije, koju je ugostila bosanskohercegovačka Face televizija krajem prošle godine. U intervjuu koji je s njom vodila Amila Idrizbegović, Jovana Jeremić je rekla kako ju je jedan političar pokušao silovati kada su joj bile dvadeset dvije i po godine.

„Najmoćniji trenutak je bio kada sam tog političara pozvala u emisiju da gostuje kod mene i ponašala se kao da se ništa nije desilo, zato što ja ne spadam u onaj Me too pokret koji napada poznate ličnosti da bi se proslavio. Pošto postoje glumice kod nas u Srbiji koje znaš samo po tome ko ih je silovao i sa kim su bile. Ne znaš ih ni po jednoj njihovoj ulozi. To je razlika između mene i njih“, rekla je Jovana.

U nekim profesionalnijim okolnostima, ako o profesiji uopšte možemo govoriti kada se ugošćava Jovana Jeremić, ova izjava nikada ne bi došla do publike, jer bi naprosto bila izrezana tokom montiranja snimljenog razgovora. Sve i da je bio uživo, voditeljica je imala brojne mogućnosti da se ogradi od stavova vlastite sagovornice i da joj ukaže na grešku.

Umjesto toga, voditeljica Amila Idrizbegović je rekla: “Pokazala si svoju veličinu”. I možda bih više, nego što ću to učiniti na kraju, bila spremna da odbranim mlađu kolegicu, da nije, po nesreći, bila nesvakidašnje pripremljena za razgovor. Ona naime vlada informacijama o odnosu koji je Jovana imala sa bivšom svekrvom. Ponešto od vremena predviđenog za iščitavanja o trivijama mogla je uložiti u istraživanje o profesionalnoj etici i obuci kako reagovati u takvim situacijama.

Intervju mora imati povod

Prije nego što kažem, ako to već nije jasno, šta je pogrešno u ovom intervjuu sa Jovanom Jeremić, mislim da za svaki intervju sa ovom sagovornicom možemo postaviti isto pitanje i doći do istog odgovora. Pogrešno je sve. Za početak odluka da se Jeremić intervjuiše.

Svako medijsko djelovanje treba da se bazira na ključnom pitanju – da li je ono čime se bavimo od interesa za javnost. A u slučaju intervjua, on bi trebao biti s povodom.

Osim naravno kad nam život „namjesti“ da smo u blizini Angeline Jolie ili Zlatana Ibrahimovića. Samo velike biografije i veliki uspjesi zaslužuju intervjue bez povoda. Sve mimo toga popunjavanje je medijskog prostora i u ovom slučaju, lov na dijeljenje sadržaja i broj pregleda, čime se diči i sama sagovornica.

Osim što ovaj intervju nikada nije trebalo napraviti, kad se već dogodio, neki urednik ili urednica, trebali su ga pogledati prije emitovanja. Sama odluka da se neko pošalje da intervjuira Jovanu ukazuje na uređivačku politiku, pa tu mogućnosti korekcije možemo odmah ostaviti po strani.

Ali za neke nove generacije nije na odmet napisati kako je to funkcionisalo u nekim ne tako davnim vremenima. Ako su okolnosti takve da ste sami kao i vaš urednik ili urednica rasterećeni od odgovornosti, ne teko davno postojali su ozbiljni snimatelji, montažeri, reditelji, ali i rasvjetljivači i tonci, koji bi vam skrenuli pažnju na vlastite propuste. Zato je televizija uvijek bila „skupa igračka“. Danas kada je tehnologija sve pojednostavila i kada se živa reporterska javljanja mogu realizovati opremom koja može stati u ceker i sve drugo je moguće. A najviše je moguće da voditeljica uopšte ne registruje vlastiti i gošćin propust, pa da, nižući tabloidna pitanja postavi i ono koje se tiče razvoda Meline i Harisa Džinovića, u trenutku, kada se, nadam se, i sama Melina toga sve manje sjeća.

Postaviti pitanje vezano za razvod koji je podrazumijevao toliki medijski teror muškarca prema bivšoj supruzi zahvaljujući vlastitoj popularnosti je samo još jedna potvrda potpunog odsustva svijesti o toksičnoj muškosti i internalizovanoj mizoginiji.

