Kako je Feral otkrio da je Charlie Hebdo njegov rođak iz Francuske

Poginuli crtači 1994. posjetili Split: Kako je Feral otkrio da je Charlie Hebdo njegov rođak iz Francuske

Kako je Feral otkrio da je Charlie Hebdo njegov rođak iz Francuske

Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo sa portala Novilist.hr.

Srodnost je uočena ne samo u represivnim reakcijama na ono što smo objavljivali, već i u načinu na koji smo mi, i jedni i drugi, gledali na svijet moćnih, nasilnih, pohlepnih i nepravednih.

Bila je to valjda najneobičnija reporterska ekipa koja je ikad banula u redakciju Feral Tribunea na Bačvicama. Novinarka Bénédicte Charles koja je u notes zapisivala ono što smo na tečnom nefrancuskom pričali Viktor Ivančić, Boris Dežulović i ja, a na francuski prevodila naša prijateljica Mira, i majstor Tignous koji je i nas trojicu i ostatak redakcijskoga nereda snimao bez fotoaparata i bez kamere. Snimao nas je čistom francuskom crno-bijelom tehnikom: tankim je crnim flomasterom okidao kadrove i odmah ih razvijao na bijelom papiru svojega bloka. Tako se kod njih, u tom Charlie Hebdou – objašnjavali su nam – rade reportaže. Netko pita i zapisuje, a netko crta gotovo fotografskom brzinom. O Charlie Hebdou, da se ne lažemo, prije dolaska njegovih reportera u Split, početkom veljače 1994. godine, nismo znali skoro pa ništa. Kako to čudo koje će Francuzima crtati priču o Hrvatskoj i o nekom tamo Feralu uopće izgleda, vidjeli smo tek kad su Bénédicte i Tignous stavili nekoliko primjeraka Charlieja među akustične pisaće makinjete i sva ona brda papira na našim spojenim redakcijskim stolovima. A onda smo shvatili da je Charlie Hebdo zapravo Feralov rođak iz Francuske za kojega nismo ni znali da postoji.

Smiješna naslovnica
 
Bénédicte i Tignous su stigli u ratnu Hrvatsku s namjerom da naprave nekoliko reportaža, a među njima i tu o splitskom tjedniku kojega nikada do tada nisu držali u rukama – baš kao ni mi Charlie Hebdo – ali su znali što mu sve rade mrgodne vlasti na čelu s Franjom Tuđmanom, tada već planetarno poznatim borcem protiv slobode medija. 
 
 
Stigli su mjesec dana nakon što je čitav svijet obigrala ona Feralova naslovnica s fotomontažom Tuđmana i Miloševića u krevetu, i netom nakon što je naš glavni urednik Viktor Ivančić odgulio prisilnu i protuzakonitu mobilizaciju kao kaznu za grijeh slobodnog i kritičkog pisanja i ismijavanja nacionalističke vrhuške. A onda smo i mi iz priče naših gostiju saznali da i Charlie Hebdo ima ozbiljnih problema zbog jedne do boli smiješne naslovne stranice. 
 
Baš u to vrijeme pariškom se satiričkom tjedniku sudilo zbog karikature kojom je oslikan slučaj silovanja jednog francuskog ročnika od strane bojnika, slučaj koji je završio samoubojstvom nesretnog vojnika. Charlie Hebdo je na naslovnici objavio nacrtanog časnika koji guzi kostur označen natpisom »Neznani junak«. Jedna časnička udruga se zbog te blasfemije prema militarnim stečevinama osjetila toliko uvrijeđenom da je podigla tužbu protiv tjednika, a u javnu harangu protiv drznika iz Charlieja uključio se i tadašnji ministar obrane François Leotard, uputivši na adresu redakcije prosvjedno pismo puno gnjeva. 
 
Sudski postupci
Ispostavilo se tokom razgovora da se protiv Ferala i dotad nam neznanog rođaka iz Pariza vodi jednak broj sudskih postupaka, a srodnost je uočena ne samo u represivnim reakcijama na ono što smo objavljivali, već i u načinu na koji smo mi, i jedni i drugi, gledali na svijet moćnih, nasilnih, pohlepnih i nepravednih. Prepoznali smo se zapravo po osjećanju potrebe da tom svijetu pokažemo da je njegova štovana glupost dostojna ismijavanja, i da ga kroz tekstove, karikature i fotomontaže suočimo sa slikom istinitijom od one koju nam pokušava prodati kao stvarnu.
 
Prepoznali smo se po tome što smo izrugivanjem političkog, vjerskog, vojnog, policijskog i medijskog establishmenta branili ono na što su svi ti moćnici udarali – na ljudsku slobodu da se ne bude postrojen i uštrojen, da se ne bude namršten i prepušten na milost i nemilost onima koji svoju niskost kriju iza paravana »viših interesa«. 
 
Charlie Hebdo nam je otada, na našu radost, stizao poštom svakoga tjedna, a to smo veselje često dijelili i s Feralovim čitateljima, prenoseći karikature francuskih velemajstora. U prvim brojevima koje smo dobili bile su i Bénédictine i Tignousove reportaže iz Hrvatske. Oduševilo nas je kad smo vidjeli s kakvom su zajebantskom ozbiljnošću prenijeli sav taj ratni čemer i politički teror o kojem su im pričali ljudi koje su susretali – od razočaranih vojnika do prognanika, od klinaca na ulici do starih bardova poput Boška Petrovića i Miljenka Smoje.
 
