Po ulicama su posteri raznih veličina, na društvenim mrežama kampanje, ali se i dalje čini kako su građani neinformisani.

foto: birn bih

Nikada nisam glasala u BiH na svom izbornom mjestu, nego uvijek putem pošte. Već godinama bodrim sve poznanike, prijatelje, članove porodice, i šuštinski sve ljude sa kojim dođem u kontakt u dijaspori ili u BiH da glasaju. Postala sam u međuvremenu sama sebi dosadna, kako ponavljam koliko je važno izaći na izbore, koliko je bitno se registrovati, kako to nije toliko teško (meni zaista traje isto vremena za sličnu proceduru za glasanje putem pošte u SAD). S jedne strane je to vrsta profesionalne deformacije jedne akademske istraživačice političkih nauka i sociologije, a s druge moje uvjerenje da je glasanje prilika da se izrazi (ne)zadovoljstvo trenutnim političkim akterima, te da se usmjeri politika jedne zajednice, grada, entiteta, države. U ovom tekstu želim da uporedim nekoliko razlika koje sam primijetila tokom ovih izbora na osnovu pitanja informisanja glasačkog tijela od strane političkih aktera i nivo znanja o istim među glasačima, te kako se razlikuje isto u BiH i u inostranstvu, pogotovo uoči roka koji postoji za glasanje putem pošte.

Činjenica jeste da postoji jedan stepen pristrasnosti u izboru kad se radi o ljudima sa kojim dolazim u kontakt. Daleko od toga da glasaju svi, ali su to pojedinci koji prate na jedan ili drugi način šta se dešava u BiH, informisani su preko poznanika, preko svojih Facebook kontakata o tome šta se ovdje (ne)događa; žele da znaju šta se dešava da bi mogli glasati strateški i 'pametno', ako to već rade. Ukratko, stalo im je do BiH i svi su potencijalni glasači.

Većina njih je i dalje registrovana u svojim prijeratnim prebivalištima i ne smatraju da ih jedna od etnonacionalnih stranaka predstavlja, da li u Federaciji ili u RS-u. Ne poznaju politički pejzaž, čisto zato što danas imaju manje poznanika u tim gradovima sa kojim razgovaraju o politici. To se razlikuje sa većinom ljudi koji žive u BiH i imaju lične ili prepričane anegdote o svima.

Vjerujem da je to jedan od glavnih razloga zašto i dalje ne vidimo veće brojeve glasača iz dijaspore; ne poznaju političare i ne osjećaju se kao da isti žele njihov glas. U zemljama u kojim žive, gdje pretežno imaju državljanstvo, je njihov glas tražen. Političari u SAD na primjer idu redovno po skupovima, za pozicije na nižem nivou nije neobično da čak pokucaju na vrata da se upoznaju, kažu za šta se planiraju boriti te šta planiraju poduzeti, kao i pitati glasače šta oni žele da vide tokom narednog mandata, i da traže glas. Bosanci i Hercegovci u inostranstvu nemaju taj redovni kontakt. Rijetko se desi da neka stranka organizuje nešto u inostranstvu. Kad se to desi, radi se o malim manifestacijama, pretežno u sklopu bh. organizacija koje djeluju u tim zemljama i koje nemaju široki pristup velikom broju ljudi, ili u vjerskim zajednicama gdje je također mali broj ljudi zastupljen. To dovodi do nedostatka znanja o zbivanjima po pitanju političke kampanje, a onda i nedostatku glasanja. Mislim da se i slično dešava sa glasačima u BiH koji se osjećaju razočaranim nedostatkom interakcije sa političarima za koje su glasali prije, ili čak kompletnog nedostatka povjerenja u cjelokupni sistem.

Ove godine vidimo inovativne pristupe glasačkom tijelu, makar pokušaje kojih se od prije ne sjećam i koji su i umjereno prilagodljivi za glasačko tijelo i van naših granica. Na Facebook-u sam prije povratka u BiH iz SAD-a pratila početke reklamnih spotova. Lično sam znala za koga ću glasati, odnosno za koga neću glasati, i kada je došao glasački paket putem pošte krajem augusta, dok sam bila u SAD, ispunila sam ga, i uredno poslala već početkom septembra. Međutim, za glasače koji su možda mogli još da se animiraju odlukom da glasaju je to sve previše kasno.