Jovana Jeremić, u intervjuu koji se nikada nije trebao snimiti, rekla je kako joj se otac uvijek obraćao sa sine, pa je tako ona „i muško i žensko“. Sagovornica očigledno nije svjesna činjenice da se tek nove generacije roditelja obraćaju djeci sa sine i kćeri i da je matrica po kojoj je odrastala savršen poligon za sve patrijarhalne izdanke. Rekla je kako je odrasla u krilu Slobodana Miloševića. Njeni roditelji su vlasnici restorana u koji je dolazio. 

Kako medijske ličnosti oblikuju stvarnost

U nadi da postoje neupućeni, Jovana Jeremić je voditeljica Jutarnjeg programa na Televiziji Pink, onoj istoj koja je stvorila reality formate poput Farme i Zadruge, pa na osnovu „uspješnosti“ odlučila dio toga instalirati i u dnevni program.

U neka sretna vremena televizijske zvijezde bili su ljudi poput Jasminke Šipke, Olivera Mlakara, Miće Orlovića, Gordane Bonetti, Milke Babović, Saše Zelepugina… i vlastitim načinom govora, šarmom, elokvencijom i manirima, postavljali su kriterije. U javnosti, zbog publike i uticaja na nju, ali i elementarnih postulata medijske profesije, koristio se književni jezik i standardni govor kao što se demonstrira i elementarna kultura.

Danas se u studio moguće dokotrljati, kao što radi Jovana Jeremić na rolerima, govoreći bez tačke i zareza. Jovana pjeva, pleše, radi šta joj padne na pamet, jer to potpuno odgovara očekivanjima njenog nadređenog i ukupne „uređivačke“ politike televizije na kojoj nastupa. I sve bi to bilo podnošljivo u duhu nove realnosti i novog koncepta dvorskog ludovanja, kada ne bi vrijeđalo žene koje su preživjele seksualno nasilje i imale hrabrosti da o tome govore.

Patrijarhat i kapitalizam

Da se dogodila ova medijska besprizornost, najprije sam saznala od kolegice Azre Husarić Omerović, koja je još jednom pokazala veliko medijsko znanje i odgovornost, baveći se antirodnim pokretima u Bosni i Hercegovini. Nakon Azre, tekstom na Gracijinom portalu reagovala je kolegica Mersiha Drinjaković, koja je, dva dana prije ovog sramnog medijskog uprizorenja, sa skromnim timom magazina koji uređuje i nekolicinom istomišljenika i istomišljenica, organizovala donatorsko veče u Narodnom pozorištu Sarajevo, umjesto glamurozne prednovogodišnje zabave sa šljokicama. Cilj ovog događaja bio je pružiti podršku ženama koje napuštaju sigurne kuće u BiH, kako bi dobile potrebne preduslove za nastavak samostalnog života i kako ih materijalna oskudica ne bi primorala da se vrate nasilnicima.

Ovakvi medijski propusti, kao što je ugošćavanje i odobravanje Jovane Jeremić, šamari su ne samo preživjelim nego i svim časnim osobama koje crpe energiju kako bi ovo društvo učinile boljim.

Postoje veliki broj resursa o rodno zasnovanom nasilju i cijela grupa novinarki koju je Mediacentar okupio, kao i aktivistice, koje svakodnevno komuniciraju, konsultuju se, dijele informacije, pomažu u radu jedne drugima.

Jako mi je žao što ni u njoj, ni na bilo kojem drugom mjestu, kolegicu sa Face TV-a nisam srela. Bilo bi korisno kad bi novinarke, poput kolegice sa Face TV, pokazale interesovanje za ovakve resurse ili da se priključe ovim grupama.

Žao mi je što je novinarstvo postalo toliko potplaćena profesija pa je za bavljenje njom potrebno imati samo volju, ali ne i potrebu za sticanjem znanja.

Najviše mi je žao što živimo u vremenu bez kriterija zahvaljujući čemu svako ima pravo da vrijeđa žene koje su dale sve od sebe za bolji život onih žena koje dolaze.

Ili, kako je to rekla Gisele Pelicot: "Neka sram promijeni stranu." Pelicot je odlučila da suđenje za silovanje, za koje je optužen njen muž zajedno s još najmanje 50 muškaraca koje je dovodio da je siluju, bude otvoreno za javnost.

Nasuprot tome imamo Jovanu Jeremić koja kaže da je biti Jovana Jeremić funkcija, nesvjesna da je samo u funkciju stavljena. Zbog patrijarhata i kapitalizma – njegovog rođenog brata.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.