A tek kad smo otkrili kakav je Tignous »fotograf«… Takav da njegovom flomasteru nije promakla ni starica na splitskom pazaru koja sjedi za kašetom i čeka da netko kupi tu jednu jedinu karotu koju je imala. Takav da je usnimio i onu koja je izmicala svim kamerama: gospođu Smrt dok hoda varoškim kaletama. 
 
Večernja fešta
 
Tri mjeseca nakon upoznavanja s prvim rođacima iz Charlie Hebdoa, na Bačvice nam je iz Pariza stiglo još familije: Bénédicte i Mira su nam dovele Georgesa Wolinskog, legendu francuskog stripa i karikature, i Philippea Vala, glavnog urednika i jednog od vodećih autora tjednika koji je i francuskoj i svjetskoj politici skidao maske s lica i gaće s guzice.
 
Ovaj put su, na naše iznenađenje, s rođacima stigli i mikrofoni i kamere. Nije to Charlie odustao od svoje reporterske poetike, nego im se priključila ekipa televizijske kuće ARTE koja je snimila i razgovor u redakciji, i Wolinskog dok crta sve što ugleda preko onih naočala spuštenih na pola nosa, i skitnje gradom… A i večernju feštu u restoranu Faros, uz pečenu koljenicu koju je majstor svakog životnog trenutka nacrtao dok se još dimila poput njegova flomastera, uz boce vina koje iz razumljivih razloga nisu baš sve ostale nacrtane, uz pjesmu o zelenoj naranči, uz puno smijeha… 
 
Sjećam se da smo neposredno prije te večere moja draga i ja dobili prvu ultrazvučnu snimku jednog malog zrna, nalik na fažolovo, iz kojega će za nekoliko mjeseci izrasti i na svijet doći naš sin. 
 
    – Kako si ovo nacrtao? – pitao me Wolinski kad smo za stolom pokazali sliku i nazdravili tom obrisu života na njoj. 
 
    – Ne brini, nisam flomasterom… 
 
    – Znam da nisi. Ne bih ni ja. Hajde, kaži prijateljima: koju si tehniku upotrijebio? 
 
    Nisam mu otkrio, jer smo svi skupa odvalili od smijeha, još i prije nego što je Mira dospjela prevesti.   
 
 
Sumanuti masakr
 
A sjećam se i kako je ozbiljan bio dok je Viktora pitao za dane provedene na prisilnoj vojnoj obuci, a sve nas suočavao s pitanjem fizičkoga straha za vlastite živote u ratnim uvjetima, u nasilničkom okruženju i pod javnom hajkom. Je li Wolinski tada mogao slutiti da će njegov život, kao i životi ostalih kolega iz Charlie Hebdoa, od 2006. naovamo biti najozbiljnije i najfizičkije ugrožen, isprva opakim prijetnjama, potom spaljivanjem redakcijskih prostorija i na koncu najbrutalnije prekinut ovim sumanutim masakrom usred kolegija?
Je li to mogao slutiti itko od nas čije će novine, samo trinaest mjeseci poslije te splitske večeri, biti javno spaljivane usred grada, ili itko od naših gostiju u čijoj će se pariškoj redakciji dvadeset i jednu godinu nakon njihova posjeta splitskim rođacima u nevolji dogoditi najsvirepiji zločin nad novinarima u čitavoj ljudskoj povijesti?
Je li Wolinski mogao slutiti kakva će ga sudbina zadesiti dok je na pitanje Mirka Mlakara u intervjuu za Feral odgovarao crtežom koji prikazuje njegov pogled na sudbinu svih satiričara što ih je upoznao putujući svijetom, crtežom na kojemu satiričar, dok ga dva policajca odvoze zna se kamo, govori: »Sâm sam i bojim se!«? Da će u napadu na redakciju Charlie Hebdoa, uz njega i Tignousa i još osmero njihovih kolega, poginuti i dva policajca koja su morala čuvati zgradu u kojoj se stvarao smijeh i u kojoj se pisalo i crtalo protiv straha? 
 
Nije to bio strah samo za vlastiti život. Bio je to strah za sav ljudski život na ovom svijetu. Bio je to strah i za ove koji nemaju talenta nizašto osim za sijanje straha, da i oni ne ostanu sami i prestravljeni svijetom kakav pokušavaju stvoriti. Svijetom u kojem se nitko ne bi smijao. Svijetom u kojem bi smrtni teror zatro sav životni humor. Svijetom u kojemu bi i Onaj u čije ime ubojice i propovjednici mržnje šire strah na koncu ostao bez lica. 
 
Jer što će mu lice bez osmijeha? Što će mu svijet gdje se nitko nikome ne smije već ubija tko koga stigne? Što će mu svijet po kojemu crtaju samo kartografi i ostali inženjeri straha i mržnje? Umjesto da taj savršeno nesavršeni svijet crtaju Wolinski, Tignous, Charb, Cabu… I da ga svojim smijehom čine boljim i izglednijim mjestom za život nego što on to bez njih i Charlie Hebdoa može biti.