Tokom ove izborne godine je jako zanimljivo bilo da pratim društvene mreže, pretežno Facebook, gdje se dešavaju zanimljive stvari po pitanju političke kampanje raznih kandidata i stranaka. Mislim da vrijeme u kojem se političke kampanje dešavaju i rok za glasanje putem pošte nisu nikako usklađeni. Taj nedostatak kontakta uz distancu i rok za registraciju glasanja putem pošte obeshrabljuje i onemogućava veliki broj ljudi koji borave van naših granica. Mislim da je to jedna velika prilika koja je propuštena, namjerno ili slučajno.

Dok su rijetki ranije počeli, od prve sedmice u septembru su pojednici koji se kandiduju jako aktivni na društvenim mrežama, pogotovo oni koji se zaista bore za glasove, koji žele promjene.

Objavljivanje videa, kratkih intervjua, prijenos uživo sa skupova, sastanaka, i događaja, ali isto tako angažman određenih pojedinaca koji će glasati za jednog ili drugog političara se daju primijetiti svakodnevno. Vidimo razne nivoe znanja po pitanju grafičkog dizajna, nekad upitne i možda nekom smiješne slogane, nekad iz nedostatka novca ili neznanja. Po ulicama svih bh. gradova su posteri raznih veličina na gotovo svakom uglu za jednu ili drugu od glavnih političkih stranaka. Imam osjećaj da su nam oduzeli životni prostor sa svojim zračnim osmjesima. Listići se redaju u poštanskim sandučićima i na autima kao da je štampanje tolikih materijala besplatno. Možda se varam, ali rijetko ko je postavio informativno na njihove stranice tokom juna i jula da je rok za registrovanje glasanja putem pošte 24. juli osim pojedinci koji su se vjerovatno suočavali sami sa tim problemom.

Ipak, reklama nije dosta. Oduzimanje javnog prostora nije dosta. Na većini debata se nisu pojavili pojedinci iz stranaka koje očekuju da dobiju najviše glasova. Nemamo kao glasači, u BiH, a pogotovo u inostranstvu, prilike da uporedimo pojedince koji se kandiduju, njihova mišljenja, poglede, prioritete, da ih 'upoznamo', mimo reklama na društvenim mrežama i posterima, odnosno mimo medijskih materijala koji oni sami plasiraju. Konkretnih rješenja je malo u političkim programima.

Jedna prijateljica mi je ispričala nedavno kako planira da zovne pojedince koji se kandiduju u njenom gradu te da ih direktno pita o nekoliko njoj bitnih stvari prije nego sto se odluči za koga od njih će glasati. Želi da zna podatke koji joj nisu dostupni u promotivnim materijalima i o kojim mediji možda nisu imali prilike ili volje da izvještavaju. U tom momentu sam se pitala kako bi izgledalo da se resursi koji se troše na promocijama koriste da bi se odgovaralo na razna pitanja građana ove zemlje, na izgradnji platformi i konkretnih planova za rješenja raznih problema u našim gradovima od gradskog prevoza i ostale infrastrukture u ovoj zemlji, do kvaliteta škola, do vanjske politike. Kako bi bilo da ima više glasača koji očekuju to od svojih vlasti, trenutne i potencijalne. Da oni koji su odsutni, bilo da su u dijaspori ili na službenom putu 7. oktobra mogu da se registruju da glasaju manje od 10 sedmica unaprijed, prije nego što razni javni prostori ne omoguće da se ignorišu izbori i političko stanje naše zemlje, poslije početka političkih kampanja.

Smatram da je način na koji politički kandidati i stranke koriste društvene mreže i medije odličan indikator njihovog dosadašnjeg i potencijalnog vladanja, dostupnosti i kontakta prema glasačima. U maloj zemlji kao što je naša mislim da smo kao građani zaslužili da imamo jednu vrstu direktnog kontakta sa onima koje biramo, bilo da je to preko društvene mreže, debate na televiziji, telefonskog poziva, ili uživo. Zato bih preporučila da oni koji još nisu odlučili za koga će glasati, a imaju priliku da to urade u nedjelju, pregledaju sadržaj raznih opcija a ne količinu promotivnih materijala.