Misao da bi trebalo „nešto“ pisati o najznačajnijim ljudima savremene bosanske tradicije dugo je sazrijevala, a prelomni trenutak u kojem sam shvatio da je došlo vrijeme upustiti se u tu spisateljsku avanturu ukazala se sasvim slučajno. Naime, vijest o smrti Predraga Matvejevića za mene nije bila samo obično novinsko slovo, a činjenica da je taj veliki intelektualac preminuo pogodila me i na ličnoj osnovi. Matvejevića sam upoznao još kao mlad novinar i pisac i iznenadila me njegova srdačnost i otvorenost, a pišući o njegovim knjigama u bosanskoj štampi i periodici to je poznanstvo preraslo u neku vrstu prijateljstva, onoliko bliskog koliko može biti drugovanje između dvije osobe koje dijeli ponor razlike u godinama.

Prvi blog koji sam napisao za Al Jazeerin portal bio je upravo o Predragu Matvejeviću i čini mi se da je u njemu i danas vidljiva frustracija koja je rasla u meni zbog jedne toliko očigledne ali i namjerno zanemarivane stvari. Predrag Matvejević bio je intelektualac svjetskog renomea a opet gotovo svako njegovo pominjanje u javnosti donosilo je jednu vrstu barbarskog obračuna sa njegovim blistavim intelektualnim naslijeđem. Pokušavajući shvatiti zašto se naša kultura na tako drzak i bezobrazan način odnosi prema Matvejeviću shvatio sam da omalovažavanje umjetničkog i intelektualnog rada nije incident nego uobičajena javna praksa. I tada sam shvatio da je odnos kakav se gradio prema Matvejeviću zapravo jedan kontinuirani proces u bosanskom društvu koje, iz samo njemu znanih razloga, neprekidno traži razloge da obesmisli uspjehe najistaknutijih ljudi svoje tradicije.

Redakcijski dogovor oko toga na koji način da se „uhvatim u koštac“ s tim problemom trajao je relativno kratko i jedinu instrukciju koju sam dobio i koju sam morao slijediti glasila je „piši po savjesti i bori se za slobodu izražavanja istine“, što me isprva nasmijalo, a zatim šokiralo i uplašilo. Jer, ne dovode se u Bosni i Hercegovini baš često pisci u tako „lagodnu“ situaciju, dakle u onu u kojoj im je dozvoljeno slijediti vlastite i principe spisateljske struke. Historija našeg novinarstva je mučna priča o suzbijanju istine, gušenju glasova i neprekidnom zanemarivanju autorske originalnosti. Odrastajući u atmosferi gdje je napisana riječ bila ili olako bačena misao na papir ili strahom oblikovana rečenica, dobiti slobodu da pišem po vlastitoj savjesti, a da pritom samo slijedim istinu, ispostavilo se biće veliki teret i velika odgovornost.

Od samog početka sam dobro znao da će tekstovi u javnosti izazvati oprečne reakcije, ali sam osjećao da će biti mnogo više onih koji će se slagati sa idejama koje ću iznositi. Vrijeme će pokazati da sam bio u pravu, jer je pisanje o ljudima koje je bosansko društvo odbacilo ili zanemarilo proizvelo mnogo emocija iz kojih sam shvatio da je moja osnovna ideja ispravna, a način na koji oblikujem tekstove afirmativan ne samo za ljude koje sam nastojao reafirmirati nego i za samo društvo koje je počelo uviđati njihovu neprolaznu i vanvremensku vrijednost. Nakon dužeg razmišljanja došao sam do imena dvadeset autora za koje sam shvatio da imaju izuzetno loše mjesto u kulturi bosanskog društva i bio sam nemalo zaprepašten kada sam shvatio o kakvim se umjetnicima radi. Gotovo svi najznačajniji bosanski pripovjedači bili su žrtve odbacivanja a o njihovim ličnostima i o njihovom umjetničkom ili esejističkom djelu govorilo se veoma proizvoljno i sasvim neutemeljeno. A razlog je bio više nego jasan jer je kod većine njih osnovni krimen bio njihov komunistički ideološki svjetonazor i opredijeljenost da budu pripadnici NOB-a.

Već nakon nekoliko napisanih blogova shvatio sam da se bavim poprilično jedinstvenom tematikom za bosanske medije, jer već dugo godina niko se nije bavio ličnostima naših umjetnika na jedan način koji je prevazilazio puku informativnost a sama ideja odbačenosti davala je tim blogovima, kako sam shvatio iz mnogobrojnih reakcija na tekstove, jednu sasvim neočekivanu dimenziju. Pišući o Meši Selimoviću, Dervišu Sušiću, Skenderu Kulenoviću, Ziji Dizdareviću, Branku Ćopiću, a poslije o Ivi Andriću, isprovocirao sam društvo naviklo na reduciranje i simplificiranje, a iznoseći biografske činjenice poljuljao sam temelje jednog lažnog uvjerenja koje je bilo veoma rasprostranjeno a po kojem su svi navedeni pisci bili neka vrsta „nacionalnih izdajnika“.

Meši Selimoviću se zamjeralo preseljenje u Beograd i njegovo pristajanje da se nacionalno izjašnjava kao Srbin, Derviš Sušić je bio anatemisan zbog knjige „Parergon“, Skender Kulenović je bio sumnjivi pisac koji je pisao poeme o „Stojanci“, a Zija Dizdarević i Branko Ćopić bili su rigidni komunisti i manipulatori. Sve ono što sam mogao pročitati u masovnim medijima bilo je opskurno, bilo je neistinito i zlonamjerno i proizvodilo je u meni snažan osjećaj otpora. A kada su blogovi počeli izlaziti na portalu Al Jazeere Balkans i kada su se čitaoci počeli javljati na društvenim mrežama, shvatio sam da je ono što ja osjećam i mislim o svim tim ljudima isto ono što osjeća i veliki dio javnosti. Svi smo bili zbunjeni tim odnosom, tom čudnom situacijom da nekako intuitivno znamo da je riječ o velikanima, a opet svaki put kada ih se pomene u javnosti, to bude prljava i neutemeljena pokuda njihovog lika i djela.

Sasvim prirodno, već sam tokom pisanja prvog teksta razumio da će svi ti blogovi jednog dana biti objedinjeni u knjigu i što sam ih više ispisivao to je njen oblik postajao jasniji. Tokom cijele godine, koliko je trajalo pisanje i objavljivanje tekstova, imao sam podršku u svojoj matičnoj redakciji jer insistiranje na objavljivanju „književnih“ sadržaja nije nešto čime se medijska scena Bosne i Hercegovine može pohvaliti. Još je nekim kolegama, veoma brzo, postalo jasno da je objavljivanje blogova, u kojima sam objašnjavao na koje načine se velikani bosanske tradicije odbacuju, zapravo kuriozitet. Bilo je važno, diskutovali smo, „iskoristiti momentum“ i pokazati kako još uvijek postoji svijest o tome da se bosanska kultura mora početi izgrađivati na pozitivnim temeljima i da svaka, pa čak i ona naizgled diskutabilna pojava, mora biti uključena u sistem simboličke izgradnje kulturnih vrijednosti. Među kolegama je bilo onih koji su vjerovali da je ovo „posljednja prilika“ da se nešto učini i upravo je svijest, utemeljena ili ne, sada je potpuno nevažno, kako činimo nešto „važno i korisno“, bila jedan od najsnažnijih motiva u pisanju tekstova.

Ono što me iznenadilo bili su komentari na društvenim mrežama koji su se kretali u čudesnom rasponu, od onih koji su pretjerano hvalili originalnost pristupa i važnost tekstova za društvenu zajednicu, do onih koji su, meni nije nikako jasno, u njihovom piscu vidjeli nacionalnog izdajnika, mrzitelja Bosne i stranog plaćenika. Taj svijet društvenih mreža za mene je uvijek bio nepoznanica koju sam zamišljao kao nešto nedovoljno istraženo i poprilično zagonetno pa sam i komentare koji su „nicali“ po Facebooku doživljavao kao još jedan nemušt i nevješt način društva da se suoči sa očiglednim problemom.

Nakon svega, konačno, došao je i dan kada je objavljen posljednji blog nakon čega sam napisao uvodno poglavlje koje sam naslovio „Zlurado lice primitivizma“, a zatim sve tekstove objedinio u knjigu pod naslovom „Historija odbačenih“. Odštampao sam rukopis i stavio ga na stol. Bio sam ponosan ne samo zato što sam uspio napisati knjigu, taj „podvig“ sam napravio već pet puta ranije, nego što su svi tekstovi, osim uvodnog, objavljeni kao atraktivan medijski sadržaj i zato što je redakcija portala Al Jazeere Balkans bila spremna rizikovati izloženost napadima kako bi raskinula tu dugogodišnju šutnju i dugogodišnje zanemarivanje umjetničkih opusa. Književnost je zahvaljujući portalu Al Jazeera Balkans opet, barem na djelić vremena, na jednu kalendarsku godinu, tačnije na trinaest mjeseci koliko mi je bilo potrebno da napišem sve tekstove, postala medijski, društveno i javno važna.

„Historija odbačenih“ je sačinjena od tekstova objavljenih na portalu Al Jazeera Balkans u kojima se autor bavio fenomenom „odbačenosti“ predstavljajući portrete 20 značajnih bosanskohercegovačkih pripovjedača, filmaša i historičara koji su zbog svog umjetničkog djelovanja i političko-ideoloških svjetonazora bili osporavani, zanemarivani i odbacivani. Sarajevska promocija knjige će biti održana u četvrtak, 24. oktobra 2019. godine, u 19:00 sati u Biblioteci „Mak“ (Alipašina 6a).

___